Proteklu godinu ćemo pamtiti po tome što su bošnjački uglednici, izgleda, konačno razumjeli da se sudbina ma kojeg progonjenog i poniženog Bošnjaka tiče svakog Bošnjaka. Ovo zbijanje redova je tim bitnije kad se zna da Srbi u RS, uz pomoć Srbije i nekih međunarodnih lobija, u tajnosti, za 2005. godinu pripremaju referendum za otcjepljenje i pripajanje RS Srbiji.
Šta je 2003. godina značila za BiH? U najkraćem, ništa. U 2003. godini su samo nastavljeni svi oni poznati negativni trendovi koji generiraju rastakanje Bosne i bosanskoga. Ne postoji ni jedan pozitivan obrat koji bismo istakli kao dokaz da se Bosna odlučno vraća svome povijesnom pravilu zajedničkog života i tolerancije. Dejtonska stvarnost Bosne usmjerena je na betoniranje ratnih osvajanja, i što vrijeme više grabi, ovaj dejtonski beton postaje sve čvršći, pretačući se iz izuzetka u pravilo. Jedina pojava koja bi se mogla istaći kao pomak u bosanskoj stvarnosti jeste pojavljivanje, još uvijek stidljivog, otpora bošnjačkih intelektualaca prema politici međunarodne zajednice, za koju se konačno ustanovljava da radi u interesu srpske i hrvatske hegemonije. …Kao što je, uostalom, radila i u vrijeme agresije.
Zavjera protiv Bosne i Bošnjaka
Ne bi se moglo reći da je 2003. godina bila politički besadržajna. Naprotiv, u 2003. godini se dogodilo nekoliko značajnih događaja, koji su izoštrili sliku Bosne u objektivima “suprotstavljenih strana”. Konačno se raspoznalo “duplo dno” bosanskoj drami. Moglo se to znati i prije, ali nekoliko događaja iz 2003. su razgolitili kostimografiju i šminku, poglavito, međunarodne politike u BiH, kao i krnjeg SDP-a.
Dakako, ovi dramatični događaji nemaju bitne veze sa ocjenom da je ovo za Bosnu bila jalova godina, a za razaratelje Bosne još jedan plodonosan period; bosanska stvarnost može imati samo dva smijera, ili smijer obnove bosanskog društva, na principima pozitivnog povijesnog iskustva, temeljenog na antinacionalizmu, ili smijer dalje dekonstrukcije, temeljen na Dejtonskom sporazumu koji sam po sebi favorizira sile razaranja i minorizira snage rekonstrukcije i reintegracije Bosne i bosanskoga.
Budući da stvarnost nikad nije stanje mirovanja, već proces u kome suprostavljeni polovi vazda djeluju, i ostvaruju premoć u ovisnosti od snage i podrške, dogodilo se da sile razaranje Bosne, u dejtonskoj stvarnosti, dobiju podršku za usavršavanje svoje ambicije koja je začeta u agresiji, a legalizirana u Dejtonu. Bilo je iluzorno očekivati da će dejtonsko priznavanje velikosrpskih i velikohrvatskih osvajačkih pohoda najednom prekinuti prvobitnu ambiciju za podjelom Bosne između Srbije i Hrvatske. Zašto bi? Posve je logično što su hegemonistički projekti Srbije i Hrvatske u Dejtonu prepoznali poziv da nastave djelovati na političkom rastrojstvu BiH, koje je u aktuelnom trenutku neizvodljivo bez satanizacije i minorizacije bošnjačkog političkog faktora, kao jedine prepreke krajnjem cilju srpsko-hrvatskog pakta iz Karađorđeva.
Iako su se u bosanskoj javnosti ovakve ocjene pojavljivale posljednjih godina, iako su na početku bivale dočekivane kao manifestacija tzv. bošnjačkog nacionalizma, u 2003. godini se dogodilo da takvo razumijevanje bosanske stvarnosti postane općeprihvaćeno u bošnjačkoj inteligenciji, ali i u širokim narodnim slojevima. Niko u Bošnjaka više ne sumnja u zavjeru međunarodne politike protiv Bosne i Bošnjaka, u tal međunarodne politike sa srpskom i hrvatskom hegemonijom, u konačni cilj ove zavjere, kao nastavka međunarodne uloge u genocidnoj agresiji na Bosnu i Bošnjake.
Reforme za minorizaciju Bošnjaka
Nakon bezrezervne, postratne, vjere u pravdoljubivost međunarodne politike u BiH, Bošnjaci su se razabrali, i počeli stvarnost tumačiti onakvom kakva ona jeste, a ne onakvom kakvu bi željeli da bude. U 2003. godini je kroz stotine tekstova, u medijima patriotske orijentacije, predstavljeno mnoštvo tema koje svjedoče o zavjeri protiv Bosne i Bošnjaka. Za razliku od prethodnih godina, kada je još uvijek tinjala potajna vjera u pravdoljubivost međunarodne politike, u toku 2003. su razotkrivene činjenice koje nedvojbeno ukazuju na kontinuitet srpsko-hrvatskih namjera podržanih od svjetskih centara političke moći.
U ovoj kolumni smo u 2003. prezentirali sve bitnije lomove na bh. političkoj sceni, s posebnim akcentom na one afere koje su razotkrivale zavjereničke operacije protiv Bosne i Bošnjaka. Prisjetimo se samo afere o prodavanju državnih tajni hrvatskim obavještajnim službama, od strane smijenjenog direktora FOSS-a Munira Alibabića, miljenika SDP-a, Kruga 99, Zlatka Lagumdžije i tzv. neovisnih medija i intelektualaca. Tek danas, kada se oslobađaju jedan po jedan hrvatski optuženik u Hagu, mi možemo vidjeti efekat kupovine i ucjenjivanja bošnjačkih svjedoka, koji su pristali da mijenjaju iskaze i svjedoče u korist hrvatskih ratnih zločinaca. Afera o prodaji državnih tajni je prošla bez reagiranja suda, a Munir Alibabić je i dalje ostao pouzdani saradnik Haškog tribunala i Američke ambasade u BiH. To ne samo da nam ukazuje na karakter pravosuđa, već projicira krajnji cilj međunarodnog scenarija za BiH, poznat kao: jednaka krivica, što u daljem slijedu znači – građanski rat, a ne agresija.
U avgustu će se dogoditi afera “državni udar”, koja će na isti način biti zataškana kao i prethodna, jer su i u nju upetljani isti likovi. No, ovaj put se nije radilo “tek” o kupovini svjedoka, koji će abolirati hrvatske zločince, već o nakani destabilizacije legalne i legitimne vlasti nad Bošnjacima. Pravosuđe je imalo sve potrebne dokaze da pokrene proces, ali se ponovo ućutalo, za razliku od procesa i predmeta, poput “Pogorelice”, koji se vode s ciljem satanizacije Bošnjaka, a gdje pravosuđe radi punom parom.
Konačno, bošnjačka je javnost uočila da naspram svojih građanskih prava, i naspram ustavnih odredaba o jednakopravnosti, ima pravosuđe koje ne samo da je srpsko-hrvatsko, već je usmjereno na proganjanje Bošnjaka. U decembru je povedena bogata medijska i politička kampanja za ukazivanje na bošnjačku neravnopravnost u pravosudnim i policijskim organima. Mnogi su se bošnjački političari i intelektualci kritički izjasnili o bošnjačkoj potlačenosti, uvijek apostrofirajući da za Bošnjake ne traže ništa više nego što imaju drugi. Čitaoci će se prisjetiti da smo barem 50 tekstova napisali na temu bošnjačke neravnopravnosti u državnim organima, što znači da su i bošnjački političari mogli mnogo prije progovoriti o ovom pitanju, i možda preduprijediti neke negativne rezultate općebošnjačkog kukavičluka. Izgleda da je ovaj put dara prevršila mjeru, jer su mnogi Bošnjaci konačno razumjeli da je poplava apartheida došla do njihovih vrata.
Ipak, međunarodna politika u BiH, putem OHR-a i Američke ambasade, ovo insistiranje Bošnjaka na jednakopravnosti proglasila je – “pritiskom na pravosuđe”. Čini se da ovaj blef međunarodne politike neće proći, jer su bošnjački uglednici ovaj put odlučni da insistiraju na jasnim pitanjima, tipa: kakva je to Ustavom zagarantirana bošnjačka jednakopravnost u Republici Srpskoj, ako ni na jednom tamošnjem sudu nema ni jednog Bošnjaka ni na jednoj poziciji?; kakva je to jednakopravnost ako su od ukupnog broja imenovanih glavnih tužilaca u BiH procentualno njih 62 odsto – Srbi? Itd, itd. Postoji mnoštvo primjera koji svjedoče o bošnjačkoj potlačenosti, a čije pominjanje se ne može nazvati “političkim pritiscima”, već ružnom istinom koja otkriva karakter međunarodnih “reformi” u policiji i pravosuđu.
Zbijanje redova
Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, za koje se mislilo da se nakon smrti svoga osnivača Atifa Purivatre više nikad neće povratiti u eter interesovanja, napravilo ne raspravu na ovu temu, a dvorana je bukvalno bila tijesna da primi sve koji su htjeli prisustvovati skupu. To ukazuje na jedan novi momenat u bošnjačkom društvu, po kome se jedino u kvalitativnom smislu i može pamtiti 2003. godina, a to je saznanje da su Bošnjaci, konačno, spremni na javnom skupu ili u javnosti otvoreno i oštro govoriti o pitanjima svoje neravnopravnosti. To dosad nismo imali priliku vidjeti, iako je bilo mnoštvo povoda za nacionalno zbijanje redova.
Kreatori zavjere protiv Bošnjaka mogu pokušati ignorirati ovo bošnjačko buđenje, mogu ga klevetati kao “nacionalizam”, ili “pritisak na pravosuđe”, ali time neće prekinuti priču čije je odmotavanje tek počelo. U toj priči je najbitnije da bošnjačka inteligencija počinje razmišljati kolektivno, što je osobina svih zrelih nacija. Činjenica je da su individualni strahovi ponukali ove Bošnjake na kolektivnu akciju, ali u tome nema ničeg lošeg. Eventualno, loše je to što mnogi bošnjački uglednici nisu ranije razumjeli da se sudbina ma kojeg progonjenog i poniženog Bošnjaka tiče svakog Bošnjaka, i što nisu, ponukani brojnim primjerima, ranije krenuli u odbranu bošnjačke jednakopravnosti. To je deviza svake samoodržive nacije.
Dakle, ako imamo šta korisno pamtiti iz 2003. godine onda je to ovaj nagli obrat u bošnjačkoj intelektualnoj svijeti, koji nam nudi kakva-takva uvjerenja da će biti otpora prema nakani da se Biošnjaci potpuno minoriziraju, a Bosna potpuno uništi.
Ovo uvjerenje je tim bitnije kad se zna da Srbi u RS, uz pomoć Srbije i nekih međunarodnih lobija, u tajnosti, za 2005. godinu pripremaju referendum za otcjepljenje i pripajanje RS Srbiji.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 31.12.2003.