Blaćenje i magarčenje Tuzle u režiji njenog načelnika
Jasmin Imamović je Tuzlu oklevetao za ratni zločin 2004. godine, kada je bez objašnjenja ukinuo dotadašnje obilježavanje 15. maja 1992., a beogradsko pravosuđe je tu istu klevetu realiziralo pet godina poslije
U bosanskoj historiji se nikada nije dogodio paradoks kakav preživljava Tuzla – da se dvojica glavnih progonitelja jedne stvari prikažu kao dvojica glavnih branitelja te iste stvari koju i dalje progone. Jasmin Imamović, kao načelnik Tuzle, i Sinan Alić, kao njegov portparol za pitanja Brčanske mlate, bili su glavni progonitelji uspomene na 15. maj i slavnu odbranu Tuzle na Brčanskoj malti. Progon tuzlanskog ponosa na 15. maj ima značenje tuzlanskog pokajanja i priznanja da se na Brčanskoj malti dogodio zločin nad srpskim vojnicima. U protivnom – a što bi se iz Tuzle istjerivala uspomena na 15. maj?! No, danas su Imamović i Alić kobejagi glavni branitelji Ilije Jurišića, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina zatvora za Brčansku maltu. Ali, kakva je razlika između beogradske presude Jurišiću i Imamovićeve presude Brčanskoj malti? Zar to nije jedno te isto? U oba slučaja se podrazumijeva laž da se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin. No, razlika postoji. Jasmin Imamović je Tuzlu oklevetao za ratni zločin 2004. godine, kada je bez objašnjenja ukinuo dotadašnje obilježavanje 15. maja 1992., a beogradsko pravosuđe je tu istu klevetu realiziralo pet godina poslije.
Poltroni Beograda
Tuzla je fasovala šizofreniju, pa vjeruje kako „ima ljepše i duže plaže od Opatije“, kako ima „najveće parkove u Evropi“, kako je turistička velesila (iako se Panonsko jezero još finansira iz Budžeta), kako je starija od Rima i Atine (jer u njoj multikultura vlada 7000 godina u kontinuitetu), a najnoviji izum maštovitog načelnika je kako će Tuzlom hodati viseći tramvaji. Tuzlaci su presretni u ovoj iluziji, pa im je teško objasniti kako bi gnijev zbog slučaja Ilije Jurišića trebali prvo raščistiti u svojoj, a tek onda u beogradskoj avliji. Za početak bi se mogli upitati – a zašto načelnik Tuzle skriva idejne tvorce Panonskog jezera, dva obnovljena trga i nekoliko arhitektonskih zahvata koje lažno prikazuje kao svoje?
Do dolaska na vlast Jasmina Imamovića, 2001. godine, 15. maj se obilježavao svečanim sjednicama Općinskog vijeća. Već 2003. nije bilo svečane sjednice, nego je 15. maja samo položeno cvijeće na spomenike. Iduće, 2004. godine Jasmin Imamović je potpuno ukinuo 15. maj, jer je kompletan program, pod kapitulantskim naslovom „Dan tuzlanskih jedinica“, pomjeren na 16. maj. A šta je to što je Jasmin Imamović znao još 2003. godine, a što nije znao Ilija Jurišić kada je 14. maja 2007. godine krenuo u Beograd, ne sluteći da će biti uhapšen na Aerodromu „Nikola Tesla“? Zar nije kontradiktorno što je Imamović naporedo sa ukidanjem uspomene na 15. maj formirao „Komisiju za pripremu materijalnih dokaza za istinu o odbrani Tuzle“? Ako je odbrana Tuzle 15. maja časna ISTINA, kako se istovremeno ta istina može i negirati i podržavati? Prije će biti da je Imamović ukidanjem proslave 15. maja nastojao poltronisati velikosrbima i Beogradu, a istovremeno putem Komisije ovladati slučajem, s obzirom da se i on sam pominjao među osumnjičenim za Brčansku maltu.
Ali, otkud se u svemu tome nađe Sinan Alić, koji je kao nastavnik apsolutno nekompetentan za pitanja pravne i diplomatske naravi? Kao posljednji direktor opljačkanog i uništenog „Fronta slobode“, jednog od spomenika tuzlanske kulture, valjda je zasluživao rezervu, a ne povjerenje svih stranaka u Općinskom vijeću?! Ako u Tuzli postoji osoba za koju se može stopostotno tvrditi da je protiv časnog 15. maja, onda je to Sinan Alić! Kako je onda moguće da načelnik Tuzle izabere najvećeg lokalnog dušmanina istine o Brčanskoj malti, da bude glavni branitelj te Brčanske malte? Tu mora postojati neka logika.
U odori žene
Mnogi u Tuzli znaju da je dugo nakon integracije Sarajeva Jasmin Imamović, kao „Općinski sekretar Tuzle“, za Sarajevo putovao preko Igmana, vozeći se bespotrebno, iz paranoje, po četiri sata više nego što bi trebalo. Šoferi čak pričaju da se preoblačio u ženu. Imamović je godinama za Zagreb putovao preko Ploča, plašeći se da će ga neko prepoznati i uhapsiti na tzv. koridoru. On je znao da ga velikosrpski krugovi terete da je „takođe bio u koloni, kojoj je trebalo da garantuje bezbjedan izlazak iz grada“, a kada je saznao da se nalazi na optužnici za Brčansku maltu pod oznakom „C“, onda je nastupio faustovski pakt sa đavolom.
Ko je Imamoviću mogao biti najpodesniji za spašavanje vlastite stražnjice, po cijenu optuživanja Tuzle za ratni zločin? Neko ko bi mogao da ima otvorena vrata u obavještajnim krugovima Beograda, recimo, poput Sinana Alića. Imamović je, eto, ukinuo 15. maj, pa Beograđani mogu vidjeti kako je ponizan i sužanjski nagodan, kako je napravio da se Tuzlaci stide slavne bitke, te su zreli i da nekoga žrtvuju kao krivca za Brčansku maltu. Ukinuo je Imamović i „Vječnu svjetlost“ na Kapiji, koja se svake noći palila u 20 i 55 i gorjela 71 minutu u spomen na 71 žrtvu masakra na Kapiji. Posljedniih mjesec dana oko 3000 ljudi je potpisalo peticiju za vraćanje „Vječne svjetlosti“ na Kapiju, što je najmasovnija građanska akcija u poratnoj Tuzli, Ali, Imamovića očito ne zanimaju ni žrtve Kapije, ni demokratski glas Tuzle, već ga zanimaju beogradski mentori u čije ime ukida tuzlansko pamćenje. Iz istih razloga, Imamović je sabotirao dogovor sa roditeljima ubijene djece na Kapiji da se na Slanoj banji izgradi „zid plača“, sa imenima svih poginulih. Ranije već, izbjegao je inicijativu boračkih udruženja da se na Brčanskoj malti izgradi normalan spomenik, a da se cvijeće ne polaže po banderama i fontanama. Nakon što je povaljao tuzlansko pamćenje, Imamoviću je samo još trebala kontraobavještajna veza sa Beogradom putem koje bi isposlovao svoje skidanje sa optužnica, e kako bi mogao rahat, u muškom odijelu, putovati preko Lončara?
Četničke preporuke
Sinan Alić je danas lider Fondacije „Istina pravda pomirenje“ koja u ime Općine Tuzla vodi sve poslove oko odbrane Ilije Jurišića i godišnje dobije po nekoliko stotina hiljada maraka za ovaj biznis. Mnogi u Tuzli znaju da je Sinan Alić posljednji stanovnik Tuzle koji bi mogao braniti ratnu čast grada Tuzle. Prvo, zato što je kao šef „Fronta slobode“, sve do pred rat, slavio četničku JNA. Drugo, zato što je prije deset godina bio izdavač knjige „Vodonoše i vitezovi“ (1999), u kojoj je objavljeno da se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin koji su „zbog ludosti, mržnje, samoodržanja“ (str. 194) skrivili branitelji Tuzle. Treće zato što je do prije pet-šest godina bio najgrlatiji zagovornik ukidanja uspomene na Brčansku maltu, a njegovi govori na tu temu postoje pohranjeni i u tv arhivama.
Minsko polje
Ako je „Patriot“, kao četnički list, Sinana Alića još 2002. doživljavao kao „glas razuma“, onda je to upravo ona „stručna sprema“ kakva je trebala Jasminu Imamoviću za povezivanje sa beogradskim obavještajnim krugovima. Evo, jednog izvoda iz teksta ovog četničkog lista iz maja 2002. godine:
„Izrevoltiran riječima Sinana Alića koji se u ‘prazničnom programu’ TV TK jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, ratni zločinac Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan slaviti za sebe“. Dakle, Selim Bešlagić je po četničkoj vizuri „ratni zločinac“, dok je Sinan Alić, za četnike, ali i za Jasmina Imamovića, jednako pozitivna ličnost. Jer se i Sinan Alić, i Jasmin Imamović, a i četnici iz „Patrota“, zalažu za isti stvar – „da se 15. maj što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča“.
Zanimljivo je da je „Komisija za istinu o Tuzli“ počela sa radom nekoliko godina prije hapšenja Ilije Jurišića, s ciljem sakupljanja materijala o Brčanskoj malti, a da je Jurišićevo hapšenje u Beogradu taman označilo početak rada Fondacije Sinana Alića, koja je dotad preuzela sve materijale od općinske Komisije, koji su mogli nedostajati beogradskom pravosuđu. S obzirom da se Sinan Alić u Bijeljini i Beogradu osjeća domaćim koliko i u Tuzli, te s obzirom na katastrofalne rezultate odbrane Ilije Jurišića, postavlja se pitanje – gdje su se odlivale stotine hiljada maraka koje je Aliću uplaćivao Jasmin Imamović, kao i gdje su se odlivali dokumenti namijenjeni odbrani Ilije Jurišića? Da li je osoba koja je vatreno negirala uspomenu na Brčansku maltu mogla išta drugo uraditi u Beogradu osim zavaliti Tuzlu za Brčansku maltu? Ali, za čiji račun? S obzirom da je Sinan Alić proizvod Jasmina Imamovića, a da Jasmina Imamovića više nema ni na jednom beogradskom spisku za Brčansku maltu, ispostavlja se da je faustovski pakt dao rezultate. Ilija Jurišić je naletio na ranije postavljeno minsko polje. Danas je Jurišić žrtva jeftine manipulacije tuzlanskom pameću i osjećanjima, jer načelnik koji je Ilijino ime jedva pominjao svaka dva-tri mjeseca, odjednom tvrdi – „Ilija Jurišić je tuzlanska svetinja“. A da je to upola istina, pojavio bi se načelnik 15. maja ove godine na Brčanskoj malti, a ne bi službenim autom pobjegao na privatni put u Zagreb, da navodno promovira knjigu. Pojavio bi se načelnik i na protestima građana Tuzle, sutradan, nakon presude Jurišiću, a ne bi ovo spontano ispoljavanje sauosjećanja nazvao „amaterizmom“. Da li je ta potreba da se Ilija Jurišić nazove „tuzlanskim svecem“ zapravo drsko šprdanje sa jednom ljudskom tragedijom, sa čašću, pameću i moralom grada Tuzle. Nevjerovatno je da iza blaćenja i magarčenja Tuzle stoji načelnik Tuzle. A stoji.
Antrfilei
Žrtve su poreski obveznici
„Žrtve su krivci“ naslov je loše dokumentarne emisije o slučaju Ilije Jurišića, koja je pretenciozno nazvana filmom, a za koju je Fondacija „Istina pravda pomirenje“ 2007. godine, mimo redovnih primanja, inkasirala iz općinskog Budžeta 82.000 KM. Proizvodnja ovakve emisije košta manje od 1.000 maraka, pa je ovaj astronomski iznos vjerovatno poslužio za druge svrhe. Govorka se o umnožavanju Alićevih nekretnina. Nije džaba Alić u Beogradu uzvikivao: „Ima i drugo poluvrijeme!“
Obrt na Ilijinoj tragediji
Dugačak je spisak donatora Alićeve privatne Fondacije, među koji je čak i Muftijstvo tuzlansko. Od stotina hiljada maraka koje su se slile u Alićev džep, u svrhu katastrofalne odbrane (ili izdaje?) Ilije Jurišića, a na osnovu izvještaja Fondacije, saznajemo i sljedeće: „Supruzi Ilije Jurišića odobrena jednokratna novčana pomoć od 1.000 KM (lijekovi i putovanja u Beograd)“. A možda bi Ilija prošao bolje da je na čelu Fondacije bila njegova supruga Stoja?! Makar ne bi molila ponižavajuću milostinju od onih koji su na ime njihove porodične tragedije obrnuli velike pare.
Velikosrpski koncept
Posljednjih godina načelnik Tuzle je nekoliko puta nepotrebno ušao u konflikt sa Islamskom zajednicom, šireći islamofobiju i izmišljajući vehabije po Tuzli. On u svemu vidi zavjeru i vehabije, pa čak i kada se postavi antinacionalističko pitanje segregacije Bošnjaka u gradu gdje su fizička većina. Taj velikosrpski koncept islamofobije se posve uklapa u politiku ukidanja tuzlanskog ratnog dostojanstva.
Pamćenje i oblokavanje
Dok se stotine hiljada maraka troše na tzv. filmove, književne i ideološke terevenke, na arheološka iskopavanja psećih i mačijih kostiju starih 7000 godina, dotle „učešće Općine u izgradnji i održavanju spomen-obilježja u mjesnim zajednicama za učesnike rata 1992-1995.“ godišnje iznosi bijednih 10.000 KM, sa čime beogradski šefovi Tuzle mogu biti zadovoljni. Briga o pamćenju je bezmalo deset puta jeftinija od trodnevnog oblokavanja na književnim susretima „Cum grano salis“.
Jasminov miting
Nakon što je osudio spontano okupljanje građana Tuzle nakon presude Iliji Jurišiću, Jasmin Imamović je zakazao svoj miting za ponedjeljak, 19. oktobra, u 13 sati. Sve što on ne odobri – nepodobno je! Naredio je da sve u gradu stane i dođe da čuje njegov govor. Škole će dovesti učenike, firme zaposlene, doći će i autobusi SDP-ovaca iz okolnih mjesta. Regija je polijepljena džambo-plakatima sa likom Ilije Jurišića. Sinan Alić je glavni. Para ne fali. Bilo bi korisno ako bi se na ovom skupu pročitao ovaj tekst.
Magistar književno historijskih nauka
Fatmir Alispahić je od 1993. do 2003. bio šef Press centra Općine Tuzla. Autor je knjiga „Ubistvo svitanja – Civilne žrtve rata u Tuzli“ (1996) i „Tuzlanski nekrologij – šehidi i poginuli borci“ (1997), te spomenika „Vječna svjetlost“ na Kapiji (1997) i stihova na Centralnom spomen-obilježju šehidima i poginulim borcima Tuzle (2009). Urednik je publikacije „15. maj 1992.“ (1997). Danas je kao magistar književno-historijskih nauka u administraciji načelnika Imamovića angažiran na poslovima izdavanja potvrda o smrti za lica koja su umrla izvan zdravstvenih ustanova.
17. oktobar/listopad 2009. godine