Odrođenost bošnjačke politike od bošnjačke pameti uvjetuje gubitak i onih intelektualaca koji su govorili uprkos svekolikoj jalovosti.
Haman je postalo jasno da stvarnost ide drumom, a riječi šumom: Bošnjaci nestaju, otkad su nastali, ali se o tome danas, pred smrt, ne smije govoriti. Najednom se ibretimo nad šutnjom bošnjačkih intelektualaca. Ako je tačno da se isparavamo, kao onomad muslimani u Španiji, ta je šutnja samrtnička.
Bošnjaci su grdni gubitnici. Da ne nabrajamo. Štošta se moglo spasiti, posebno u ekonomskom pogledu, ali je bošnjačka politika poslovala šibicarskom logikom. Nije ni čudo, jer bošnjačku politiku ne čini akademska elita, već peta liga, iz koje se ne može ispasti. Ubogi se solidarišu u preziranju boljih, te je negativna selekcija postala konstanta. Zato pri političkom vrhu nema istaknutih intelektualaca. Njihovo bi prisustvo moglo razbrkati iluziju o mudrosti lidera, dolidera i dodolidera.
Politika bez korektiva
Tu je odgonetka fenomena o šutnji: ne postoji veza između bošnjačke politike i bošnjačkih intelektualaca. Politika ih prezire, jer ih se boji, a oni nisu ničim obavezani da govore. U svih samoodrživih naroda politika je sponzor akademske elite koja strateški promišlja stanje i perspektive nacije. Budući da u Bošnjaka ta relacija nije nikad trajno uspostavljena, dogodilo se da dramatične i tragične dejtonske godine ostaju bez replike bošnjačkih intelektualaca.
Govor o stanju Bošnjaka otud je danas tek moralno opredjeljenje intelektualne jedinke, a ne strategija sistema. U tom smislu mogu posvjedočiti nekoliko iskustava. Ako sam jedan od autora koji je posljednjih godina mnogo pisao o bošnjačkim lutanjima, bilo bi logično da imam neke kontakte s čelnicima bošnjačke politike. No, ja ne poznajem ni Silajdžića, ni Tihića, ni njihove dvorjane. Bilo je stotine prilika i povoda da se sretnemo, ali njih ovakvi ne zanimaju. Slutim da bi slično mogli posvjedočiti i neki drugi autori.
Otvoreno civilno društvo, pak, prednost daje intelektualcima, čija su mišljenja korektiv za političare. Samo boljševička svijest političara smatra estradnom zvijezdom i mjerom pameti.
Odrođenost bošnjačke politike od bošnjačke pameti uvjetuje gubitak i onih intelektualaca koji su govorili uprkos svekolikoj jalovosti. Dejtonski sistem je usmjeren na gušenje posljednjih iskri slobodne misli u Bošnjaka. Prvi fasung koji vas sljeduje ako želite izigravati jednakopravnost, jeste da vas plaćenički s-h mediji navale satanizirati. To ćete ignorirati, ali kad vidite da okolina više cijeni njihovo blato, nego vaš obraz, zapitat ćete se nad smislenošću žrtve. Ako nastavite po svome, uslijedit će napadi iz drugih rupa, poput tzv. reformiranog pravosuđa.
Porez na slobodu
…Tako sam ja usmrćen. Kad je Kantonalni sud u Sarajevu katilski presudio da u narednih 18 mjeseci, u ustanovi u kojoj radim, umjesto 750 dobijam 450 KM plate, a da se tih 300 KM uplaćuje Muniru Alibabiću, koji me tužio zbog tekstova protiv Lagumdžijine i njegove policijske države – ja sam razumio da će sloboda misli biti oporezovana. Moje pisanje nije bilo moja privatna stvar, ali je novčana kazna ispala privatna stvar moje djece. Kao što pretpostavljate, niko, pa ni ovi lovatori iz “Pogorelice”, koju sam medijski odbranio, nije se počešao da pokrije makar dio od tih 4.900 KM kazne.
Razumio sam svoju povrijeđenost, demotiviranost, dakle – usmrćenost. Bacio sam političko pero, kao opušak. Jedino, ne mogu da dokučim da li su ti bošnjački intelektualci koji šute, unaprijed znali za ishod moje priče, i svake ovakve priče? Ako jesu, e, onda smo mi jedan prepametan narod! Obješenog nosa prisežem pametnijima. Živjelo pssst!
5. V 2007.