Bošnjake je stvarnost uvjerila da njihov glas ne pije vode. Glasali, ne glasali, stanje je gore, i beznadežnije. Sjedine se jedino u nevolji. Sad se nekako podrazumijeva da će SDP padati dole, a SDA ići gore. Glasali, ne glasali… Jednaka letargija vlada i u SDP-ovskom taboru, jer je većina crvenih birača razumjela prevaru, pa kroz apstinenciju od izbora izražava svoj stav. Narod se zabavio o svojoj muci, pa mu nije ni do čeg’, a kamo li do politike i do namiještanja vijećnićkih plata nekakvim neznancima.
Ni jedni izbori u političkoj povijesti Bosne nisu imali manje žara nego ovi, lokalni. Nalikuju na zgarište. Tek vrelina pepela podsjeća da je nekad na predizbornoj pozornici BiH znalo biti vatre. Pokušavale su stranke i kandidati potpaliti emocije birača. Ali, ne ide. Naš se narod upisao u marsovce. Ima pametnija posla nego da sluša benevetanje blizu 30.000 kandidata. A pogotovo, da stane ured, da se gura, da bi glasao da nekome bude dobro, u naredne četiri godine, dok će njemu, narodu, biti košto je i bilo. Narod je odlutao. Ne vjeruje više u politiku.
Komunistička identifikacija
Prije četiri godine gorjele su predizborne vatre, zavađali se jarani, cijepale se familije, tukla su se čitava sela… – sve zbog politike. U Lukavcu i Gračanici su Bošnjaci koji su se pretumbali na tobe zaklali krmad, natakarili na ražanj, i hodali oko džamija, oko muslimanskih kuća, da pokažu i Bogu i narodu kako su – o(ne)sviješteni. Bili su to isti oni koji su koju godinu prije mahali zelenim zastavama i pijani uzvikivali tekbire. Eto, sa dolaskom SDP-a na vlast mogli su rahat razgolititi svoje šumadijske nerve, oblikovane decenijama preko talasa Radio-Šapca. Krme na ražnju je postalo znak identiteta, granica na kojoj se raspoznaje razlika između retrogradnih i progresivnih sila. Pa šta, bilo je tako sve vrijeme komunističke diktature, barem što se tiče muslimanskih kadrova.
Krmećija stvarnost jedva je izdržala dva ljeta. SDP je u naletu multietničke bošnjačke volje zavladao svim i svačim, ali je zglajzao na najgluplji mogući način – kada je počeo svoje biračko tijelo, tj. Bošnjake, optuživati za tzv. islamski terorizam. Tom ponoru stupidarije, treba dodati i projekte kao što je ukidanje upotrebe selama u Maglaju, poređenje boraca Armije RBiH sa četnicima, montiranje sudskih procesa protiv bh. patriota… Sve je to do općih izbora 2002. uvjerilo lahkovjerne Bošnjake da se vrate pod strehu SDA, gdje im neće biti ni gore ni bolje, ali ih makar vlast koju biraju neće vrijeđati i njihovu žrtvu optuživati za tzv. islamski terorizam.
Poslije će se ispostaviti da je Zlatko Lagumdžija zadužen da uništi SDP, kao nekada jedinu vrijednu demokratsku alternativu, koja je okupljala najsnažnije intelektualne potencijale u BiH. Danas je SDP minorna partija, protiv koje će uinat glasati i sami SDP-ovci. Pad od 100% iz 2002. godine, u odnosu na 2000. godinu, ove će godine biti višestruko umnožen. Tako kazuju nezvanična istraživanja. Bezbeli će opet biti održan Kongres SDP-a, na kome će, u znak priznanja, biti biran isti lider, sve dok on ne ostane sam, i šćućuren, pod jednom uvehlom ružom.
SDA i antiambicija
Bošnjaci su iz straha od SDP-a glasali za SDA. Taj ćorsokak generira dvije štetne pojave: prvo, SDA može rahat računati na vječnost, sve dok se ne pojavi neka valjana nacionalna alternativa; taj faraonski status oslobađa SDA od odgovornosti, jer kakva god da je, bolja je od onoga što nam se prodaje u celofanu tzv. demokratske alternative; drugo, faraonski status SDA legitimira s&h naciokratije, iako se ove tri pojave tek po kontekstu, ali ne i po prirodi, mogu porediti. Projekat Lagumdžijinog uništenja SDP-a je usmjeren upravo ka dugoročnom vezivanja Bošnjaka za SDA, kako bi se ojačale pozicije srpskih i hrvatskih separatista.
Daleko od toga da Lagumdžija radi za SDA, on je na bogatijem platnom spisku, ali njegova misija uništenja demokratske alternative ima za cilj blokadu demokratskih promjena u cijeloj BiH. Jer, dokle god SDP slovi kao jedina alternativa, a dokle god se Bošnjaci, poučeni iskustvom, opravdano plaše te alternative, i glasaju za SDA, biće blokirana mogućnost ma kakvih promjena na bh. prostoru.
Vladavina naciokratije odgovara jedino Srbima i Hrvatima, jer stanje žabokrečine doprinosi protoku vremena, u kome sve manje ima Bosne, a sve više tzv. dejtonske realnosti. Što se tiče SDA, ona je napravila stidljiv, ali revolucionaran iskorak prema multietničnosti, jer je odveć svoje liste prošarala Srbima i Hrvatima. Izlazak iz tripartitnog, naciokratskog konteksta, trebala bi da bude osnovica nacionalne politike u Bošnjaka. Jer je bošnjački nacionalni interes ostvariv jedino kroz bosanskohercegovačku opciju. Zašto bi taj interes zastupao SDP, kad može i SDA?
E, sad, baška je problem što se SDA uljuljkala u svoje trutovanske i gotovanske kočije, pa nema bogzna kakvih vizija. – Dobro je, dok ne tuku, nek’ nije gore – kao da glasi neizrečeni slogan ove antiambiciozne družine kojoj je sticaj okolnosti naštelio bivšu, sadašnju i buduću vlast nad bošnjačkim šlajbukom.
Odrođeni od politike
Ove će godine na izbore izaći onaj koji nema pametnija posla. Odrođavanje naroda od politike je štetno, ali logično. Manjina Bošnjaka će po inerciji razumljivog straha glasati sa SDA, iako znaju da od toga nemaju nikakvog konkretnog haira. Većinu Bošnjaka politika ne zanima. Ko je kriv za to? Da li stranke koje su, svaka na svoj način, iznevjerile očekivanja, ili dejtonski sistem koji ne dozvoljava nikakvu promjenu strateške pometnje i beznađa? Svejedno je. Jer, u stanju kliničke smrti bh. države, jedino profitiraju separatistički projekti. Dakle, negdje u BiH ipak postoji život. Nešto se mrda. Pokreće se, djeluje, napreduje svijest iz Karađorđeva. Srbi i Hrvati nemaju razloga, opet, da ne povjeruju u isplativost izlaska na izbore. Kad god su izišli, ojačali su smisao podjele.
Bošnjake je stvarnost uvjerila da njihov glas ne pije vode. Glasali, ne glasali, stanje je gore, i beznadežnije. Sjedine se jedino u nevolji. Sad se nekako podrazumijeva da će SDP padati dole, a SDA ići gore. Glasali, ne glasali… Jednaka letargija vlada i u SDP-ovskom taboru, jer je većina crvenih birača razumjela prevaru, pa kroz apstinenciju od izbora izražava svoj stav. Narod se zabavio o svojoj muci, pa mu nije ni do čeg’, a kamo li do politike i do namiještanja vijećnićkih plata nekakvim neznancima. Jedino, možda, penzioneri nemaju pametnija posla nego da ubiju vrijeme čekajući u redu, i vjerujući u ono, mnogo puta iznevjereno. Većina je nezainteresirana.
Nisu Bošnjaci krivi zbog toga. Njihova politička nevolja rezultat je strateškog projekta. Jer je depolitizacija Bošnjaka uvjet za uništenje Bosne.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 29.09.2004.