Sabah

Bošnjaci su prvi narod u povijesti civilizacije koji uživa u sopstvenom umiranju

Iako su vjerski velikodostojnici i ugledni intelektualci pozvali na bojkot slovenačke robe, zbog zabrane izgradnje džamije u Ljubljani, hiljade Tuzlaka danima s oduševljenjem opsjedaju novootvoreni objekat slovenačkog “Merkatora”. Zbog ovakvih kompleksa, BiH godišnje gubi sedam milijardi maraka, koje umjesto u domaćoj kasi, završavaju na računima stranih proizvođača. Bošnjaci su daleko od shvaćanja koje živi u svim samoodrživim nacijama – da je kupovina domaćeg proizvoda najdirektnije ulaganje u sopstvenu budućnost.

Otvaranje slovenačkog “Merkatora” u Tuzli dogodilo se u jeku medijske i političke gužve oko referenduma koji će se 4. aprila održati u Ljubljani, a na kome će Slovenci po svim procjenama glasati protiv izgradnje džamije, čiji projekat već 35 godina ne može da dobije zeleno svjetlo. Da je tuzlanski “Merkator” otvaran par mjeseci prije, ili poslije, vjerovatno nikome ne bi naumpalo tematiziranje slovenačkog ekonomskog prisustva u BiH, u odnosu na slovenačku segregaciju muslimanskih vjernika.

No, nekoliko novinskih tekstova, kao i otvoreni poziv zamjenika tuzlanskog muftije, Besima ef. Spahića, da se ne kupuje u “Merkatoru” – nisu spriječili hiljade Tuzlaka da prisustvuju glamoruzonoj ceremoniji otvorenja, niti da narednih sedmica stvaraju neviđenu potrošačku gužvu u ovom slovenačkom objektu. Besim ef. Spahić je bio decidan u svome pozivu, koji je obrazložio činjenicom da Slovenci ne dozvoljavaju izgradnju džamije jer se plaše tzv. islamskog terorizma u ljubljanskih Bošnjaka, ali se ne plaše tog tzv. islamskog terorizma kad od Bošnjaka treba uzeti pare.

Tuzlaci koji su prigrlili “Merkator” kao vlastitu ekonomsku baštinu, očito je: ili nisu čuli, ili nisu htjeli da čuju poziv Islamske zajednice. Obje varijante zaslužuju tematiziranje, jer se radi o bošnjačkoj obnevidjelosti za pitanja moralnih i patriotskih vrijednosti.

Patriotska poderanost bošnjačke duše

Bošnjačka kupovina u “Merkatoru” se može promatrati sa ili bez tematiziranja slovenačkog svenarodnog krstaškog opredjeljenja da se zabrani izgradnja džamije. U odnosu na bošnjačku papansku spremnost da se preferira tuđe nad svojim, u svim varijantama, od bh. filmske produkcije u kojoj se i danas angažiraju strani glumci, pa do kupovine zagrebačkih i slovenačkih mliječnih proizvoda – nebitna je ta izgradnja džamije u Ljubljani. I bez te džamije mi smo bili i ostali iskompleksirani rođaci sa sela, koji će učiniti sve da dokažu kako je sve naše vrijedno prezira, a sve tuđe bolje od našeg. To je odlika feleričnih ljudi, ali ne i feleričnih naroda, jer takvi narodi ne postoje.

Felerični narodi, ako su nekad i postojali, iščezli su, prosijani su, kroz nemilosrdnu rešetku zakonitosti opstanka. Mi smo, ovdje, još uvijek, sticajem okolnosti. No, više nas ne može sačuvati sticaj okolnosti. Ralje globalizacije melju sve koji nemaju svijest o sebi, o zaštiti svoga, bilo kulturnog, bilo ekonomskog identiteta. Pojednostavljeno, ako Hrvati razumiju globalizacijsku moć ekonomije, a ako mi mislimo da se opstojnost mjeri količinom džamija, dogodit će se da ćemo mi sjediti u džamijama, a da će nam Hrvati naplaćivati vodu za abdest.

Jednostavno, riječ je o zakonitostima opstanka. Da je to moguće, pingvin bi sjedio u sahari, a krokodil na Aljasci. Bošnjačka kolektivna komotnost možda odgovara nekom hipi, hašišarskom pokretu, možda nekom utopističkom vremenu 23. stoljeća u kome će svi biti jednaki i siti…; ta komotnost nema veze sa ambijentom koji okružuje bošnjački život, a kome opstaju samo oni što imaju svijest o identitetu.

Otud, kažemo, odnos prema domaćem nema direktne veze sa zabranom izgradnje džamije u Ljubljani. Mi smo ovakvi, naopaki, bili, i ostali. Patriotska poderanost bosanske duše utiče da danas ne osjećamo ni povrijeđenost; iako smo za Slovence tzv. islamska opasnost, mi hrlimo da u slovenačku, a ne u bosansku kasu, ostavimo svoje tuhafli, izgladnjele pare. Uopće nam na pameti nije domaći proizvod, domaći marketi, domaći ljudi koji će zijaniti zbog naše šizoidne opsesije da volimo tuđe. Uopće nas ne vrijeđa spoznaja da naš čovjek u Ljubljani ne bi mogao otvoriti ni piljaru, jer u nju niko ne bi dolazio, a da u našoj bašči Slovenac bolje stoji nego naš čovjek. Uopće ne razabiremo da se pare uložene u kupovinu domaćeg proizvoda vraćaju nama, a da ovako, odlaze u nepovrat. To što razumiju sve samoodržive nacije za nas je špansko selo.

Baška je priča o slovenačkoj zabrani izgradnje džamije. Riječ je o primitivizmu. O seljakluku. Papi, kao direktoru katoličanstva, ne smeta džamija u Rimu, ali Slovencima, eto, smeta u Ljubljani. Džamije ne smetaju ni Parizu, ni Londonu, iako su Francuzi i Englezi stoljećima starije nacije od slovenačke, koja se jučer ispilila, iz paorskih opanaka. Suština je da Slovenci pokušavaju svojim krstaškim odnosom prema islamu nadoknaditi stoljeća svoga palanačkog identiteta na periferiji Evrope. Zalud, jer je Balkan slovenačka sudbina.

No, nas ne bi trebala da zanima slovenačka papanska bolest, pošto imamo problem svoje bolesti u odnosu na Sloveniju. Zabrana izgradnje džamije bi trebala da probudi bosanski otpor prema slovenačkim proizvodima, kao stranim buba-švabama u našem ekonomskom prostoru. Umjesto zdrave logike, doživljavamo renesansu palanačkog zloduha, kroz oduševljenje cirkuskim blještavilom “Merkatora”.

Kako zaustaviti uljeza

Globalizacija je šminka za ekonomsku okupaciju malih od strane velikih. U protivnom, moćne zapadne države ne bi vazda bilježile suficit u izvozu prema malim državama i ekonomijama. Priče o otvorenom društvu, o interregionalnim komunikacijama i sl., treba da sakriju pljačkaški bitak novog svjetskog poretka. Da bi uopće funkcionirao ovaj sistem pljačke, u zapadnim društvima mora postojati kritična masa konzervativnih ljudi koji će razumijevati bitnost preferiranja svoga nad tuđim. Nema šanse da će neki Britanac ili Danac kupiti meso u turskoj mesari. Turska mesara ako i postoji, postoji samo zbog Turaka, koji u njoj kupuju, opet iz namjere – da se para vrti u nacionalnom krugu, koliki god da je.

Bošnjaci su jedini narod u Evropi koji nema ovaj osjećaj ekonomske pripadnosti, i zbog toga su na najboljem putu da dokrajče ekonomsko samoubistvo.

Naši iskompleksirani i isprepadani politički umovi ne bi ni u snu pomislili da povedu kampanju za kupovinu domaćeg, a kamo li da tumače egzistencijalnu bitnost patriotskog potrošačkog opredjeljenja. S druge strane, u Velikoj Britaniji, koja je ekonomski 25 puta bogatija od BiH, princ Čarls poziva Britance da kupuju isključivo britansku robu i da novac ostavljaju u Britaniji. Za princa Čarlsa, kao i za ma kojeg drugog Britanca, ovaj poziv nije sukobljen sa demokratijom, sa idejom globalizacije, za tobožnjom otvorenošću britanskog društva, jer oni razumijevaju da bi bilo besmisleno ugroziti sopstveni ekonomski, a time i kulturni identitet, zarad ma kakvih ideja.

Njima je normalno da šikaniraju stranu robu, i da se čvrsto drže domaćeg proizvoda. S druge strane, stotine domaćih privrednika, od proizvođača do vlasnika marketa, nemaju petlje da se javno suprotstave invaziji stranih proizvoda u BiH; oni hoće stidljivo poručiti – kupujmo domaće – ali nema ni jednog koji će pozvati narod da, konkretno, ne kupuje zagrebačko ili slovenačko mlijeko, već gradačačko, teočansko ili bihaćko. Vraga bi u Sloveniji ili u Hrvatskoj bili tako pristojni da im se u supermarketima pojavio uljez koji se bolje prodaje od njihove robe.

Koliko košta bošnjačka glupost

Ova priča nije stvar pukog emotivnog naboja koji provri u normalnom insanu kada mu neko ugrozi identitet, zemlju, narod… Ova je priča suho matematičko slovo, jer se egzaktnim pokazateljima može utvrditi koliko Bošnjaci gube kroz samoubistveni odnos prema domaćim proizvodima. Prema pouzdanim podacima, godišnji trgovinski deficit BiH iznosi sedam milijardi maraka. Dakle, ovoliko košta naša glupost. Kako tvrde neki analitičari, za ove pare se moglo otvoriti 50.000 novih visokokvalificiranih radnih mjesta, što znači da bi najmanje 200.000 građana bilo egzistencijalno zbrinuto.

Ovaj iznos od sedam milijardi maraka može se rasprostrijeti i na razne druge potrebe bh. države, od puteva, infrastrukture, školstva, zdravstva… Umjesto da sedam milijardi maraka ostane u bh. državi, ovaj ogromni novac služi da Slovenac bude 11 puta bogatiji od Bosanca, Hrvat četiri puta, itd. Mi, dakle, svojom glupošću finansiramo bolji život Slovenije i Hrvatske, kao glavnih ekonomskih okupatora BiH, a naročito krajeva sa bošnačkom većinom.

Zbog toga smo ubjedljivo na zadnjem mjestu u Evropi po svim ekonomskim parametrima, kao što su nacionalni dohodak, nezaposlenost, trgovinski deficit, razina investicija, i sl. Toliko loše stojimo da i kad bi se preko noći promijenio ovaj trend raspada bh. ekonomije, opet bi nam trebalo najmanje pet godina da sustignemmo nivo na kome se danas nalaze Makedonija i Albanija. Jednom riječju: totalna propast. I to propast koja je ponajviše uzrokovana isključivom voljom kritične mase naših ljudi da kupuju strane proizvode, a zapostavljaju domaće.
Gdje je rješenje? Slučaj sa slovenačkim “Merkatorom” u Tuzli je pokazao da su naši građani obnevidjeli na pozive vjerskih velikodostojnika i intelektualaca koji su pozvali na bojkot slovenačke robe. Očito je patriotska i duhovna zapuštenost bošnjačkog naroda toliko uzela maha, da je nemoguće jednom ili sa nekoliko poruka ljudima otvoriti oči.

Očito je potrebna kontinuirana patriotska i edukativna kampanja za upristojenje Bošnjaka. Ali, ko će povesti tu kampanju? Privrednici, koji bi trebali biti najviše zainteresirani za zaštitu domaćeg proizvoda, glume demokrate. Politički, univerzitetski, kulturni i ini uglednici su po ovom, kao i po svakom drugom egzistencijalnom pitanju – neopredjeljeni. Tako je to moderno u Bošnjaka, već desetljećima. Gdje je izlaz iz ovog začaranog, samoubistvenog kruga? Izlaz postoji, ali niko neće da ga vidi. Mi smo prvi narod u povijesti civilizacije koji uživa u sopstvenom umiranju.

Antrfile
Kako može pomoći dijaspora?

Neko je već izračunao da oko 300.000 Bošnjaka iz dijaspore u vrijeme godišnjih odmora, u domovini, potroše u prosjeku po 333 eura. Kada bi se isključivo kupovali bosanski proizvodi, to bi iznosilo 100 miliona eura u vrijednosti artikala koji su proizvedeni u BiH.

Antrfile
Srbi kupuju srpsko

Ekonomija, na žalost, dijeli dejtonsku političku sudbinu BiH. Srbi i Hrvati u BiH smatraju da kupovinom srpskih, odnosno hrvatskih proizvoda, jačaju svoje tzv. nacionalne matice. Jedino Bošnjaci, na teritoriji gdje su većina, bivaju ugroženi kupovinom hrvatskih, slovenačkih i srpskih proizvoda. Kao ilustraciju za ovu tezu, navodimo citat iz proglasa organizacija koja se naziva “Srpska koalicija za Republiku Srpsku”, a u kome se kaže: “Srpski građanine, našu braću u Srbiji i Crnoj Gori pogodila je velika nesreća. Jedini način na koji Ti u ovom trenutku možeš da pomogneš našoj braći i sebi je da kupuješ proizvode proizvedene isključivo u srpskim zemljama. Svaki dinar potrošen na srpski proizvod biće Tvoj lični doprinos našem opstanku. I zato – kupujmo srpsko!”

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 14.04.2004

Kalendar

April 2004
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930  

Arhiva

Kategorije