U splitskom Feralu je objavljen dosad najskandolozniji tekst „kultnog intelektualca“ Ivana Lovrenovića u kome blati bošnjačku kulturu, ali i negira bogumile. Ipak, kod nas nije uslijedila ni jedna reakcija na ovu blasfemiju bosanske kulturne povijesti, što znači da Ivan Lovrenović može lupati šta ga je volja, ali će i dalje imati status, kako je onomad u peticiji Sarajevskih dana poezije rečeno – „najznačajnijeg intelektualca u povijesti Bosne“.
U hrvatskom magazinu Feral Tribune od 7. siječnja 2005. godine objavljen je tekst Ivana Lovrenovića pod naslovom „Orgijanje povijesti“ u kome autor iznosi vlastiti stav i viđenja u vezi sa izložbom Bošnjačkog instituta iz Sarajeva u Istanbulu u okviru kulturne manifestacije Dani bosanskohercegovačke kulture u Turskoj koja je održana tokom mjeseca decembra 2004. godine.
Tjedan u Istanbulu
Ukratko ćemo iznijeti nekoliko zanimljivih opservacija koje proizilaze iz najnovijeg Lovrenovićevog „multikulturnog“ nasrtaja na bošnjačke vrijednosti.
Recimo, apsolutna apsurdnost, tendecioznost, pa i zlonamjernost vidi se u autorovom insistiranju na azijatskom porijeklu porodice Čengić koju veoma vješto koristi kako bi dočarao i objasnio Adilovu ushićenost u Istanbulu kao njegov svojevrstan come-back u „istinsku domovinu Tursku“. Zanimljivo je i to što autor navodi kako je porodica Čengić došla u Bosnu odnekle iz Anadolije, gdje vješto koristi toponim Anadolija koji u svijesti čitalaca stavara asocijacije na sve što je „barbarsko, nekultivirano, necivilizano“…
Dalje, neprihvatljiva je kroatizacija službenog naziva manifestacije koju autor navodi, i stavlja u navodne znake što bi valjda trebalo značiti da je to oficijelni naziv manifestacija, a glasi Tjedan bosanskohercegovačke kulture. Pored materijalne greške u smislu da je manifestacija nije tako zvala, već Dani bosanskohercegovačke kulture, u okviru koje je održana izložba, na vidjelo izlazi spremnost da se eventualni naziv sedmica preimenuje u tjedan. Nešto slično potpuno apsurdnoj konstrukciji o Narodnom kazalištu u Sarajevu.
Autor lamentira nad činjenicom da na toj manifestaciji nije bilo mjesta za, kako kaže – „Ivana Franu Jukića koji je sultanu Abdul Medžidu poslao svoju ‘promemoriju za građansku jednakost u Bosni, što je junačka gesta jednog pojedinca-intelektualca bez premca i dokument temeljne povijesne vrijednosti koji je Jukići donio surgun a vjerovatno pridonio njegovoj ranoj smrti“. Eto, na Zulfikarpašićevoj stambolskoj izložbi ni na cijelom Tjednu bosanskohercegovačke kulture za takve osobe i takve vrijednosti nije bilo mjesta».
Mamlazi i Hrvati
Izigravajući čovjeka od principa koji zahtijeva nešto što je na prvi pogled sasvim opravdano, Lovrenović prenebregava nekoliko bitnih momenata: prvo, mjesto i kontekst manifestacije (valjda je od nekog značaja činjenica da je izložba u Istanbulu u Turskoj), sentiment nacionalno svjesnih Turaka koji na sve podanike Osmanskog carstva gledaju kao na unuke iste civilizacije, a zatim neutemeljeno zahtijeva reciprocitet koji nikada nije ni postojao, već sasvim nasuprot tome. Da li je ikada zabilježeno da je Napredak ili neko drugo kulturno društvo koja u samom nazivu ima eksplicitan atribut hrvatskog u Zagrebu naprimjer ili nekoj drugoj evropskoj prijestolnici, pa i u BiH, predstavilo nekog od mnoštva bošnjačkih junaka-intelektualaca koji su ispadali mamlazi zahtjevajući građansku jednakost za svoje susjede?
U tom kontekstu se ima čitati i Ahdnama, jer je sultan nije baš dao svuda franjevcima, već upravo u Bosni lucidno zaključujući da bi svaki potez suprotan tome izazvao svojevrstan revolt domaćeg muslimanskog stanovništva, što samo za sebe govorili da su i Hrvati itekako ohajrili od tog konteksta u povijesti. Hrvatski pristup bošnjačkoj kulturi mogao bi se pak čitati u okvirima maksime – „sve ono što je dobro, naše je, a što nije naše to i nije vrijedno spomena“. Ako se kada u Zagrebu govorilo o nekim segmentima kulture Bošnjaka onda je to bilo ponekad sasvim neutemeljeno prisvajanje važnih ličnosti iz kulturne povijesti BiH, a nekada se kao opravdanje za takvu tvrdnju navodile i tobožnje izjave tih ličnosti o njihovom hrvatstvu kao krucijalni dokaz koje su ustvari bile posljedica izgubljenosti, i nesretnog usuda vlastitog naroda.
Sevdalinka, i ‘vako i ‘nako
U tom smislu indikativan je i Lovrenovićev predgovor knjizi „200 najljepših sevdalinki“ koja je nekako istovremeno izašla u biblioteci Dani, gdje bukvalno kaže: „Dugo vremena, u stoljećima koja su bila njezina, sevdalinka se i nije drukčije zvala“ (nego sevdalinka –op.), da bi odmah zatim poentirao: „Naziv sevdalinka, kojim se danas krivo pokriva sve i svašta, nije autohtono ime ove pjesme“. Taj je naziv knjiški proizvod. Pa majka mu stara – ili jeste ili nije? Ili, kad treba jeste, kad treba nije! Ona, po njemu nije ekskluzivno, pa čak ni dominantno bošnjačka, već je prozivod gradske sredine i miljea u čijem profiliranju su jednako učestvovali hrvatko-katolički, pravoslavno-srpski, jevrejsko-sefardski elementi, što nalikuje na teoreme o srpskim piscima koji svoje romane počinju bismilom.
Zanimljiv fenomen nema šta! Sve ono što se ne može prisvojiti i podvesti pod svoje, kao drvorezbarstvo i cijela lepeza umjetničkih rukotvorima po njemu je, kako to eksplicitno navodi u svom kulturnohistorijskom eseju Labirint i pamćenje, nastalo kao rezultat čiste dokolice!!! Biva bilo im malo dosadno pa giljali u drvetu… Impresivna slika, do daske!
Negiranje bogumila
Eh, sad, ako je to sve tako, zašto je tako? Kakve su pobude iza toga? Dok naši „intelektualci“ šute, ljudi poput Lovrenovića formuliraju postulate naše kulturne povijesti i sa njom rade šta im je volja. Takvi svoje nebuloze crpe iz nepresušnog izvora kredibiliteta, a svaka pomisao o kritici njihovih stavova je ravna blasfemiji (a takva je slika proicirana i tokom nedavnoj slučaja Lovrenović, kada je 30 intelektualaca potpisivalo peticiju protiv Komesara i izjavilo da je Lovrenović „najznačajniji intelektualac u povijesti Bosne“).
To se posebno ogleda u domenu srednjevjekovne povijesti, jer su se Bošnjaci, u zebnji da problematiziraju i ozbiljnije istražuju pitanja hereze iz nekog priglupog straha od tog rigoroznog islamskog monoteizma (svaka pomisao o pisanju o tome ravna je širku skoro, što je krivica vjerskih krugova), povukli iz te oblasti i tako uspravo Hrvatima (Lovrenović no 1 i 2) ostavili mogućnost da tu povijet prisvajaju i po njoj orgijaju.
Tako se na Bobovcu rekonstruira dvorska crkva u istinskom gotskom stilu sa svodovima kakvi nisu postojali ni po Italiji u doba papinskih inkvizicija. Autor u tekstu negira postojanje bogumila i navodi da su – „vjernici srednjevjekovne Bosne sebe isključivo i indikativno nazivali krstjanima i krstjanicama“, ‘nako ofrlje, a ne navodi po čemu bi to trebalo da bude indikativno! Da li se time podrazumijeva da krstjanin označava kršćanina, u današnjem vinkopuljićevskom smislu? Naravno on je vrhunski autoritet za sve i svašta, pa cijela problematika bosanske hereze koju su elaborirali, naspram njemu mizerna povjesničarska imena, kao Rački, Solovjev i ostala raja, biva praznoslovljenje.
Ili se, pak, tu radi o problematiziranju i guranju u rubna područja jedine institucije (BI) koja zbog izdašnih finansijskih sredstava kojima raspolaže može predstavljati konkurenta sretnoj družini iz Foruma Bosnae, koja svoju finansijsku konstrukciju temelji na sentišu holandskih bakica zbog „istočkog grijeha“ u Srebrenici 1995. godine.
I tako u nedogled, ali kome sve to….
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 26.01.2005.