Nakana desetine hiljada Bošnjaka, da uprkos iskustvu sa SDP-Alijansom, ove godine glasaju za SDP, ukazuje nam na razvoj provincijalne traume u Bošnjaka, na uspješnost medijskih pritisaka koji su bošnjačku kulturu i islamsku tradiciju uspjeli marginalizirati do one mjere na kojoj ove vrijednosti postaju nepodobna i maltene ilegalna pojava. …Ovo je grudva snijega koja se valjuta i raste. Društveni i medijski ambijent je takav da proizvodi sve veći i veći broj Bošnjaka koji počinju vjerovati da je SDP otjelotvorenje njihovih duhovnih ambicija. Hem nisi musliman, hem smo mi krivi za rat, hem smo biva dio Evrope, hem se nikakva trauma nije dogodila.
Lokalni izbori su pokazali da se bošnjački narod neće lahko osloboditi komunističke, srbonostalgičarske ne-svijesti. Dogodio se blagi povratak bošnjačkog povjerenja u Lagumdžiju i krnji SDP. Ova tendencija bi mogla rezultirati reprizom 2000. godine, a time i novim zamahom srpsko-hrvatske policijske i pravosudne torture nad Bošnjacima. Samo, ovaj put Bošnjaci ne bi mogli reći – nismo znali.
Toliko se govorilo i pisalo o sluganskom zlu Lagumdžijine vladavine, da ne bi smio postojati ni jedan normalan Bošnjak koji bi svoj glas dao za ovu antibošnjačku kamarilu. …Sve dok se SDP ne vrati na patriotski i probosanski kurs. Otkud nam onda nekoliko desetina hiljada Lagumdžijinih Bošnjaka? Šta li su mislili ovi ljudi kada su se susretali sa činjenicama koje objašnjavaju pogubnost Lagumdžijine kvislinške politike? …Da ne nabrajamo sve one primjere koji svjedoče da je vlast SDP-Alijanse bila debelo antibošnjačka, iako je zaživjela, a i zamrla – hvala Bogu – zahvaljujući bošnjačkim glasovima.
Čini se da je dešifriranje te mazohističke, srbijanerske svijesti u Bošnjaka – ključ za odgonetanje i dizajniranje bošnjačke sudbine, u budućnosti. Otud se dekonstrukcija ne-svijesti Lagumdžijinih Bošnjaka nameće kao strateški nacionalni interes. Ko su ovi ljudi?
Stid od islamskog identiteta
…Nema generalnog odgovora. To nije jedan duhovni sklop. U tom mnoštvu, ima komunista, miješanih brakova, nostalgičara, komičnih europejaca, čvarkoljubaca, skorojevića, itd. Sve ove vrste i podvrste veže stid zbog muslimanskog porijekla i želja da se bude neko drugi.
Grotesknost tog nastojanja slična je onom svesrpskom upiranju da se iz svetosavskog bića izbrišu tragovi turskih gena, povijesti i jezika. Mogu Srbi do besvijesti voditi Kosovske bitke, ali se kulturni kod ne može mijenjati kamom. Tako i Lagumdžijini Bošnjaci mogu do samouništenja glasati za SDP, nosati krmad na ražnju, kao zastavu svoje duhovnosti, “iftariti čvarke”, stiditi se Srebrenice, ali im ne gine da će biti isključivo tretirani kao muslimani.
Pokazalo se to još na početku agresije, kada četnička i ustaška kama nije tražila ideološki, već muslimanski grkljan. Potvrdilo se to u godinama ponižavajućeg mira, kada se i podobni i nepodobni muslimani tretiraju s većom pozornošću nego ma kakav kršćanin. U vremenima komunizma, kao i danas, musliman je osuđen da stalno dokazuje svoje antimuslimanstvo kako bi bio podoban i “ravnopravan” građanin. Varaju se oni koji misle da je moguće jednom se odreći sebe, i za sva vremena steći status progresivnog i evropskog muslimana. To odricanje od sebe se pretvara u noćnu moru, u pokvarenu ploču, jer partijski policajci nikada ne prestaju sumnjati. Za njih nema dobrog muslimana, niti muslimana antimuslimana. Svaki je musliman samo musliman, a sve drugo su manipulativne nijanse.
E, sad, druga je priča što ovi naši Lagumdžijini Bošnjaci sa krcatim srcem, emotivno, sneno i zaneseno, s očima na pola koplja, hrle da budu neko drugi. Tužna je, i smiješna je, njihova priča.
Diktatura pluralizma
Da je, kamo sreće, SDP bilo odsjaj bošnjačkih političkih ambicija – da se živi u toleranciji i komšiluku – danas niko ne bi imao šta prigovoriti ovoj partiji i njenim bošnjačkim glasačima. SDP se izrodio u marionetu iz Karađorđeva, u progonitelja Bošnjaka, i tu je ključni problem, i za SDP, i za njegove bošnjačke glasače.
Nema se, sa legalističkog stanovišta, šta prigovoriti volji nekih Bošnjaka da glasaju za SDP. To je demokratija: diktatura pluralizma. No, sa moralnog, mentalnog, patriotskog stanovišta, bošnjačko glasanje za SDP je čist ugursuzluk. Teško je u političkoj povijesti pronaći narod čiji su pripadnici glasali za politiku koja ih sramoti, ponižava, proganja, raseljava, uništava, s ciljem prepuštanja njegovih političkih prava i ekonomskih potencijala okupatorskim silama. Nekoliko desetina hiljada ovakvih Bošnjaka nisu sitnica pa da se kaže kako u svakom narodu ima kukolja i budala. Ovo je grudva snijega koja se valjuta i raste.
Društveni i medijski ambijent je takav da proizvodi sve veći i veći broj Bošnjaka koji počinju vjerovati da je SDP otjelotvorenje njihovih duhovnih ambicija. Hem nisi musliman, hem smo mi krivi za rat, hem smo dio Evrope, hem se nikakva trauma nije dogodila. …Taman sve nalikuje na meksikanske safunice u kojima likovi povasdan plaču i mlate praznu slamu, a bošnjačke žene se oko toga sikiraju, kao što se nikad nisu sikirali oko bola srebreničke tragedije. Ova iluzionistička verzija bošnjačke tragedije, koja se zarazno širi putem okupiranih medija, taman odgovara mentalnoj i moralnoj izranjavanosti Bošnjaka, koji čeznu da im neko dadne ključ za odaje, u kojima mi više nismo mi, već neko drugi.
Mišljenje i osjećanje naroda se od vavijek oblikuje, dizajnira, baždari. To što jesmo muslimani, također je rezultat odgoja i sistema koji je djelovao kroz familijarni lanac običaja, i kroz volju Islamske zajednice da u različitim okolnostima sačuva duhovnu kičmu naroda. Ali, to što smo prije dvije-tri decenije bili, u kritičnoj masi, zadrti komunisti, poklonici Beograda i svetosavskih običaja, jednako je bilo rezultat sistema. Potom, eho genocida se u naš moralni kod uselio kao obaveza da pamtimo i opominjemo.
U današnjem sistemu, iz kojeg je prognano pamćenje genocida, i u kome se podobnim smatraju samo oni koji su spremni prihvatiti jednaku krivicu, poistovijetiti krvnika i žrtvu – događa se osipanje našeg moralnog i patriotskog bića. Sistem od Bošnjaka traži da ne pamte i da ne opominju. Sistem traži da Bošnjaci nalikuju na ništa. Otud ova pomijeranja biračkog tijela prema SDP-u treba razumijevati kao rezultat sistema, koji s druge strane nije imao antivirusnu strategiju. SDA, i druge deklarativno patriotski orijentirane stranke, prepustile su se čarima iluzije o vječnoj vlasti. Dakle, ne sporimo demokratsko pravo Bošnjaka da glasaju za koga hoće, ali tematiziramo ambijent u kome se događaju suicidna politička strujanja.
Mada, pitanje je koliko ima demokratije u egzistiranju retrogradnih političkih opcija, kakva je neokomunistički SDP, ili nacistički SDS i HDZ?! U Njemačkoj su, recimo, zabranjene nacističke političke opcije. Sistem se tako brani od zlideja koje ga mogu uništiti. Bosnu već drugo desetljeće razara srpsko-hrvatski nacizam, a to što niko ne kani da zakonom zabrani SDS i HDZ, kazuje u prilog hipotezi da ove nacističke partije imaju svoju misiju – dokusurivanja BiH. Inače, aktuelne su rasprave o jednakosti nacizma i komunizma, jer su i jedna i druga pojava iza sebe ostavljale masovne grobnice – različitih, po etničkoj ili ideološkoj pripadnosti.
Stramputice samoobmane
Sa retrogradnošću komunizma ne treba brkati plemenitost socijaldemokratije. Ideja socijalne pravde je u temelju islama, ali i u povijesnom i kulturološkom bitku Bosne. Kako graditi toleranciju među bh. narodima, ako zloduh divljeg kapitalizma otuđuje ljude, po širini, i po dužini?! Socijaldemokratija je bitna i za Bosnu i za muslimane, ali SDP je izdao ovu ideju, kroz mnoštvo situacija.
SDP je, po dolasku na vlast 2000. preuzeo srbokomunističku matricu proganjanja muslimana. Pristao je da bude poluga za ostvarenje srpskih i hrvatskih hegemonističkih interesa. Otud je o SDP-u i njegovim glasačima nužno govoriti kao o retrogradnoj pojavi, koja u bošnjačkom slučaju nalikuje na dramaturgiju heroina: uništava te, a ti vjeruješ da te diže u nebesa. Tako naši SDP-ovski Bošnjaci vjeruju kako glasanjem za ovu stranku doprinose profilaciji svoga evropskog identiteta, jer su ubijeđeni da je sve nacionalno nazadno, a sve muslimansko, pogotovo. Ovako se oni utapaju u ništa, i u tom ništa se bolje osjećaju nego u pamćenju avlija, mahala, bajrama, nana i tespiha, nego u življenju bošnjačkog identiteta.
Postoji jedan podebeo sloj Bošnjaka koji se plaši svoga identiteta, i koji bošnjaštvo smatra preprekom za miran i berićetan život. Takvi vjeruju da su kažnjeni islamom, i da ne bi deverali ni rata, ni genocida, da nisu bili muslimani. A šta i da je to tačno… Kud ćemo? Nazad se ne može. A potreba insana da mijenja materinski identitet, samoponiženje je najgore vrste. Tim prije što je svaki prebjeg puka samoobmana koja se višestruko kažnjava, okolnostima koje ne diktiraju ljudi.
Ljudi te jedino napomenu, katkad, kako si ti zauvijek ti.
Nakana desetine hiljada Bošnjaka, da uprkos iskustvu sa SDP-Alijansom, ove godine glasaju za SDP, ukazuje nam na razvoj provincijalne traume u Bošnjaka, na uspješnost medijskih pritisaka koji su bošnjačku kulturu i islamsku tradiciju uspjeli marginalizirati do one mjere na kojoj ove vrijednosti postaju nepodobna i maltene ilegalna pojava.
Vidi li iko ove procese i razmišlja li o posljedicama?
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 20.10.2004.