Svojim otpadništvom od euforije zbog obnove Starog mosta, političko hrvatstvo pokazuje da bi opet rušilo Stari most kad bi bilo u prilici.
Obnova Starog mosta je najljepši poslijeratni događaj. Stari je oplakan, u saburu, kao drag insan. Živjela je rana, nad Mostarom, i u nama. Svikli smo se na gubitak. Malo je ko vjerovao da je moguće nemoguće. Obnova Starog liči na ostvarenje onih čudnih snova, kad nam se u snu prikaže da je živ neko ko je umro.
Mnogi su Mostarci od 1993. sanjali Starog. I budili se. Sada će sanjati provaliju. I buditi se. Kad otvore oči, vidjet će onog što je bio umro. U toj pobjedi života nad smrću, veličanstvenost je obnove Starog mosta.
Adrenality of nadreality
Bila je 1973. godina. Mostarom su hodali muškarci sa rutavim solufima i žene sa pundžama, kao u Jovanke Broz. Jedan Fiat 1500 de luxe zastavio se blizu Karađozbegove džamije. Iz bijele lađe smo izišli mi. Reklo bi se da smo, kao i svi normalni ljudi, po povratku s mora, uvratili u Mostar da vidimo Stari most. Ali, mi smo bili malo normalniji od ostalih. Mi smo došli da nam otac Nijaz pokaže svoje drinske sposobnosti i da skoči sa Starog mosta. Obećao, pod gasom, i nije htio povući riječ.
Bila je to drama. Dok se Nijaz skidao u kupaće, ja sam se sjetio svoje drugarice Marice kojoj je kamion zdrobio oca. Gledam mater, ne paniči, pokušava razborito odgovoriti oca od vratolomije. On joj kaže: Skak’o sam ja na glavu, s vrha vrbe, u Drinu, u plićak…
Sjećam se, nije se ni oprostio s nama. Poletio je dole. I preživio. Ja sam umro, od straha. Mati je ostala na nivou. Staložena. A sestra je lizala lizalo i pojma nije imala šta se dešava. Giviht iz želuca se rasprs’o kad se otac pojavio odozdo i mahnuo nam. Živ je. Nije ga zdrobio kamion.
Prošle je godine moj otac Nijaz izjavljivao po novinama kako će opet, u svojoj 65. godini, skočiti na glavu čim se Stari most sagradi. U prvi mah sam pomislio da on to ne vjeruje da će se ikad više izdići mjesečev luk iznad Mostara, pa pravi pitu bez tepsije. Ali, on nije odustao od nauma. Kaže: Da mi je 30 godina manje, to ne bih činio, ali, ovako, u finišu, šta me briga. Eto, Biban je umro, a šta bi sad on dao da može skočiti sa Starog mosta?!
Drama se nastavlja, do daljnjeg. Sa nadrealnim adrenalinom. Poletjeti sa Starog, danas ima značenje leta iz smrti u život. Stojiš na onom koji je bio umro i letiš u slavu pobjede života nad smrću. Bogami, da mi je 30 godina više, poletio bih i ja.
Yustashcki wollovy
Sad ćemo iz jedne normalne, prirodne priče, uletjeti u kal stvarnosti. Onoliko koliko se zdrav svijet raduje obnovi Starog mosta, i koliko u njegovom oživotvorenju pronalazi duhovna znakovlja, toliko se ustaški polusvijet s onu stranu Mostara zgražava nad ovom ljepotom. Isti je to ambis destrukcije koji je 9. novembra 1993. pokušao zauvijek zatrijeti kameni korijen mostolike biljke.
Ne može se sakriti ustaška povrijeđenost zbog pobjede života nad ništavilom. Autorska je to sujeta. Drznula se energija meleka da pobriše ustaški smrtopis, oličen u provaliji koja je više od deset godina zjapila nad obalama Neretve. Teško je danas ustaškim volovima koji su pomislili kako će njihov hajvanluk biti trajniji od neimarskih snoviđenja. Svoju povrijeđenost prolili su po svekolikom hb. hrvatstvu, pa se ni mnogi Hrvati ne mogu osloboditi utiska da im Stari most gleda u lice, i prkosi, i podsmehuje se, onako, naizvrat okrenut, u njihovim iščašenim percepcijama.
Zato, u hrvatskim medijima nema radosti zbog obnove Starog. Nema euforije, kakva vlada Mostarom, Sarajevom, Zenicom… Postoje tek suhe vijesti, tek toliko, informativno. Pošto su ustaše primitivci sa dna kace, seljoberi najgore vrste, logično je što se danas u političkom hrvatstvu ne može skriti povrijeđenost. Čak šta više. To je sorta koja podriguje kad joj se podriguje. K’o u štali.
Izraellcy in the Bridžtown
U tom je septičkom izvorištu skuhana gadost direktora Policije Zlatka Miletića o mogućim terorističkim napadima za vrijeme ceremonije otvaranja. Providnost je očita, jer takvu mogućnost ni jedna normala policija ne bi dala na talambase. Kakva je svrha! Profesionalno, nikakva. Ali, ako je cilj da se ogadi i destruira svečanost otvaranja Starog mosta, onda je stvar posve razumljiva.
Iako je prošlo više od mjesec dana, policijski zvaničnici nisu javnosti dali objašnjenje. Ako je priča neutemeljena, lažna, onda bi trebao odgovarati onaj koji je njome uznemirio javnost. Ako je priča istinita, onda bi javnost morala znati za istinu, po istoj logici po kojoj je saznala za povjerljive informacije o terorističkoj prijetnji. Ali, policija šuti, kao da je najavila mogućnost tuče pijanaca u predgrađu, a ne vatromet terorizma. Riječ je o kabadahijskoj zloupotrebi institucije Policije od hunte iz Karađorđeva.
Kada je podvala pročitana, i kada su propali grandiozni planovi za miniranje svečanosti, jedino uporište su ostale ustaške stuhe u izraelskom dijelu Mostara. Kampanja je urodila plodom: digli su se ustaški agitatori i zabranili mladeži da sudjeluje u ceremoniji, navodno, iz straha od terorizma. Osjećaju oni, nije im mjesto u proslavi pobjede života koji su pokušali uništiti. Svojim otpadništvom od Starog oni potvrđuju da bi ga opet rušili, kad bi mogli.
Walter, Br. 112, 20. VII 2004.