„Priče Pašagine Zlate“ spadaju u red onih svjedočanstava kojima se ispisuje nova stranica naše književnosti i publicistike, zapravo, memoaristike. Taj novi korpus bosanske literature nastaje na putu od iseljeništva do nostalgije, između one tragične tačke koja je preko milion naših ljudi raselila po bijelim svijetu, i nostalgije koja je ostala jedina opipljiva veza između nas sadašnjih i nas prošlih. U realnosti, ostale su osakaćene duše i osakaćeni gradovi, iseljenici koji čeznu za svojim avlijama i sokacima, i gradovi koji više ne liče na sebe. Brčanski spomenar Zlate Kalić, pod lijepim naslovom „Priče Pašagine Zlate“, putem kratkih zapisa prikazuje arhitekturu te iseljeničke svijesti, koja se slobodno i dostojanstveno osjeća samo u prostoru sjećanja, u svijetu koji se činio tako pitomim, trajnim i nepromjenjivim. Idiličnost tih sjećanja u pravoj dimenziji prikazuje tragediju naroda koji je silom raspolućen, rastjeran po svijetu, odakle sanja svoje „ficibajre“, svoje rijeke, gradske plaže i šetališta, bašče i ružičnjake, svjedočeći da nema halala na našoj imovini i na našim snovima.
mr. sc. Fatmir Alispahic