Haški tribunal će učiniti da se u istoj ravni nađu oni koji su branili bh. državu i sve njene građane, i oni koji su agresijom i genocidom razarali civilizacijsko biće jedne od najstarijih evropskih država.
Posljednjih dana špekulira se sa odlaskom u Hag nekliko bošnjačkih ratnih državnih funkcionera i generala. Navodno, postoje pripremljene optužnice protiv Ejupa Ganića, Rasima Delića i Bakira Alispahića, koji personificiraju Predsjedništvo RBiH, Armiju RBiH i MUP RBiH, kao politički, vojni i policijski tronožac agresijom zahvaćene bh. države. Dakako, ne bi to bilo suđenje ovim ljudima, već suđenje kompletnom političkom i odbrambenom sistemu RBiH. Na ove opake špekulacije bošnjačka politika, oličena u SDA, u brojnim funkcionerima i poslanicima, pa i u Islamskoj zajednici – nije reagirala. Bošnjačka politika šuti, kao da se ovaj nasrtaj na istinu o agresiji direktno ne tiče nje i bošnjačkog naroda.
Strategija jednake krivice
Bošnjačka politika ne umije odbraniti ništa. Sve što je bilo odbranjeno, nije stvar strategije, već nagona za opstankom. Danas je izgubljeno i ono što je odbranjeno. Frtalj se topi. Hipici iz SDA su majstori da od gotovine naprave veresiju. Učabule štogod sitno za sebe, kuću, fabriku, kafanu, a s naroda šta bude. Sve što prahne koaliciji iz Karađorđeva – prolazi. Nije s&h politika mudra, koliko je bošnjačka gurbetska. Minder je sevep bošnjačke smrti. To gledanje pridase, u svoju avliju, u svoj ćar, a u ime naroda, uzrok je truljenja Bošnjaka. Ali, i truljenja bošnjačke politike, koja poprima dimenzije zločinstva nad Bosnom i Bošnjacima. S kojim pravom to oni predstavljaju Bošnjake, kad ne pokazuju ni gram pameti, ni gram morala, da bi odgovorili užarenim obavezama?! Njihovo pravo proizilazi iz uvjerenja da su lijepi, pametni i neizbiježni. Lijepo im prikazivati se. Tu se ambicija završava.
Ejup Ganić, Rasim Delić & comp. su očevi današnjih bošnjačkih političara. Oni bi se najmanje trebali ljutiti što bošnjačka politika aktuelne haške optužnice protiv njih neće razumjeti kao napad na istinu o genocidnoj agresiji. Nacionalna politika u kojoj je svaki političar firma za sebe, društvo jednog lica, nema potencijal za razumijevanje kolektivnih interesa. Šta je briga koga što bi haško procesuiranje komandanta ARBiH i Izetbegovićevog zamjenika poravnalo odgovornost strana u sukobu, a bošnjačku politiku poistovjetilo za s&h genocidnim projektima. Rasim Delić bi, faktički, bio egal sa Ratkom Mladićem, a Ejup Ganić, sa Radovanom Karadžićem.
Poređenja nema! Jedni su kreirali i sprovodili genocid, drugi su branili bosansko jedinstvo različitosti. No, u haškim ćelijama sve razlike se brišu, i svi postaju jednaki pred razlogom zbog kojeg je osnovan Haški tribunal. Što je najgore, jednake postaju i suprostavljene politike. Ova, bosanska, koja je branila sve ljude, i ona, genocidna, koja je ubijala nevine ljude zbog njihovog imena – bit će iste. Iz tog preslikača proizilazi politička budućnost BiH. Otpor strategiji jednake krivice ne bi trebalo biti obaveza samo za truhlu bošnjačku politiku, već za sve moralne ljude koji razabiru razliku između zločinca i žrtve.
Tribunal iz Dejtona
Špekulacije sa haškim optužnicama protiv Bošnjaka izazvale su veću medijsku pažnju nego zagrebački odlazak u Hag šesterice hb. Hrvata. Federalna tv je u nekoliko centralnih Dnevnika tematizirala trač. Čak je na prvotnu rekla-kazala listu nadodala i Bakira Alispahića, ratnog ministra policije; k’o veli, kad već ne može zaplatiti za (raz)montirani proces Pogorelica, mogao bi za nepostojeći ratni zločin. Taman, u Hagu bi se našao vrh političkog, armijskog i policijskog tronošca u Bošnjaka. Federalna tv ne tematizira – što će oni u Hagu?, niti uzima u obzir najbitniju činjenicu – da je RBiH u ratu imala kolektivnog šefa države, Predsjedništvo RBiH, te da se ni jedna eventualna greška ne može personalizirati.
Komandant Armije i šef Policije su izvršavali naredbe Predsjedništva, i ne mogu oni biti krivi prije onih koji su im nadređeni. Ali, nadređen im nije bio ni Ejup Ganić, već kolektivno tijelo. U odnosu na sve logičke nizove, najbitnija bi trebala biti činjenica da je politika Predsjedništva RBiH do kraja štitila sve bh. građane, pa sukladno tome nisu se ni mogli dogoditi ratni zločini na etničkoj osnovi, što je, valjda, osnovna ideja Haškog tribunala. S druge strane, politička platforma Karadžićeve i Bobanove separatističke hunte jeste bio genocid.
No, Haški tribunal svoju nedvojbenu političku misiju zasniva na genocidnom Dejtonskom sporazumu, a ne na Referendumu iz 1992., kao jedinom legitimnom svebosanskom dokumentu. U protivnom, ne bi se moglo dogoditi da su istoj ravni nađu oni koji su branili bh. državu i sve njene građane, i oni koji su agresijom i genocidom razarali civilizacijsko biće jedne od najstarijih evropskih država.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 28.04.2004.