Dingospo sjede, sve blješti, trepću sijalice, ona mu se udvara, on je neodoljiv, ona poštena, slučajno je kurva, on bi je oženio, strankinja je, pa nek’ vidi selo kak’a je on marka, da strankinju materi dovede…
Ulicu Maršala Tita u Sarajevu treba preimenovati u Ulicu Olene Popik! Više ova moldavska buhara govori o našem identitetu, nego i Tito i Alija zajedno. Od Olene smo barem naučili osnove kapitalizma. Kako? Tako što kapitalistički zloduh nema milosti za naše transhistorijske traume, begovske komplekse, patrijarhalne percepcije, za našu mutavost u kojoj jednu prostitutku doživljavamo kao nesretnu hanumu pa je taslačimo bez prezervativa, vjerujući da je sve to idilično i mehko kao u sevdalinci. Od side preminula Olena Popik je prosvjetitelj, bošnjački Dositej Obradović, zarazna bomba čiji bi preživjeli virusi mogli dozvati pameti našu transhistorijsku zatucanost.
Jukebox of uzzdaxs
Komesar je, glavom, bradom i midžušom, jedne prilike bio u jednoj javnoj kući! Zbilo se to u Mađarskoj. U Pečuhu se održavala neka međunarodna konferencija, na kojoj je sudjelovala i naša elita. Uvečer, nakon uvodne sesije, neko nam je predložio: Hajmo na piće u javnu kuću! Ta baraka smještena je na pola puta između Pečuha i Harkanja. Elita se potrpa u nekoliko kola i krenu. Pošto jedini ja tada nisam bio oženjen, smatrao sam da mi je pred Bogom i Narodom oprošteno što ću ući u ovaj džuboks uzdaha. Htio sam vidjeti kak’a je situacija. Jedno su priče, a drugo je program uživo.
S vrata ugledah golu žensku kako se vrti oko šipke, i prepadoh se. Nešto me sramota, zbog nje, pa sve gledam pridase. Okolo, još desetak polugolih cura. Za šankom, međedi. Na monitorima pornići. Svjetlo zadimljeno, jedino šipka sija, a cure se smjenjuju. Bosanska elita posjeda za dva stola, a ove se cure razmiliše oko nas, da zapodjenu razgovor. Nabadaju naš, a i naši nabadaju po njima. U jedne vidim neke fleke po rukama, k’o lišajevi. Kaže da je bejagi studentica, o ovdje radi preko vikenda za đeparac. Nije prošlo malo, a četiri-pet uglednih građana odoše u sobe. Jedan voli debele, pa je pokupio neku debelu. Komesar, opet, pije piće i razmišlja o teškoj sudbini Bošnjaka.
Utom do mene sjede jedna prelijepa cura. Plava, krhka, k’o anđeo. Malo je falilo da se zaljubim, pa da joj dadnem 50 maraka za 15 minuta. Dok sam se lomio u moralnim i higijenskim dilemama, ova anđelka se izgubi. Gledam gdje je. Kad ona, kurvetina jedna, sjedi u krilu nekom masnom kamiondžiji, koji još malo pa joj može biti dedo. On je pipa, a ona se kikoće. Mene ošinu neka ljubomora, k’o kanta hladne vode, od koje sam razumio sve što se trebalo razumjeti. Ali ta moja talentiranost da prostitutku doživim kao ženu, da njenu fizičku ljepotu osjetim kao čistotu, razumjeti ću kao obrazac na kome funkcionira bošnjačka patrijarhalnost u dodiru sa tržišnom logikom prostitucije.
U ovom obrascu leži odgovor na pitanje zašto bošnjački jebači na baterije nisu koristili prezervativ iskreno ljubeći zaraženu Olenu Popik.
Go to the curwe cou swathove
Mogla bi se uspostaviti psihosocijalna i subkulturna paralela između gipsanih labudova i lavova pred bošnjačkim huđericama, meksikanskih tv serija i pomame da se po javnim kućama oponaša blagostanje. Svi ovi, i mnogi drugi slični znakovi postratnog bošnjačkog identiteta, ukazuju na rasap nacionalnog smisla, na podavanje čarima kiča i globalizacijskog ništavila. U kombinaciji sa transhistorijskom pričom o begovima koji su se kurvali po Pešti, te sa podgrijanim satarašem od gazija, konja vranih i sablji probranih, ove osobine daju hemijsku supstancu mutavosti. Suština je u slabosti našeg čovjeka da se suoči sa stvarnošću, sa okruženjem, u kome lirska prenemaganja epskih ambicija ne znače ništa, osim produžetka agonije. Naučno je utvrđeno da gluplji ljudi žive kraće, jer njihovo tijelo ne dobija pokretačke impulse. Otud je logično što bošnjački nacionalni kolektivitet skapava pod udarima ništavila. Bošnjačko tijelo bez duhovnog sadržaja postaje tek truplo nošeno ritmom kanalizacije. Baška je priča zašto je to tako, koliko u tome ima historijskog genetskog naslijeđa, a koliko nedoraslosti bošnjačke politike da se suoči sa nužnošću reformacije.
Samo je ovakva besciljnost mogla stvoriti armiju Bošnjaka koji u javne kuće odlaze k’o u svatove. (Getting into prostitution as if it were a wedding party. Ma zna komesar engleski!) To je nešto najljepše što se njihovoj šupljini moglo dogoditi! Dingospo sjede, sve blješti, trepću sijalice, ona mu se udvara, on je neodoljiv, ona poštena, slučajno je kurva, on bi je oženio, strankinja je, pa nek’ vidi selo kak’a je on marka, da strankinju materi dovede… Potražnja diktira ponudu, te ne trebamo imati iluziju da javne kuće egzistiraju same od sebe. Mi smo tu jer ste vi to tražili!
Hutba about curtonn
Dva su problema. Jedan je u korumpiranosti reformirane policije i pravosuđa, koji su dopustili postojanje javnih kuća. Bezbeli ubiru pinku. Naš zakon zabranjuje ove konc-logore za žene, i tako treba da ostane. Legalizacija prostitucije ne bi riješila problem, jer bi se uspostavilo sivo tržište. Ako danas ne funkcionira zabrana prostitucije, ne bi sutra funkcionirala ni zabrana nelegalizirane prostitucije. Isto važi i za legalizaciju lakih droga. Dakle, priča o legalizaciji zla je obično sranje.
Drugi problem je seksualni provincijalizam našeg čovjeka. Olena Popik nam je trebala da razumijemo blagodati kurtona. Ipak, ne bi bilo loše da reis Cerić jednu hutbu posveti kurtonu. Njemu se vjeruje.
Walter, br. 122, 23. XI 2004.