Admir Ikinić Ikina: „Moje vrijeme“
Objavljivanjem knjige Admira Ikinića, kojega Tuzla i regija prepoznaju po nadimku Ikina, u našoj se izdavačkoj kulturi po prvi put dogodilo nekoliko originalnih pojava. Prvo, malo će ko povjerovati u istinitost jedne ovakve rečenice – da grafički radnik, a Ikina je to po struci, koji nema nikakve veze sa spisateljskim zanatom, može napraviti spisateljski iskorak, odnosno, uspjeh. Biće i onih koji će sa podsmijehom komentirati činjenicu da je Ikina, taj poznati čaršijski lik, napisao knjigu. Ali, oni će prije ili kasnije morati priznati da su se zeznuli – jer je Ikina napisao dobru knjigu, i to knjigu kakvu Tuzla dosad nije imala! Napisao je knjigu koja će se čitati, i pamtiti. E, da vidimo zašto!
U tuzlanskoj publicistici, a vjerovatno i šire, dosad nije napisana knjiga koja je koncepcijski zamišljena kao galerija čaršijskih likova i njihovih biografija, a da istovremeno, u sadržaju, taj okvir posluži autoru knjige za ispisivanje memoarskih stranica o sebi. Svi o kojima Ikina piše nekako su, nekad, dotakli njegov život i njegovo vrijeme. Ikina piše o ljudima svoga vremena, i tu dolazimo do suštinske originalosti ove knjige – grad ne čine samo veliki i bogati ljudi, grad čine i taksisti, nakupci, harmonikaši… Sve je to čaršija! Nikad niko, otkad se o Tuzli ostavljaju pisani tragovi, nije ovako kao Ikina obuhvatio dušu čaršije, kroz ljude koji tu čaršiju čine, na njenoj margini i u njenoj svakodnevnici.
Naredna originalnost u Ikininom odslikavanju vremena i duše čaršije jeste stil i jezik kojim se Ikina služi. Tu dolazi o izražaja ova obrnuta perspektiva, da ni jedan „pravi“ spisatelj ne može opisati čaršiju izvornim jezikom kako to može uraditi ovaj „nepravi“ spisatelj, odnosno, Ikina. O čemu govorimo? Kod Ikine nema peglanja riječi i uljepšavanja događaja, njegov jezik je jezik čaršije, a njegovo poimanje sistema vrijednosti proizilazi iz kantara čaršije. Ima tu i viškova u tekstu, i nemušto sročenih rečenica, ali, to ne smeta da sočan sadržaj otvori čitalačku znatiželju. Napose, mnogima će biti zanimljivo da upoznaju ljude za koje su čuli, koje su možda površno znali, a sada će ući u njihove živote. Posebna je vrijednost i to što o nekim običnim ljudima, čije su biografije živopisne i poučne, nikada ne bi bila napisana priča da se nisu zatekli kao likovi u vremenu Admira Ikinića.
Ovo je prva knjiga kroz koju možemo uvjerljivo i istinito razumjeti šta je to vrijedno i važno na čaršijskom univerzitetu. U knjizi vidite da oko nas žive, uslovno kazano, „mali ljudi“ koji imaju svoje kosmose, a ti kosmosi se sastoje od trkolica, golubarnika, auto-dijelova… Čak i kada piše o čaršijskim uglednicima, Ikina to gleda kroz vizuru i aparaturu „malog čovjeka“, koji pamti kad mu se neko važan lijepo javio i lijepu riječ kazao.
Naredna vrijednost ove knjige jeste da se neke njene stranice, neki dijelovi, mogu čitati kao osebujna memoaristika – gdje jedan čaršijski sveznadar, bez opterećenja, iskreno i bez uvijanja, piše o raznim dogodovštinama. Pri tome treba imati u vidu da su ti događaji iz Ikininog života udjenuti u priče o ljudima o kojima piše. Legendarni su događaji poput onog kad Ibro Baškan opremi Ikinu sa zlatnim lančičića i dadne mu džip da Ikina izigrava velikog frajera. Urnebesan je opis Ikininog nastupa na karate turniru, kad je prvi put vidio Selima Bešlagića, a kad je ispuštanjem borilačkih krikova nasmijao sve prisutne. Prelijepi su pasusi o djetinjstvu sa doktorom Avdagićem, kad dječaci operišu mrtvu lastu i izigravaju doktore i medicinske sestre. Pamte se te slike kao najlješi pasusi književnosti za djecu. Otkačeni su događaji poput onog kad Ikina sa jaranima ide pod prozor Selmi Bajrami, u gluho doba noći, da od nje traže da im pjeva. …A ona ih upusti u kući i navije im sebe na kasetofon. Takvih je živopisnih slika u ovoj knjizi mnogo. U ovom kontekstu ima još jedna originalna dimenzija: ima tu događaja i situacija kojih bi se pravi pisac, možda, zastidio, jer pravi pisac hoće da izgleda pametan, da ne sjedi po kafanama i ne šali se na svoj račun. Ikina tih kompleksa nema, njemu je svejedno šta će neko reći ili misliti, jer mu je isključivo važno da govori jezikom istine i iskrenosti. A ta iskrenost se osjeti i cijeni na stranicama ove knjige.
Bilo bi nepotpuno a da se ne kaže i nekoliko riječi o Ikininom stradanju. Bio je jedan od ranjenika na Kapiji, 25.05.1995. godine. Izgubio je u tom velikosrpskom zločinu mnoge prijatelje. Među preživjelim, možda je najistaknutiji borac za istinu o Kapiji i za sjećanje na Kapiju – i to je činjenica koju ovaj grad mora poštovati. Možda je najzaslužniji za nekoliko vidova dokumentarnog i umjetničkog svjedočenja o Kapiji. Producent je možda ponajljepše pjesme o ubijenoj tuzlanskoj mladosti. Ikina se na najbolji način osvetio zlotvorima, za svoju bol i bol Tuzle, jer je dao veliki doprinos sjećanju na Kapiju. …Neka vječno sjećanje bude osveta.
Ovom knjigom Ikina se svrstao – ma šta ko o tome mislio – među pisce po kojima će se pamtiti i čitati vrijeme koje živimo. To što Ikina nema namjeru da bude pisac, i što izdavanje ove knjige smatra izletom – apsolutno je nebitno za činjenicu da ova knjiga ostaje kao trajno svjedočanstvo da je Tuzla imala jednog Ikinu koji je imao svoju Tuzlu i svoje Tuzlake.
12.11.2018.
sc. Fatmir Alispahić