Nažalost, naša formalizirana stvarnost ushićeno se zadovoljava polaganjem kamena-temeljca za izgradnju memorijalnog centra u Potočarima. Kao, biće taj kamen, pa će biti centar, pa će pravda biti zadovoljena i sjećanje ovjekovječeno. Memorija o stradanju ne živi u kamenju, već u glavama.
Na dan najveće bosanske tragedije, 11. jula 1995. godine, održana je historijska sjednica Izvršnog odbora SDA na kojoj je predloženo “da se (…) imenuje Edhem Bičakčić, do povratka dr Ejupa Ganića koji se stradao u saobraćajnoj nesreći”. Bošnjački lider je rekao: Problem zamjene ima političku i pravnu dimenziju. Mislio je na na zamjenu kadrova, a ne na razmjenu teritorija. Dok je u srpskom genocidu nestajalo 10.000 bošnjačkih života, SDA je razmatrala i pitanje upotrebe alkohola. Što se tiče alkohola, i u mom kraju ljudi piju, i pitanje je koliko će trebati vremena za njihovo prevaspitavanje – rekao je komandat Generalštaba ARBiH Rasim Delić. A Dževad će ti Mlaćo na to: Od 195 regruta u Bugojnu 100 klanja i ne podnose one koji piju.
Strategija pipanja
Bila je to u pravom smislu historijska sjednica, jer se u isto vrijeme kada je bulažnjeno o kadrovskim i panislamističkim pitanjima događala najveća bošnjačka tragedija. Srebrenica je već bila na koljenima kada je riječ dobio komandant Rasim Delić: Stanje na ratištu BiH je veoma povoljno po nas. Mi smo u ovih nekoliko mjeseci obezbijedili da Srebrenica ima više naoružanja i municije nego što je imala u protekle tri godine. Tako da su ove informacije o ulasku u prve kuće Srebrenice neprovjerene, a nisu ni moguće. Ovi mudroslovi su izgovoreni nekoliko sati nakon što je ARBiH napustila linije na južnom kraju Srebrenice. Državni i vojni vrh je smatrao da je stanje povoljno, jer u Srebrenici ima i dovoljno boraca, a i naoružanja. Stoga nije ni pominjana činjenica da je u martu naređeno a potom izvršeno povlačenje komandnog štaba iz Srebrenice, koji je dotad uspješno organizirao odbranu ove enklave. Petominutna informacija o Srebrenici na Klubu SDA je mogla biti sve samo ne – normalna. Svjesno ili iz javašluka – tek će se saznati.
Ostalih 20 minuta rasprave o vojnim pitanjima posvećeno je akciji za deblokadu Sarajeva, koja je jalovo trajala od 15. juna do kraja jula, i u kojoj su, saznaće se poslije, živote izgubila 404 borca, dok je njih 1360 ranjeno. Izetbegović je ovu akciju najavio kao pipanje koliko je snažan obruč oko Sarajeva. Pošto je apsolvirao Srebrenicu, general je bio optimista: Povoljna je klima i u izvođenju operacija oko Sarajeva. Savremene armije takve operacije pripremaju po nekoliko mjeseci, a mi od sedam do 30 dana. Neke jedinice smo direktno uvodili u borbu. Za tragičnu strategiju pipanja nikad niko nije odgovarao, kao ni za mnoge boli na kojima su oficiri gradili generalske činove.
Ko je s Karadžićem tikve sadio?
U kakvoj relaciji može biti junska naredba Generalštaba ARBiH o izvođenju diverzija iz Srebrenice sa, kako je navedeno, podrškom deblokadi Sarajeva? Kako bi to diverzije oko Srebrenice mogle uticati na pipanje oko Sarajeva? Račun je izvodiv samo ako je nekome trebalo slabljenje vanjskopolitičke odbrane zaštićene zone UN, koja je bila uslovljena stanjem mirovanja. Ako, dakle, srpske snage odgovore na diverzije, roljajući po Srebrenici, onda bi, jel, moglo doći i do pucanja obruča oko Sarajeva!? Te uspavanke su demistificirane počev od 1993. kada je jedna delegacija Srebreničana naobdan doputovala u Sarajevo, da joj se predloži futuristička solucija, tačnije – zamjena Srebrenice za obruč oko Sarajeva. Srebreničani tada nisu razumjeli da sila Boga ne moli, a i ne voli. Vratili su se da brane Bosnu.
Dolazimo do ključnog pitanja koje se sažima u jedan od posljednjih srebreničkih vapaja: Da li smo osuđeni na smrt, da li postoji odgovor, da li smo prodati?!! Ako Srebrenica nije prodata za obruč oko Sarajeva, čime objasniti niz nelogičnosti u djelovanju bošnjačkog političkog i vojnog vrha: izvlačenje komandnog štaba na doobuku, potpunu neinformiranost i nezainteresiranost za Srebrenicu, itd. Ako je pak Srebrenica prodata, čime objasniti da dosad nije u javnost procurila tehnologija te prodaje, subjekti, uvjeti, itd.
Postoji hipotetična misao da su u trgovini Srebrenicom sudjelovali bošnjački, srpski i međunarodni faktori, s ciljem zaokruženja teritorija za okončanje rata; Francuska je imala ključnu ulogu, što se vidi i po zoni koju danas štite njeni SFOR-ovci; dogovor je bio da se ljudi puste prema Tuzli; odveć zločinački dvojac Karadžić-Mladić je mimo protokola sproveo masovnu likvidaciju, čime su druge dvije strane uvučene u pat-poziciju saučesnika; ovi zločinci navodno raspolažu dokazima o dogovorima, što im obezbjeđuje distancu od Haškog tribunala. Ako su u okviru američkog plana za okončanje rata u BiH (Strategija završnice) mogle biti izvođene bitke sa ćorcima, navodna oslobođenja evakuiranih gradova i slične glumarije, zašto se i srebrenička enklava nije mogla naći na kantaru trgovine teritorijama? Ako je bilo tako, onda stranci nisu znali, a naši su pred akšam zaboravili narodnu poslovicu: Ko s đavolom tikve sadi…
Življenje uspomene na Srebrenicu
To je razlog više da komemorativna obilježavanja srebreničke tragedije ne budu samo podsjećanje na genocid, nego i na one faktore koji su neprincipijelnošću i nečinjenjem genocid dozvolili. Uzrok srebreničke tragedije treba da u memoriji ima ravnopravan tretman sa posljedicama, i uspomenom na žrtve. Na žalost, naša formalizirana stvarnost ushićeno se zadovoljava polaganjem kamena temeljca za izgradnju memorijalnog centra u Potočarima. Kao, biće taj kamen, pa će biti centar, pa će pravda biti zadovoljena i sjećanje ovjekovječeno. A kad bi danas pitali Bosance i Hercegovce, da ne kažemo samo Bošnjake, da li su voljni posjetiti taj memorijalni centar, teško da bi sabrali i jedan procenat. Memorija o stradanju ne živi u kamenju, već u glavama, a duh se obrazuje kulturnim i medijskim forsiranjem sistema društvenih vrijednosti. Hoće li se u školama učiti o tragediji Srebrenice? Hoće li ekskurzije putovati u Potočare? Hoće li razne delegacije odlaziti da se poklone sjenima žrtava najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata? Hoće li Potočari živjeti u našim kućama, djetinjstvima, školama… U svijesti urbanih Bošnjaka pojam Srebrenice izaziva stid: što zbog stradanja koje je pretočeno u poniženje; što zbog dimija koje ne djeluju multikulturno, a i to je proizvod plaćenićke medijske politike koja nas je uvjerila da je sve bošnjačko jednako nazadnom ili ekstremnom; što zbog onih žena koje kvare iluziju da je u Bosni sve potaman. Ranjena bosanska stvarnost patološki bježi od Srebrenice. Zato što je kvislinška politika uspjela da opije i unakazi moralni i humanistički lik ovog društva.
Srebrenica je alfa i omega naših bosanskih života. Srebrenica je jutro i počinak svakog osvojenog dana. U protivnom, bez duhovnog življenja uspomene na Srebrenicu – nema ni nas.
Br. 28, 11. VII 2001.