Sve dok se kod Srba ne pojavi neko ko će kazati kako – nema istinskog suočenja s prošlošću dok se ne ukine Republika Srpska, kao spomenik genocidu, i dok sami Srbi, u svom moralnom interesu, ne prihvate i ne podrže Tužbu BiH za agresiju i genocid – dotle će svaka priča o srpskoj katarzi biti obična laž. Dosad se nije pojavio ni jedan jedini Srbin, pa ni u Sarajevu, koji bi kazao ovu misao.
U beogradskom hotelu “Hajat” održana je međunarodna konferencija pod nazivom “Suočavanje s prošlošću”. Činjenica da su ovaj hotel još u zoru opasali kordoni specijalaca ukazuje na nepotpun naziv konferencije, jer se srpstvo nije suočilo ni sa sadašnjošću.
Dakako, suočavanje sa genocidnom prošlošću je uvjet da se izmijene genocidni afiniteti u sadašnjosti, ali, netačno je srpsku genocidnost promatrati kao historijski zaokružen proces. Dokaz za to su i mase demonstranata koje su sa parolama “Sloba heroj” i “Sloba dolazi” opsjedale hotel “Hajat”, s očitom namjerom da u njega ulete, da polupaju i porazbijaju sve što je naumilo da srpskoj prošlosti pronađe mahanu.
Stoga je srpsko čačkanje po prošlosti rizičan posao, budući da dominanta većina Srba, uz sve srpske vlasti, vjeruje kako je ta prošlost časna, slobodarska, pravedna, pa se o tim konačnim vrijednostima ne može voditi dijalog. Namjera organizatora ove konferencije, Fonda za humanitarno pravo, da srpsku budućnost promišlja zdravo, tek je izuzetak iz pravila, koje do daljnjeg svjedoči da su Srbi, u kritičnoj masi kolektiviteta – genocidna nacija.
Kosovska trauma
Postoji nekoliko razloga zbog kojih ocjena o srpskoj genocidnosti ima debelo utemeljenje. Prvi je ta kritična masa Srba koja i danas vjeruje da srpstvo nije počinilo nikakvo zlo zbog kojeg bi se trebalo stidjeti. To su oni što Republiku Srpsku doživljavaju kao časnu pojavu. Možda bismo tu kritičnu masu mogli pravdati činjenicom da od srpske politike nikada dosad nije došla pokajnička poruka, pa se ni narod nije mogao okrenuti ka katarzi. Ali, i srpska politika je odraz psihosocijalnih i kulturnih afiniteta narodnih masa koje u politici hoće da prepoznaju odraz svojih mentalnih obrazaca. Šta da se kojim slučajem i prokrijumčario neki srpski političar koji bi imao ambiciju da Srbe prizove katarzi?
Eto, Zoran Đinđić je stidljivo, ali i neiskreno, pokušao progovoriti o obavezi saradnje Srbije sa Haškim tribunalom, pa je ostao upamćen kao domaći izdajnik. U vladavini mentalne i kulturne baruštine u Srba se i ne može dogoditi politika koja bi srpstvo povela prema sauočenju sa genocidnom prošlošću. Takva politika ne može doći na vlast, jer srpske mase za nju ne bi glasale. Hipotetički, moguće je da takva politika dođe na prevaru, tako što će u predizbornoj kampanji pričati jedno, a po dolasku na vlast drugo. No, od toga nema ništa, jer svaka politika proizilazi iz političkih afiniteta svoga okruženja.
Srpsku ljubav prema genocidu može, možda, izmijeniti jedino politika. Ali, ostaje pitanje – na koji vremenski period. Starija od svake politike je svesrpska transgeneracijska trauma, o kojoj su pisali najveći svjetski psihoanalitičari. Genocid je, po njima, utkan u samo povijesno i kulturno biće srpskog naroda. Srbi su politički zasnovani na tzv. kosovskom mitu, na istrazi poturica, na mržnji prema islamu… Vrijedilo bi, recimo, istraživati srpsko gađenje prema flaši vode u zahodu, ili ljubav prema krmetu, koje je stasalo do nacionalnog simbola… Srbi su, nesretnici, zanovani na razlici prema znakovima muslimanskog identiteta. Valja je to u turskom vaktu imalo značenje otpora, ali se danas tragično pretočilo u gluposti, koje rezultiraju i grotesknim posljedicama, kakva je ona da je u Srbiji u toku prošle godine desetak ljudi umrlo od prljavštine. Tako je izvijestio Zavod za statistiku Srbije.
Dokle god na Balkanu postoji i jedan musliman, dotle će u Srba postojati potreba da namiruju račune od prije 600 godina. Šta ako bi se i dogodila ta naučno-fanatastična varijanta da se u Srba nametne politika, ili političar, koji bi pokušali da sprovedu u djelo revolucionarnu zamisao za izmjenom tog transgeneracijskog genocidnog obrasca? To nije pošlo za rukom ni Josipu Brozu koji je sa ideologijom bratstva-jedinstva bezmalo pola stoljeća vladao medijskim, obrazovnim, kulturnim, pa i karijerističkim sistemom u Srbiji. Kroz Titine su ruke prošle generacije Srba, ali ih život u civilizacijskom ambijentu tolerancije i slavenskog bratstva nije uspio dekontaminirati od zaveta tzv. kosovskog mita.
Te generacije Titinih Srba kao da su bile zamrznute u povijesnom kontinuitetu srpskog genocidnog identiteta. Ovo nam ukazuje da je zakonska sila jedina kadra da blokira srpsku genocidnost, ali i da nije sposobna da je zavijek promijeni. Kad bi Srbi 600 godina živjeli pod Titom, koliko su živjeli pod tzv. kosovskim mitom, možda bi se dogodilo da se iz svesrpske transgeneracijske kolektivne svijesti izbrišu genocidni afiniteti. Politika je po svojoj prirodi slabija od nacionalne baštine, tako da ma koje političko rješenje ne može nadići srpsku umočenost u kosovske šizije, u sadašnjosti i u budućnosti.
Svi Srbi (ni)su isti
Odnos prema srpskim genocidnim afinitetima ne bi smio izbrisati iz vida časna nastojanja nekolicine srpskih intelektualaca koji su u najteža agresorska vremena, uprkos rizicima, uspijevali u svijet poslati poruku da svi Srbi nisu isti. Sve vrijeme svih srpskih agresija u Beogradu su djelovale organizacije koje su pokušavale promovirati pacifističke ideje i upozoriti na beščašće srpskih ratova. U jazbini Miloševićevog totalitarnog carstva, iskazivanje ovakvih stavova je sobom nosilo grdne opasnosti.
Aktivisti ovih udruženja su bili svjesni da svojim časnim stavom potpisuju istupnicu iz povampirenog društva, ali i iz socijalnih, ekonomskih ili društvenih prava koja bi imali da nisu čačkali mečku. Mnogi od njih su otpušteni s posla, osuđeni na gladovanje, mnogim od njih su uskraćena osnovna građanska prava, kao pravo na zdravstvenu zaštitu, mnogima su djeca maltretirana i šikanirana, a sve se to događalo po onom orwellovskom obrascu totalitarnog društva po kome paralelni svijet režimskih sluga i doušnika složno kasapi i kažnjava “narodne izdajnike”.
Ubistvo Ivana Stambolića je bilo uvjerljiv parametar za rizike kojima su bili izloženi Srbi koji misle drukčije od zadatog. Istovjetan ambijent je vladao i pod kontrolom Karadžićeve hunte. To govorimo da bismo ukazali na razlike između vlade u Sarajevu, i svi drugih vlada u regionu, jer je u Sarajevu sve vrijeme rata, a i poslije, slobodno grmilo opoziciono mišljenje.
Antimiloševićevski Srbi su ispisali još jednu priču u povijesti o uzaludnosti i neisplativosti otpora totalitarnom ambijentu. Žrtve su, obično, ogromne, a pomaci nikakvi. Kad se dogode pomaci, onda se iz mišijih rupa pojave račundžije, koji imaju pouzdane metode da sebe prikažu kao oslobodioce. Tako se danas ništa ne čuje, recimo, za Dragana Banjca, komentatora “Nove Borbe”, koji je u toku agresije ko zna koliko puta dolazio u Tuzlu i Sarajevo, da uvjeri Bosance kako postoji, živi i bori se ona “druga Srbija”.
Valjalo je Banjcu imati debeo moralni motiv pa da se otisne na ta rizična hodoljublja po ratnoj Bosni. Šta je tjeralo pokojnog prof. Životića, ili pokojnog Ivana Đurića da dolaze u opsjednute bosanske gradove i da govore protiv Miloševićeve Srbije, a u interesu odbrane Bosne i njenih ljudi? Odgovor je jednostavan: oni su voljeli svoj, srpski narod, i nisu se mogli pomiriti sa historijskim ponorom u koji tone srpstvo. Ta njihova nacionalna ljubav bila je tumačena kao mržnja i izdaja. Napose, dogodilo bi se to isto svakom njemačkom intelektualcu koji bi pokušao 1939. objasniti Nijemcima da ih Adolf Hitler vodi u propast.
Kako je vrijeme grabilo, tako su i jenjavale antiratne i katarzične misije časnih srpskih intelektualaca. Već godinama ništa ne čujemo o genocidu počinjenom u ime srpstva. Ispostavlja se, maltene, da je ta srpska pacifistička alternativa bila samo u funkciji rušenja Miloševića. Doduše, pojave se na obilježavanjima 11. jula u Srebrenici neka srbijanska udruženja žena, i to valja cijeniti, ali valja i primijetiti da su ta prikazivanja više u funkciji unutarsrpskih inata, nego li u funkciji uspostavljanja dijaloga sa žrtvom. Ratne posjete srbijanskih intelektualaca Bosni su upravo imale smisao u dijalogu sa žrtvom. Danas je to utihlo. Čak do te mjere da kada servilni&debilni Krug 99 ode u Beograd, tamo ih niko ne dočeka, jer više nikoga ne zanima Sarajevo. Srpska priča o srpskim zločinima svela se na unutarsrpski obračun, čime je osuđena na neiskrenost, i na jalovost. U toj priči mora sudjelovati žrtva, ako se želi u punoj dimenziji prikazati i doživjeti karakter počinjenog zla.
Suočenje bez žrtava
Na međunarodnoj konferenciji u Beogradu, u dijalogu na temu “Suočavanje s prošlošću”, nije sudjelovao amabaš ni jedan predstavnik onih naroda nad kojima su Srbi počinili ratne zločine. Nastojanje da se srpska istina posmatra separatno od konteksta ukazuje na ambiciju da se ta “istina” zaštiti od skrnavljenja njenog kozmetičkog karaktera. Nema ničeg logičnijeg nego da se na toj konferenciji nađu, recimo, “Majke Srebrenice”, ili neka hrvatska, pacifistička udruženja iz Vukovara. Ko god je promišljao spisak zvanica mogao je znati da bi konferencija bila sadržajnija i smislenija uz uključivanje ljudi koji su na svojoj koži osjetili srpsku genocidnost.
Jer, šta je smisao srpskog suočenja s prošlošću? Pa valjda budućnost u kojoj će “suočeni Srbi” imati moralni kredibilitet da ponude obnavljanje pokidanih veza u susjedstvu. Dakle, srpsko suočavanje s prošlošću je obična laž ako se usmjerava samo sa srpski tekst, koji bez konteksta nema nikakvog značenja. Otud je očito da je ova međunarodna konferencija u Beogradu imala “nebeski karakter”, jer srpski učesnici nisu osjetili potrebu da vode dijalog sa žrtvama srpskog genocida.
Žrtve, pobogu, nisu iz “nebeskog naroda”, pa im nije mjesto u tom apostolskom društvu. Znači li to da svi Srbi, ma iz kakvih opcija dolazili, imaju jednak odnos prema žrtvama genocida? Znači li to da su svi oni jednako složni u zaštiti srpske istine, a da se razlikuju samo u metodologiji obmane. Jedni će hrabro tvrditi kako je srpska istina časna i jasna, a drugi će praviti konferencije, prikazivati svoja “suočenja”, a istrajavati na rezultatima genocida.
Sve dok se kod Srba ne pojavi neko ko će kazati kako – nema istinskog suočenja prošlošću dok se ne ukine Republika Srpska, kao spomenik genocidu, i dok sami Srbi, u svom moralnom interesu, ne prihvate i ne podrže Tužbu BiH za agresiju i genocid – dotle će svaka priča o srpskoj katarzi biti obična laž. Dosad se nije pojavio ni jedan jedini Srbin, pa ni ovdje u Sarajevu, koji je kazao ovu misao. Pošto dosad nema ni jednog, teško je vjerovati da ikada srpski narod stasati do istine o zlu koje je počinjeno u njegovo ime. Ta istina može biti istinom samo ako Srbi razumiju da je u njihovom nacionalnom interesu ukidanje genocidne Republike Srpske i plaćanje ratne odštete svima koji su bili žrtve svesrpskog genocidnog zla. Do tada, Srbi se moraju nositi sa istinom o svojoj genocidnosti.
Antrfile 1
Vuk dlaku mijenja…
Na konferenciji je učestvovao i Vuk Drašković, ministar vanjskih pslova SCiG. On nije krio da se suočenje s istinom tiče isključivo srpstva: – “Istina isceljuje… Srbija mora da se suoči sa užasima iz svoje prošlosti ako želi da prevaziđe podele”. Mada, nejasno je o kakvim podjelama govori Drašković, jer se čini da niko u Srbiji nije podijeljen oko varene-pečene istine o srpskoj pravednosti. Možda tek političari na vlasti koji su primorani da sarađuju sa Haškim tribunalom. Drugo, valja primijetiti da je sam Drašković bio jedan od kreatora genocidnog zla, i to još početkom 80-tih kada je transgeneracijsku traumu oživio kroz svoj roman “Nož”, koji je bio obavezna lektira generacijama četnika.
Antrfile2
Srbi su stradali u Srebrenici
Izvjesni Ger Dajsings, iz Londona, koji je učestvovao u istraživanju o Srebrenici Holandskog instituta za ratnu dokumentaciji, svojim je istupom na konferenciji ponajbolje odslikao nakanu međunarodne politike da poistovijeti agresora i žrtvu. Ovaj ekspert za Srebrenicu je rekao: “Taj događaj sam pokušao da sagledam i sa srpske i sa muslimanske strane, i utvrdio sam da postoje iskrivljavanja s obje strane. Argument Srba je stradanje hiljadu Srba početkom devedestih u okolini Srebrenice”.
Antrfile3
Ne zaboravimo…
U toku 1992., dok ih Miloševićev režim nije potušio, u Beogradu su pacifisti održali desetak masovnih demonstracija protiv genocidnih pohoda srbijanskog režima. Vrijedi se podsjetiti na neke od njih: Mir u Bosni ( 10. IV), Koncert Ne računajte na nas (22. IV), Mirovni piknik (15. V), Crni flor za Sarajevo (7. VI), Poslednje zvono (15. VI) Put mira (30. VI), Žuta traka protiv etničkog čišćenja (15. VII)…
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 27.10.2004.