Pojava akademskog slikara Nijaza Omerovića u književnoj i kulturnoj periodici nije novijeg datuma. On se javljao sa pričama, esejima, feljtonima, pa i političkim tekstovima. Rukopis priča pod naslovom “Knjiga od praha i snova” čini se kao očekivano ishodište Omerovićevih spisateljskih nastojanja. I ne samo to… Ovaj rukopis na jedan novi način prečitava borhesovsku poetiku, šireći bibliotečki labirint na Istok, a posebno prema sufijskom misticizmu. Budući da književno-kritičke valorizacije u posljednjih deceniju-dvije tačku gledišta pomijeraju na kulturologijska viđenja, nije na odmet pomenuti utisak da je Omerovićeva književna potetika već vizuelizirana u njegovom likovnom opusu, koji duhovnu povijest civilizacije zahvata u totalitetu, ne isključujući ni jednu kulturološku polarnost kulturnih hemisfera, koje se na intekulturalnim razinama ogledaju u razlikama, i kao odsjaj nadopunjuju i redizajniraju temeljne identitete. Naravno, mi još uvijek nismo spremni jednu stvaralačku pojavu, kakva je pisac i slikar Nijaz Omerović, akceptirati u totalu, pa njegove slike dogledavati njegovom literaturom, a njegovu literaturu dočitavati njegovim slikama, čime se uskraćujemo za slojevitost doživljavanja jednog i drugog, ali i cjeline. Zasad je dovoljno, kažem, tek napomenuti da je Omerovićeva literarna poetika odslikana u njegovom likovnom opusu, što bi moglo zanimati one koji bi željeli vizuelizirati književni svijet iz “Knjige od praha i snova”.
Borges je jednom prilikom izjavio: “Teže je naći dobrog čitatelja nego dobrog pisca”. Danilo Kiš to parafrazira, pa dodaje: “Lakše je naći dobrog kritičara nego dobrog čitatelja”. Ova dva pisca u dobroj mjeri su uticali na Nijaza Omerovića koji za sebe voli reći da je bolji čitatelj nego što je pisac. Omerovićev rukopis pod naslovom “Knjiga od praha i snova” nedvosmisleno upućuje na ove uticaje, što, inače, nije ništa novo, budući da sa borhesovcima živimo već nekoliko desetljeća. Šta je, onda, novo? Pa to da jedan pisac iz evropskog islamskog kruga otvara vrata zapadnog eksluziviteta da istočne teme zahvata sa, kako god to zvučalo, kolonijalne tačke gledišta. Istok preko Zapada saznaje ko je i šta je, jer zapadna medijska i kulturna nadmoć diktira tokove istine i vrijednosti. Nijaz Omerović, pak, ne pripada ni jednom, ni drugom svijetu u potpunosti, on je na kulturalnom razmeđu, i otud se njegovi uplivi u istočnu i zapadnu misao doimaju prirodnije i spontanije, nego kad nam ma koji zapadni pisac objašnjava egzotiku istočnih svjetova. Istok, kao postkolonijalno područje, koje svoju traumu živi i u kulturnoj stvarnosti, nije imao priliku da na ma koji način tumači Zapad, jer Zapad tumači i sebe i Istok. Nijaz Omerović nema postkolijalnih kompleksa, i on u akcepciji ovih svjetova ima suveren i prirodan odnos, jer su ti svjetovi dio njega, i Bosne u njemu. Dakako, ove bi se nijanse mogle iščlitavati na primjerima iz rukopisa, ali to tragalaštvo treba ostaviti čitateljima.
Fatmir Alispahić, književnik