Stotine bh. građana odlaze da kao plaćenici služe u američkim okupacionim snagama u Iraku. Vjeruju da će se vratiti s gomilom para. Da je ovo kockanje sa životom tako isplatno, kajmak sigurno ne bi kupili bh. građani, već građani Amerike i Evropske unije.
Ovih dana sam dvojicu dragih ljudi ispratio u Irak. Čaršijska djeca. Odrasla na asfaltu. Golobradi su ’92. uzeli pušku. Poslije rata su se pokušavali snaći. Jedan od njih se oženio, dobio dvoje djece, nekako kupio stančić, radio kod raznih privatnika. Drugi se upravo vjerio, k’o biva, oženit će se uskoro, a onda je odlučio da ode.
Biće da im je dokundisalo sastavljanje kraja s krajem, pa k’o vele, stavit ćemo glavu u torbu godinu dana, a ako glavu izvučemo iz torbe, sunce će nas obasjati. …Golema je godina. Golemi su dani kad se pitaš hoćeš li sutrašnji dočekati. Golemo za njih. Golemije za njihove, koji ih čekaju, a ne znaju hoće li ih ikad više vidjeti.
Taynne dushinne odaye
Reče mi žena da je Gula stigao do Amerike, a odatle će u Irak. Zvala je Gulina žena, njena školska prijateljica. Kaže da je Edina, kćerka im, cijeli dan preplakala za ocem. Edini su četiri godine. Sinu, Tariku, tek dvije. Potresle su me suze male Edine. Sjetio sam je kako se na onih nekoliko porodičnih sijela Edina gnijezdila u očevom krilu, kako ga je zadirkivala, šalila se, iskazivala nepregledno i neupitno bogatstvo ljubavi prema ocu. Gula je tada pričao kako nedjeljom najvoli prošetati sa Edinom na ćevape, pa u kafić, da on popije kahvu, a Edina sok. Onda se vrate kući, gdje sve četvero sjednu za sto i ručaju. …Ova je priča okončana. Narednih godinu dana, a možda i cijeli život, Edina će oca ljubiti na fotografijama. Njene suze će se preseliti u tajne dušine odaje, u kojima će snivati i mirisati očev zagrljaj.
…Ko zna kako je Guli. Valjalo je izljubiti djecu, ženu, okrenuti se, i otići. Valjalo je sjesti u avion i odozgo pogledati svijet na koji se možda neće vratiti. Takva žrtva može biti samo plod neizmijerne ljubavi. Vidio sam to i prije… Jednom smo sijelili. Gula je od tog svog privatnika došao kasno. Mrtav umoran. Sklapaju mu se oči. On sjedi. Djeca se veru po njemu, jedno za vratom, jedno na krilu, poželili ga. On sjedi. Zavalili smo sijelo do ponoći. On će sutra ustati i riljati do uveče. …Valjda zbog one nedjelje kad će osjetiti puninu očinstva.
Haman je Guli dokundisao život u grču. Ako se uspije živ vratiti iz Iraka, imat će oko 100.000 maraka ušteđevine. Lakše će disati. Imat će slobodu da bude s djecom koliko mu volja. Možda će kupiti kakvu trafiku, otvoriti sitan biznis, i živjeti kao svoj gazda. …A ako se ne vrati?
Is not zackonn swe what sya
U priči o ovom drugom ahbabu koji je otišao u Irak nema literarnih elemenata. Možda tek to što će mu se otac i mati sikirati kad na vijestima čuju da su u Iraku pobijeni neki ljudi, pa će se sutradan štrecati na svaki telefonski poziv, očekujući grdnu vijest. Ili to što je on jedan od hiljade bosanskih momaka koji ne mogu da sviju porodično gnijezdo jer jedva da imaju para za sebe, a kamo li za troja ili četvera usta. Bez 200 maraka mjesečno, za pelene, mlijeko, hapice i sl., ne može se podizati dijete. A gdje je sve ostalo! Zato će i ovaj ahbab krenuti u lov na svojih 100.000 maraka, ne bi li, ako preživi, mogao oformiti porodicu.
Preko njih sam saznao da je još mnogo mladih ljudi otišlo iz našeg grada da služe u američkim okupacionim snagama. To što neće držati pušku u rukama, već biti u pozadinskim službama, za iračke oslobodilačke snage ne znači ništa. Oni će ih ubiti, ako im dođu na nišan. Iračani na to imaju pravo. Oni brane svoju zemlju. …Kao što naši ljudi brane pravo svojih porodica na dostojanstven život, ali, kao plaćenici, kao stuhe, u jednoj okupatorskoj i zločinačkoj mašineriji.
Došli smo do moralnog pitanja. Kakva je razlika između 100.000 maraka koje se zarade u beščasnoj okupaciji Iraka, i recimo, 100.000 maraka koje se zarade na dilanju droge, pljačkanju, i sl.? Postoji samo jedna razlika: američki zločin nad Irakom je silom upakovan u logotip legaliteta i demokratije. Čudnog li čuda, pa i Izrael po nekakvim zakonima okupira palestinske teritorije i ubija palestinske civile! Nije zakon sve što sija! Naši bi ljudi mogli razumjeti haramsku suštinu pare koja je uzeta u zločinačkom pothvatu.
Ali, zašto bi to naši ljudi razumjeli? Zašto bi susprezali svoje nagone za opstankom? Pa i oni su žrtve zapadne pljačke, kriminalne privatizacije i svekolikog tlačenja bosanskih sudbina! Djeca koja su odrasla u blagostanju, danas su zreli ljudi koje je Zapad bacio u egzistencijalni očaj, i koji se iz očaja pokušavaju iščupati ulaskom u krug zla. Dušu će prodati đavolu za socijalno vlasništvo nad svojim životima. Faustovska priča.
Shupack in America
Bosna je leglo paradoksa. U ovoj priči, prezirem odlaske u Irak, ali i razumijem ahbabe koji se tako bore za socijalni spokoj svojih porodica. Glasam za američki poraz, za iračku pobjedu, ali se Bogu molim da ne nastradaju moji prijatelji, koje je život nagonio da se pridruže američkim okupatorima. Svoje ahbabe ne mogu osuditi, jer znam da su tri godine, na prvim linijama, branili bošnjačko pravo na život, jer znam da oni znaju kako igraju ulogu četnika i ustaša u iračkom ratu, jer znam da se gnušaju američke politike, jer znam da su njihovi životi toliko obesmišljeni u dejtonskom, pljačkaškom haosu, u divljem kapitalizmu, da im je borba za socijalni opstanak bitnija od moralnih pjesmica, od kojih se ne mogu nahraniti djeca.
Za Edininu dušu bosanski paradoksi nemaju nikakvog značenja. Edina hoće svoga tatu. Hoće to i iračka, britanska i američka djeca. Kamo sreće da se onaj shupack u Americi nije nikad ni rodio.
Br. 109, 8. VI 2004.