Nigdje, kao u Bošnjaka, ne postoji takva razvalina između boli i riječi, kao da je bošnjačka bol ničija a bošnjačka riječ ničija, pa bol sama sebe živi, a riječ hoda izgubljena po šumama i gorama. Zato je poema Admira Muhića „Hava majka Prijedorčanka“ važan događaj za bošnjačku bol i za bošnjačku riječ, jer ih iznalazi jedno za drugo, isprepliće ih u narodno jedinstvo, jer ne bi smjelo biti bošnjačke riječi koja ne nosi iskustvo bošnjačke žrtve, niti bi smjelo biti bošnjačke boli koja kao utvara luta svijetom ostavljena od bošnjačkog govora. U bošnjačkom narodu nema, ni koliko prstiju na rukama ima, poema o bošnjačkim majkama, iako ni jedna druga riječ ne nosi tako cjelovito teret bošnjačkog stradanja. Otud je Admir Muhić krenuo s početka, od niske općih mjesta, koje valja obuhvatiti ako se hoće odslikati lik bošnjačke majke u liku Have majke Prijedorčanke. Hava je jedna od bošnjačkih majki, i u njoj žive sve druge bošnjačke majke, koje su gubile sinove, i kćeri, i muževe, i kuće i avlije. Ostala je bez šest sinova, a ona druga majka bez jednog, a ona treća bez trojice, ali je bol ostala jedna, zauvijek usidrena u bešici majčinstva – Od onog kad se smijala / Vedra i vesela bila / Kad je svoju djecu / U miru rađala i / Lijepo ih odgajala / Do onog života / Kad je suze lila… Admir Muhić iz pozicije narodnog pjesnika, koristeći se arhetipovima narodnog pjesništva, u stihove tka bol Have majke Prijedorčanke, i taj postupak čini da manje vidimo pjesnika, i njegov autorski rad, a više suštinu pjesnikovog nijeta. Otud poema „Hava majka Prijedorčanka“ kao da je iz narodnih prsa izašla, u riječima i ritmovima u kojima bošnjački narod osjeća vlastitu bol. Ne radi se tu o književnosti kao elitističkoj i estetičkoj disciplini, već o narodnom pjesništvu za kojim postoji opipljiva društvena i isjeliteljska potreba. To je ona bošnjačka bol koja je našla svoju bošnjačku riječ.
Mr. sc. Fatmir Alispahić