Sabah

Ramazansko lječilište

Pokušajte uporediti dan prije i poslije početka Ramazana. Osjetite li razliku? Na jednoj strani je vreva, na drugoj tišina. Kao da smo ušli u neku savršeniju stvarnost.

Ramazan je moj godišnji odmor! S radošću napuštam tamnicu svakodnevlja i ulazim u prostranstvo mira i spokoja. Ramazanski dani nose miruh djetinjstva. Odjednom vidimo boje, osjetimo mirise, zapažamo detalje… Vremena je u izobilju. Vrijeme ne gospodari nama, već mi njime. Tako je to bilo nekad, prije nego što smo uplovili u život ambicija. Djetinjstvo je bez ambicija. Vrijeme ga nikud ne goni. Djetinjstvo goni vrijeme. Igra se s njime. Kao mačka s mišem.
Ramazan otvara neke zapečačene aure spoznaje, i otvara nove. Vraća nas u ljepote koje smo zaboravili, i vodi nas kroz neotkrivene predjele uma. To je vrhunsko putovanje kroz vrijeme i osjećaje. Ljudi daju ogromne pare da proputuju svijetom, da dožive nove osjećaje. Kakva je razlika? Sve je, svakako, u mislima. Zato je Ramazan putovanje kroz sopstvene odaje. …Prirodni turizam.

Blasfemija islama

Prije dvije godine izbila je golema polemika u povodu mog teksta Ramazanska revolucija. Moja je krivica bila što sam napisao kako su Ramazan postili mnogi koji nemaju pojma o islamu, pa i oni koji nisu muslimani. U nekim je srednjim školama u Sarajevu, Tuzli i Zenici bila furka da cijeli razredi poste. Ramazan su postila, hvala Bogu, i kršćanska djeca. Pokušao sam objasniti kako je ta volja specifikum bosanske interkulturalnosti.

Smatrao sam korisnijim da muslimani koji ne klanjaju i islam poznaju površno, poste Ramazan, nego da iftare čvarke. No, neki pravovjernici su me grdno napali sa tezom da Ramazan mogu postiti samo pravi muslimani. Dijalog na ovu temu se završava sa tezom da nema nepravijih muslimana od onih koji sebi uzimaju za pravo da određuju ko jeste a ko nije pravi. Jer, uzimati na sebe Njegove ingerencije, grdna je blasfemija.

Mahalski zloduh

Ljepota islama je u slobodi koja je ostavljena čovjekovom odnosu prema Bogu. Može misliti ko šta hoće, ali to neće uticati na mnoštvo tih nepravih muslimana u Bošnjaka da poste Ramazan, da se osjećaju muslimanima, i da im bude lijepo. Ljudi će raditi po svome, svakako. Eto, postit ću i ja, a da možda neću ni jednom klanjati. Možda ne znam. Proučit ću ono što znam, kad zapostim, i prije nego iftarim. Osjećat ću se muslimanom, šta god ko o tom mom islamu mislio. A da li ću jučer, danas ili sutra početi klanjati, ne tiče se nikog osim mene. Možda već klanjam, godinama, ali i to se ne tiče nikog, ovozemaljskog.
Ta ambicija za propitivanjem islamske privatnosti ima u sebi mahalske karakteristike. Neko bi htio da mi uđe u kuću, da mi zaviri u šerpu, da vidi šta jedem, gdje spavam, kakav mi je zahod, koji safun koristim, e kako bi mogao ispijati kahvu i trabunjati o tome kakav sam ja čovjek. Odnos prema Bogu je stvar privatnosti svakog ljudskog stvora, samim tim što pred Bogom, ni na početku, ni na kraju, nema nikog više. Možda neko misli drukčije. Ja mislim ovako. Ko je onda veći musliman? Ja to ne znam. Onaj ko tvrdi da zna – laže.

Prognanik kod kuće

Pokušajte uporediti dan prije i poslije početka Ramazana. Osjetite li razliku? Na jednoj strani je vreva, na drugoj tišina. Kao da smo ušli u neku savršeniju stvarnost. Šta se dogodilo? Odjednom se u naš životni prostor naselilo bezbroj smijernih i zadovoljnih duša. Zato se bogomolje, biblioteke i škole razlikuju od čekaonica. Prisutnost konstruktivnog duha oplemenjuje materiju.

Zračenje Ramazana se potpuno može osjetiti u postu. No, uvjeren sam da i svi drugi, ako žele, mogu osjetiti smiraj svakodnevnice. To im je poziv da se pridruže postu, da postanu dio kolektivnog, planetarnog prstena pozitivne energije. Tek tako, osjetit će puninu zadovoljstva. Eto, ako ih je stid, ako im je to prvi put, ne moraju nikom reći. Nek’ to učine za sebe. Samo da osjete čar putovanja kroz zakrčene i okorovljene predjele svoje duše.
Ramazan je enigma. Vazda nedorečena priča. Čudi me da neko dosad nije sakupio ili inicirao zbornik eseja o doživljaju Ramazana. Jer, to je jedno posve novo, preporoditeljsko stanje duha u kome stvarnost ima nove, a zapravo iskonske dimenzije.

Esej bih počeo od ramazanskih šetnji. Park. Jesen. Hladnjikav vjetar. Šćućurene ptice. Otkud ja ovdje? Ramazan je. Do iftara ima još hičme vremena. Zato, polahko, nogu za nogom. Na odmoru sam. U djetinjstvu sam. Kod kuće sam. Imat ću kad biti prognanik.

Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 13.10.2004.

Kalendar

Oktobar 2004
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Arhiva

Kategorije