Kantonalni sud u Sarajevu načinio je epohalni presedan jer je kaznio “Jutarnje novine” zbog toga što su objavljivale izjave političkih zvaničnika i prenosile tekstove objavljene u drugim novinama. Da li ovaj pravosudni apsurd ima za cilj da digne iz groba boljševički osjećaj autocenzure, po kome će novinari sami znati šta godi ideološkoj centrali i šta se smije a šta se ne smije objavljivati?
Pred Kantonalnim sudom u Sarajevu aktuelna su dva procesa u povodu afere tzv. državni udar. U jednom Zlatko Lagumdžija tuži “Dnevni avaz”, a u drugom je Munir Alibabić dobio presudu protiv “Jutarnjih novina” na ime “štete nanesene ugledu”, u vrijednosti od 6.000 KM. I jedan i drugi tužitelj svoje zahtjeve temelje na ugrožavanju ugleda, bezbjednosti, duševnog zdravlja, itd. I jedna i druga novina svoje odbrane temelje na prostoj činjenici da nisu novinari izmislili aferu tzv. državni udar, već su prenijeli i komentirali dokumente i izjave federalnih institucija i zvaničnika.
Umjesto da tužbene zahtjeve protiv novina i novinara Kantonalni sud odbaci kao neosnovane – jer novine ne mogu biti odgovorne za djelovanje federalnih institucija i zvaničnika – dogodilo se da se sva krivica za aferu tzv. državni udar prelomi preko novin(ar)skih leđa. Otud je ovaj slučaj paradigmatičan za razumijevanje aktuelnog pravosuđa, ali i slobode štampe.
U demokratiziranje BiH uloženi su milioni maraka, djeluju desetine organizacija koje se navodno bave afirmacijom prava i demokratije, ali niko nije ovaj slučaj uzeo u razmatranje. Dakako, ovo ne interesira ni onih pet novinarskih udruženja, koja su jedino složna kada treba optuživati bošnjačke političare za navodno ugrožavanje medijskih sloboda. To nam ukazuje da tzv. reforme svega i svačega imaju ideološki karakter, jer je kompletan sistem usmjeren ka favoriziranju jedinih i ugrožavanju drugih. Ko je ko u bosanskom loncu odveć znamo.
Sporna odgovornost
Za demokratski diskurs nema većeg izazova nego suočiti se sa činjenicom da pravosudni sistem blokira (žigosane) medije u njihovom elementarnom pravu – da izvještavaju o radu državnih organa, i da komentiraju stavove državnih zvaničnika. Direktno kazano, šta su trebali učiniti “Dnevni avaz” i “Jutarnje novine” kada je prvi čovjek FOSS-a Ivan Vukšić obznanio namjeru organizirane grupe da destabilizira ustavni i pravni poredak?
Da li su ove novine trebale ignorirati takvu informaciju? A zašto bi je ignorirali? Vukšić je bio čelni čovjek FOSS-a, državni zvaničnik, iza čijeg imenovanja su stajale najviše državne instance. Zašto bi novine prešutale stavove i poteze jednog državnog funkcionera? Po toj logici bi novine mogle prešutati sve, i uopće ne izlaziti. Jer, ako bi se ustanovila suluda logika da su novine krive za eventualne greške državnih funkcionera, ili ma koga, o čijem radu informiraju javnost, zavladala bi informativna tišina. Pa čak ako se sa informativnog plana svedemo na komentatorski, autorski, opet novinari ne mogu biti krivi što su u određenom momentu, na osnovu raspoloživih podataka, komentirali događaj koji će poslije imati drukčiji karakter.
Kada je Vukšić obznanio aferu tzv. državni udar, stvari su se činile uvjerljive i vjerodostojne. Napose, ni do danas se ne može znati potpuna istinu o ovom slučaju, jer sudska vlast nije dozvolila objavljivanje tajno snimanih razgovora na osnovu kojih je Vukšić procijenio da organizirana grupa, na čelu sa Lagumdžijom i Alibabićem, radi na destabilizaciji ustavnog poretka. Parlamentarna tijela su imala uvid u materijal i ustanovila su da nije bilo organiziranog djelovanja na podrivanju ustavnog poretka, ali javnost o tome ne može donijeti svoj sud, jer su transkripti i dalje tajni. Možda bi javnost mislila posve drukčije.
Svejedno, Kantonalni sud se ravna prema parlamentarnoj ocjeni da su Lagumdžija i Alibabić nevino osumnjičeni, što ovima daje za pravo da progone novine i novinare koji su o tome pisali. Recimo da nije sporna Lagumdžijina i Alibabićeva nakana da zgrću pare od tužbenih zahtjeva; oni spajaju ugodno s korisnim, hem dobijaju javnu satisfakciju, hem pare. Sporno je ponašanje pravosuđa koje uopće ne razumije, ili neće da razumije, kako novine ne mogu snositi odgovornost za nešto što se događa i što se kao događaj nađe na stranicama novina. Da li je baš naše slavno i reformirano pravosuđe to te mjere prolupalo pa da ne razumije osnovnu ulogu novinarstva?!
Rankovićev model
Ako se zavratimo koju deceniju unatrag naći ćemo slične političke obrasce. Novinarstvo je u komunizmu šljakalo na principu autocenzure, jer se tačno znalo šta godi a šta ne godi partijskom kiklopu. Novinarstvo je, kao organ partije, bilo dužno svojom glavom da procjeni šta je događaj, a šta nije. Ovom logikom, “Dnevni avaz” i “Jutarnje novine” su morale same procijeniti da su Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić naši oslobodioci, “Boro i Ramiz”, da su i “Mao” i “Ce” i “Tung”, odjednom, da su to ikone demokratskih promijena i slavne narodnooslobodilačke borbe protiv terorizma, te da se u njihovu ljepotu i dobrotu ne smije sumnjati, pa ni kad to čini prvi čovjek Federalne obavještajno sigurnosne službe. Tako je postupilo “Oslobođenje”. Ovaj organ mumificirane partije danima nije objavljivao ništa o aferi tzv. državni udar, dok su sve druge novine prenosile i komentirale stavove zvaničnika FOSS-a. Novinarstvo bi, dakle, trebalo učiti od Aleksandra Rankovića, na Golom otoku.
O ideološkom katrakteru tzv. reformiranog pravosuđa napisano je mnogo tekstova i navedeno mnogo primjera koji svjedoče da je sudstvo postalo ideološki organ taldžija iz Karađorđeva. U ovom dijelu Bosne sudstvo je doseglo nepodnošljivost kakvu je imalo u vrijeme dinastije Karađorđevića. Sudstvo koje narod doživljava kao nenarodno, moralo bi se zamisliti nad svojim rokom trajanja. Napose, sudstvo koje na mala vrata rehabilitira boljševičku autocenzuru u novinarstvu, u cilju ikonogradnje svojih ideoloških mentora, nema šansu da preživi budućnost. Apsurdno kažnjavanje “Jutarnjih novina” nosi jasnu poruku: uvedite autocenzuru, naučite ko je podoban, a ko nije, ponašajte se u skladu sa orwellovskim direktivama sveprisutne partije, i – bićete rahat.
E, sad, zavisi kako ko razumijeva rahatluk.
Antrfile
Misteriozne prazne koverte
U svim novinama koje je dosad tužio Munir Alibabić zabilježena je neobična pojava – dolazak praznih koverata. U prvih mah ljudima nije bilo jasno o čemu se radi: zašto bi neko preporučeno slao prazne koverte?! Tek na sudskim procesima će se ispostaviti da Alibabić tvrdi kako je od novina tražio demanti i ispravku krivih navoda, a kako novine nisu uvažile njegovo elementarno pravo. Nameće se sumnja da je Alibabić slao prazne koverte. U obrazloženju presude protiv “JN” je rečeno: “Takođe je sud uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj tuženima poslao zahtjev za ispravku izražavanja dana 09.10.2003.godine, što proizilazi iz potvrde o prijemu pošiljke pošte Sarajevo. Nesporno je da tuženi nisu objavili ovaj zahtjev za ispravku, te su time propustili priliku da ublaže štetu nanijetu tužitelju”. Sud, dakle nije uzeo u obzir tvrdnju “JN” da nije dostavljen nikakav zahtjev za ispravku, te da su jedino dolazile prazne koverte.
Antrfile
Mediji ušli u historiju bolesti
U više navrata Presuda se bazira na navodnoj Alibabićevoj duševnoj bolesti koju je zadobio usljed medijskih pritisaka. Evo nekoliko citata: “Poslije objavljivanja članaka on je potražio ljekarsku pomoć, te mu je izrečena dijagnoza zamora borbe sa stresom zbog pisanja medija. (Valja primijetiti da je ovakva dijagnoza novost za medicinsku nauku!, op.a.) Sud je takođe mišljenja da se nakon objavljivanja spornih članaka nastavilo stanje stresa kod tužitelja, pri čemu je isti trpio duševne bolove. (…) Uvidom u otpusno pismo Klinike za bolesti crca (…) utvrđeno je da je pacijent prethodni dan primljen zbog akutnog konorarnog sindroma, postavljena je dijagnoza smetnji prilagođavanja na stres. (…)”
Antrfile
Honorar za lijekove
Presuda je krcata raznim nebulozama, poput navoda da je – “zdravstveno stanje tužitelja i njegove supruge loše, te da imaju velike izdatke za liječenje, a tužitelj je imao honorarni konsultantski posao sa Haškim tribunalom, koji je prekinut nakon više klevetničkih tekstova objavljenih o tužitelju u raznim medijima”. Cijenjenu suprugu niko nigdje nije spominjao! Kako onda ova gospođa može biti relevantna za sudski proces? Pogotovo, kakve veze imaju “veliki izdaci za liječenje” supruge sa ovim slučajem? Ispade da su “Jutarnje” krive što je Alibabić izgubio posao u Hagu, pa sad ne može kupovati lijekove! A, rečeno je, krivi su “razni mediji”. Osim toga, ako su razni mediji u krivu, pa plaćaju hiljade maraka Alibabiću, onda bi po istoj logici trebalo tužiti i Haški tribunal koji je ukinuo taj honorar za lijekove.
Antrfile
Fotografije sa tajnog mjesta
Alibabić je naveo da ga “JN” – “nisu pitale ni za objavljivanje fotografija što je suprotno sa zakonom, pošto iste nisu snimljene na javnom mjestu”. Kakva je razlika? Valjda je Alibabić Alibabić kad se snima i na javnom i na nejavnom mjestu?!
Antrfile
Krivični intervjui
“JN” su tužene za pet tekstova, od koji su dva razgovori sa političarima o aferi tzv. državni udar, a dva su prenesena iz drugih novina. Nevjerovatno je da novina bude kažnjenja zbog nečega što su političari izjavili, a pogotovo zbog tekstova koje su objavile druge novine. Konkretno, “JN” su na stranici “Press” prenijele tekst iz “Ljiljana”, a “Ljiljan uopće nije tužen za ovaj tekst.
Antrfile
Glorifikacija
U toku procesa, a potom i u Presudi Kantonalnog suda, navedena je kompletna Alibabićeva biografija, sa raznim glorifikacijama, tipa dobijanja policijske značke, pohvala i sl., a što za cilj ima da se ukaže kakva je to veličina oklevetana. Ustanovljeno je da je Alibabić – “cijeli radni vijek proveo suprotstavljajući se kriminalu”. Po istoj logici bi trebalo navodi i biografije tuženih, sa navodima novinarskih nagrada, priznanja i sl.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 12.01.2005.