Recenzije

Prvi roman o srebreničkom djetinjstvu

Bajruzin Hajro Planjac: „Srebreno djetinjstvo“, roman

Iskusni izdavač, kulturni menadžer i pisac Bajruzin Hajro Planjac napisao je prvi roman o odrastanju u opkoljenoj Srebrenici, koja je 11. jula 1995. postala mjesto drugog evropskog genocida u 20. stoljeću. Svjedoci smo koliko je „Dnevnik Ane Frank“ osvijetlio i obilježio najosjetljiviju stranicu holokausta nad Jevrejima, a to su patnje i stradanja jevrejske djece. Danas je ova knjiga bukvar antifašizma u svijetu, i to nepisan jezikom odraslih, već ispričan neposrednim iskustvom jedne jevrejske djevojčice. Nigdje se jedna tragedija ne može očitati tako suptilno kao na dječijem doživljaju svijeta. Ako je taj doživljaj uokviren u autentičnost ili „autentičnost“ dnevnika, koji nudi i neke vanknjiževne rasterećenosti, onda čitateljska recepcija biva dodatno otvorena za proživljavanje opričanog. A upravo taj model uzeo je Bajruzin Planjac u namjeri da ispriča arhetipsku priču o srebreničkom djetinjstvu.
Bajruzin Planjac je doajen bosanske književnosti za djecu, autor, priređivač, urednik i izdavač mnoštva knjiga za djecu i slikovnica, pa se u njegovu autorsku poetiku prirodno uklapa ova ambicija, ali i potreba, da planetarni pojam genocida u Srebrenici bude očitan psihologijom i doživljajima djeteta. U prvi mah je začudno što nemamo dječije knjige o Srebrenici, ili dječije knjige o opsadi Sarajeva, ali, kad se promisli složenost spisateljskog postupka, ta narativna osnovica u kojoj se svijet djetinjstva suočava sa svijetom patnje i zločina, biva razumljivo zašto se pisci nikako, ili nerado, dotiču ove teme. Takva knjiga je na pola puta između literature za djecu i odrasle, jer djecu prirodno štitimo od teških i traumatičnih tema, a odrasli se, pak, rijetko spuštaju u predjele dječije osjećajnosti.
Veliki je izazov, a i hrabrost, upustiti se u pričanje priče o genocidu u Srebrenici, s namjerom da se opća mjesta o patnji i stradanju ogledaju u osebujnosti dječije vizure. Bajruzin Planjac je kreirao narativnu strukturu sa dovoljno prostora za prilagodljivost priče i za njene razne pritoke, a što forma dnevnika obilato nudi. Priča o Srebrenici može od općih mjesta uzeti ponešto, ili, pak, zagrabiti sve, a Planjac je otišao u ovu drugu stranu, s namjerom da obuhvati maksimum monstruoznosti i paradoksa koji izazivaju prirodno ljudsko čuđenje nad zlom koje je odgajano u četničkim glavama i koje se (ne)očekivano sručilo na bošnjački komšiluk.
O čemu se radi? Pisac u vozu pronalazi dnevnik srebreničkog dječaka, tako da cijela priča nije „njegova“, već nečija, a taj neko nema obavezu da bude pisac, da zadovoljava književnoestetske kriterije, već je ponesen potrebom da životnim, običnim jezikom, pobilježi najvažnije momente golgote kroz koju je prošao. Kad se uzme u obzir da to zapisuje 15-godišnji dječak (rođen 11. jula 1980.), odnosno, mladić, onda se ove fleksibilnosti dodatno usložnjavaju, te priču prirodno odijevaju u jezičku i stilsku neopterećenost. Bajruzin Planjac je u „objavljivanju dnevnika“ našao književnu formu za dnevničko svjedočenje, oslobođeno književnih mjerila, i utoliko izvorno, narodno, neposredno, ogoljeno do bola i iskrenosti. Dakako, iza ove priče u priči, od kojih je prva piščeva, a druga svjedokova priča, od kojih je prva hladna, uvodna, informativna, a druga krvavo vrela, bolna i neprebolna – stoji pisac sračunat u namjeri da na najdirektniji način predstavi bol Srebrenice. U ma kojoj drugoj varjanti, valjalo bi suspregnuti emocije, držati jezik za zubima, ne reći to što se ima reći, jer bi to uvijek bio pisac, a ovako, to je izgubljeni dnevnik u kome je pisac Bajruzin Planjac – „izvršio lekturu i korektru teksta, odredio naslov knjizi, te dao naslove pojedinih poglavlja“. Znamo mi da je Bajruzin Planjac pisao i jedno i drugo, da je on i onaj pisac, i ovaj svjedok, ali prepuštamo se ubjeđenju da je to baš tako, tim prije što dnevnički zapis, pisan rukom djeteta, nosi ubjedljive jezičke, stilske, pa i smisaone izljeve nemuštosti, zapravo, spontanosti.
A šta je to na idejnoj razini što je u ovom dnevniku urihtao Bajruzin Planjac? Pisac je otišao na rubno područje paradoksa, tamo gdje je Bosna najzajedničkija, i najranjivija, otišao je u jedan mješoviti brak između Srbina i Bošnjakinje, početkom 90-tih, kada se velikosrpski nacionalizam obrušava na sve nesrpsko, pa i kada je to supruga jednog bratunačkog Srbina i majka njegovih sinova. Kroz svjedočenje autora dnevnika, dječaka Nenada Mihajlovića, pisac nam iznutra predstavlja traumu ovog mješovitog braka, u kome majka Amira, kojoj su predjenuli ime u Mira, trpi silne uvrede zbog svoga bošnjačkog i muslimanskog porijekla, iako je pristala da bude Mira, da joj djeca dobiju srpska imerna i budu odgajana u duhu pravoslavlja. To odricanje od sebe nije moglo zadovoljiti mržnju i bijes njenog muža Srboljuba. Ovo je alegorija na bošnjačko odricanje od sebe u ime lažnog bratstva i jedinstva, koje nije moglo obuzdati ničim izazvani velikosrpski bijes, sručen na bošnjačke civile. Otud slika ove porodice, s početka dnevnika, nadilazi svoje okvire i razlijeva se ka historijskoj pozornici borbe Dobra i Zla, odnosno, borbe za goli život srebreničkih civila, pred zaludjelim srpskim djedovima, očevima i sinovima. Porodica je pocijepana, Amira je sa svojim sinom Nenadom prebjegla u Srebrenicu, kod svojih, neposredno pred početak rata. Nenad sa sebe skida srpsko ime, i kao vid oslobođenja predjeva si ime u Senad, polazi u mekteb, vraća se bošnjačkim korijenima, stiče nova prijateljstva i oplemenjuje se mudrošću i dobrotom svoje bošnjačke familije. Majka Amira odlazi trbuhom za kruhom, u Holandiju, izbija rat… Bajruzin Planjac, kroz Senadov doživljaj svijeta, predstavlja golgotu opkoljene Srebrenice. Senadu se događa i prva dječačka ljubav, zaljubljuje se u Srebrenku. Kao i Srebrenkino ime, sve je u ovoj priči, od početka do kraja, od Senadovog rođendana koji pada 11. jula, pa nadalje, u namjernim, očitim koincidencijama, direktnostima, paralelama. Njegovu Srebrenku neće silovati niko drugi do li njenog otac, a njegovog i Zoranovog djeda neće ubiti niko drugi do li sam Zoran, i tako redom. Pala je Srebrenica, u haotičnom zbijegu Senad susreće glasove oca i brata, baš u momentu najveće lične boli koju mu nanose četnici, otac i brat, a to je silovanje Srebrenke i ubistvo djeda Ahmeda. Senad će poslije biti uhvaćen, preživjeti masovno streljanje, nagledati se bola i patnje, i konačno stići na slobodnu teritoriju, a odatle u Holandiju, kod majke. Ostvaruje kontakt sa Srebrenkom, ženi se, na svadbu dolaze i njegov otac i brat, a taj dolazak nosi simboličnu poruku praštanja i pomirenja među bosanskim narodima. Ali, samo za one koji nisu okrvavili ruke! Baš na svadbi bivaju uhapšeni Seandov otac i brat, te predati sudu za ratne zločine. Senad sa Srebrenkom nastavlja život, zaokružen u dovu na dženazi u Potočarima. …Previše koincidencija, reklo bi se, ali, zar svaka bajka, o pobjedi Dobra nad Zlim, nije ovako direktna, otvorena, nagodna za čitateljsku potrebu da se Zlo ugleda u što jasnijim karakteristikama i da Dobro pobijedi trijumfalno i do kraja!?
Roman „Srebreno djetinjstvo“ je uzorit doprinos našoj kulturi pamćenja, prevashodno kao djelo koje, bez ustezanja i kompleksa, odgaja one najvažnije predjele u životu jednog naroda i jednog čovjeka, a to su osjećaji za dobrotu, pravdu i slobodu. Ta osjećajnost je načišća i najčitkija na svome izvorištu – u djetinjstvu. Kao u „Srebrenom djetinjstvu“ Bajruzina Planjca.

mr. sc. Fatmir Alispahić

Kalendar

Maj 2016
P U S Č P S N
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  

Arhiva

Kategorije