Ovdje su od ’92.-’95. sva ljudska stvorenja ispočetka rađana, pa smo se svi oplodili, k’o blizanci. Zato je Marko Vešović naš brat, i zato smo dužni Marka braniti od nekakvog Jevrema.
Jevrem Brković, dakle, tvrdi kako je Marko Vešović bio mušterija da bude nekakav ministar na Palama, poput Dutine ili Toholja, a pošto mu se to izjalovilo Marko je postao zakleti neprijatelj četništva. Otkud znamo da to Jevrem ne izmišlja, jer mu je možebit Marko nešto stao na žulj. Zašto bismo više vjerovali Jevremu, nego Marku? Jevrem nije napisao ni dlaku tekstova iz Markove frizure, u kojoj svaka dlaka svjedoči protiv četništva. Napose, Marko nije ostavio nikakav trag po kome bismo vjerovali da je htio da se popne na Pale. A, eto, šta i da jeste? Marko nije Marko po onome što sanja, već po onome što ostavi na bojnom polju. A, ostavio je svjedočanastvo da svi Crnogorci nisu isti, pa makar on bio taj jedan i jedini.
Vlah bez voznog reda
Jevremovo proganjanje Marka, i naše radovanje što eto ni Markovo maslo nije za ramazana, što su svi vlasi ipak isti, znakovito je za razumijevanje našeg odnosa prema ikebanama koje su preostale u opuhanom bosanskom đulistanu. Odnos prema Marku, Jovi, Ivanu ili Gradimiru svjedoči naš odnos prema Bosni. Ako nismo sposobni da ove žive ograde uvažavamo kao dio svoje bašče, tada pokazujemo da nam nije stalo do Bosne, a bez Bosne nema ni nas. E, sad, sve to nije tako jednostavno, kao kad se kaže, jer i Marko i Ivan imaju svoje mahane koje kad im se kažu namah ispadnu rečene na fundamentalističkoj osnovi. Dakle, kako možemo Marka ili Ivana uvažavati kao dio svoje botanike ako im ne možemo k’o svoj svome kazati – nije ti dobro ovo, nije ti dobro ono – a da to ne ispadne dokaz da je Sarajevo ipak muslimanski grad.
Vlah bez voznog reda, od naslova kolumne, pa kroz hičme tekstova, vazda potencira to svoju vlahindurovštinu, čime nama, svojim čitateljima, meće do znanja, da on baš i nije odavdje, i da ga se ima razumijevati kao vlaha, iako mi to nećemo. Mi smo hipici, za nas su svi ljudi isti! Droga Portorož! Ali, hvala Bogu, da nismo bili ovako drogirani i opičeni mogla bi nam se prikazati stvarnost, pa bismo razumjeli da nas svi vide samo kao muslimane, kao azijate, što natuknu Mile Stojić, a da samo mi sebe vidimo i pozdravljamo kao europejce. Ipak je insan ono što misli da je, a ne ono što drugi o njemu misle, a ono što jeste određuje tokove sudbine. Tako i naš vlah bez voznog reda sam sebe proglašava vlahom, iako ga mi vidimo kao dio naše hašišarske družine.
Moglo bi se Marku Vešoviću zamjeriti štošta, kao i svakom, a glavna mu je zamjerka to što nikad nije prest’o biti, ili što je post’o, vlah. U našem vilajetu takvijeh prikaza nejma. Njima se pripadaju djeca, k’o baba-rogom, koja uvijek živi u nekoj pećini, s onu stranu Drine. A Marko je, haman, s ovu, našu stranu Drine. Čim je protiv četnika, s nama je. A mi smo svikli da svoje ljude marišemo, da se ne pohase – ja tebe, ti mene – a Marka ne smijemo marisati, jer odmah potegne ono da je vlah, da je krme u Teheranu. Kako onda može i biti i ne biti s nama, majka mu stara?!
E, sad malo o tom Jevremu…
Ispočetka rađani
Ko je taj, odakle je taj da prostiš, ćelavi kosijaner s bradicom, što nam se povremeno prikaže u novinama, a nama se učini da je sa freske siš’o, k’o brat Svetog Save, pa nam nešto drvi, hirovito i plahovito?! Liči na Ivana Lovrenovića, vazda važan, a nema djela, sav u brošurama. Čovjek bi rek’o, kad umre, biće spomenik, takva je to faca. I, sad se on pojavio da rastulumači ko je nama Marko Vešović. K’o veli, Huso i Haso to ne mogu znati.
E, vidiš, Jevreme, bradonjico, Marko je Vešović naš brat, jer smo u istoj bešici odrasli, ista nas je sisa zadojila. Ovdje su od ’92.-’95. sva ljudska stvorenja ispočetka rađana, pa smo se svi oplodili, k’o blizanci. E, sad, baška je priča što su neka braća promijenila vjeru ili što su se počeli kurvati za pare. Ali, brat, kakav god da je, opet je preči od svakog ko bi da tom bratstvu presuđuje. Ja mogu reći da Marko ne valja, i Marko može reći da ja ne valjam.
Eto, Marko je napisao za mene da sam štošta ružno, i to mu neću zaboraviti, jer sam mislio da je zdraviji i moralniji od Senada Avdića Tuke iz tzv. Slobodne Bosne. Tim prije što sam ja o svome profesoru i dragom pjesniku napisao mnogo lijepih riječi, a nikad ružnu. I, tim prije, što Marko ima glavu, pjesničku, pa je u toj glavi mogao pretpostaviti kako će njegova gadost zaboljeti mog oca i majku, koje zna, dobro. Ali, Marko može derati po meni, i ja po njemu, jer smo mi bosanska familija, ali Jevrem Brković ne može derati po Marku, ovdje, u našoj avliji, jer je Marko naše duhovno vlasništvo. E, ako Marko nekad odluči da povlaši naše mišljenje o sebi, prosto mu bilo. Zasad je to tako.
Pokvarena ploča
Zgadilo mi se radovanje koje su neki ljudi iskazivali zbog Jevremovog blaćenja Marka. Zgadilo mi se kako nečija hrakotina može nadjačati sve što je Marko posijao po Bosni, kao svjedočanstvo da bosanska tragedija nije muslimanska, već evropska. Zgadila mi se ta jeftinoća pameti i pamćenja. Zatim, već dugo sam zgađen nad Markovim trljanjem vlahovštine. K’o pokvarena ploča. Ta onanija provocira, pa se čini da vlah ima vozni red. U protivnom, Marko bi već razumio da živi među bogumilima i hipicima.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 29.12.2004.