Pobjeda nereformirnog HDZ-a u Hrvatskoj, na izborima održanim 23.11.2003., i sve izvjesnija pobjeda četničkih radikala u Srbiji, ozvaničit će ambicije za definitivnom podjelom i uništenjem Bosne i Hercegovine. Davanje suverenita Kosovu uzrokovalo bi pripajanje RS Srbiji, a razbijanje bh. suverenita bi legitimiziralo velikohrvatsko aspiraciju na “svoj” komad BiH. Posve je svejedno odakle će puhnuti prvi vjetar u posljednjem činu bosanske drame.
Iako su predizborne ankete najavljivale da bi u Hrvatskoj na parlamentarnim izborima mogao pobijediti HDZ, malo je ko vjerovao da bi se takav preokret mogao i dogoditi. Vlast lidera hrvatskog SDP-a Ivice Račana bila je stabilna, produktivna, čak možda i više nacionalna nego što bi trebalo, pa ipak nije zadovoljila političke afinitete hrvatskog biračkog tijela.
S druge strane, na neuspjelim predsjedničkim izborima u Srbiji najviše glasova je dobio nasljednik Vojislava Šešelja, radikal i ultranacionalista, ubjedljivo najopasnija politička figura balkanske stvarnosti, Tomislav Nikolić, koji otvoreno opetuje četničke osvajačke ambicije, zalažući se za aneksiju Republike Srpske i za okupaciji “srpskih” krajeva Hrvatske. Može se očekivati da će i parlamentarni izbori u Srbiji rezultirati izborom vlade Šešeljevih radikala.
Bosanske perspektive u ovakvom okruženju svode se na otvorenu reaktuelizaciju srpsko-hrvatskog projekta za definitivnom podjelom BiH.
Sudeći po srpskim radikalima i po hrvatskim nacionalistima iz Hercegovine, uslijedit će nedvosmisleni zahtjevi za definitivnim rješenjem bosanskog pitanja, koje nikada ne bi ni bilo pitanje da izvjesni krugovi u međunarodnoj zajednici već deset godina ne podržavaju uništenje najstarije države slavenskog juga zarad velikodržavnih projekta Srbije i Hrvatske.
Sljedbenici Adolfa Hitlera
Retrogradne promjene koje se ozvaničuju u političkom biću Srbije i Hrvatske svjedoče da tamošnji populus nije birao demokratske alternative iz istinske vjere u promjene, niti je to bio demokratski čin otpora nacionalističkim i osvajačkim projektima, već da je taj izbor bio uzrokovan netrpeljivošću prema oblicima totalitarne i pljačkaške vlasti Milioševićeve i Tuđmanove oligarhije.
U Srbiji i Hrvatskoj ne postoji svijest o velikodržavnim i zločinačkim projektima, usmjerenim protiv mira i prosperiteta susjednih nacija, protiv međunarodnog i pravnog poretka, pa time ne postoji ni prigovor savjesti zbog izbornog saučesništva u legitimiziranju zla. Jer, da je to tako, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ne bi na scenu ponovo došle političke snage čiji je identitet određen genocidnim osvajanjima, masovnim pogubljenjima, konc-logorima i pljačkama. Ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, nikada nije došlo do svenacionalne katarze, kao, recimo, u Njemačkoj, jer ove nacije nisu smogle snage da sebi priznaju da su potkraj 20. stoljeća sudjelovale u reinkarnaciji genocidnog zla kakvo je u povijesti civilizacije, holokaustom nad Jevrejima, inaugurirao Adolf Hitler.
Zašto je to tako? Politička volja određuje javno mnijenje. U Srbiji i Hrvatskoj, uprkos tzv. promjenama, nikada nije iskazana konkretna volja da se raskrsti sa ratnim zločinima i osvajačkim pohodima koji su činjeni u ime nacije. Račanova Vlada u Hrvatskoj, a nadasve Đinđićeva u Srbiji, nisu pokazale spremnost da pravim imenom nazovu sudjelovanje svojih država u agresiji na BiH. Zašto? Zato što bi imenovanje agresije na susjednu zemlju vodilo ukidanju rezultata agresije, oličenih u Republici Srpskoj i tzv. Herceg-Bosni, a na te ustupke nije spremna ni srpska i ni hrvatska hegemoija.
Zapravo, dejtonsko betoniranje Karadžićevog genocidnog projekta, legitimizira hrvatske zahtjeve za tzv. samoupravom, tj. svojim etnonacionalnim dijelom na 27. odsto bh. teritorije. Dokle god postoji RS, postojat će i hrvatska ambicija za aneksijom tzv. hrvatskih dijelova BiH. Dejtonski sporazum je glavna smetnja makar i teoretskoj mogućnosti da dođe do promjene hegemonističkih politika s lijeva i s desna.
Pogledajmo to iz kuta hrvatskog nacionalnog interesa. Zašto bi se ma koja i ma koliko demokratična hrvatska vlada odrekla “svog” dijela BiH, ako međunarodna zajednica priznaje Srbiji specijalnu vezanost za RS?! Ako već neko u Svijetu ima projekat definitovnog uništenja bh. državnosti, logično je da susjedna država poganja svoj komad plijena. Dakle, čak i ako bi neka nesuđena hrvatska vlada imala posve primjeren odnos prema bh. suverenitetu, ona bi u lancu globalne volje, usmjerene protiv BiH, postala saučesnik u čerupanju nečega što je voljom moćnijih osuđeno na kraj i preraspodjelu.
Hrvati protiv moralne katarze
Račanova Vlada nije bila ni blizu idealističke vizije tobože reformirane hrvatske politike prema BiH. Ne postoje nikakvi konkretni znakovi koji bi posvjedočili da je Račanova i Mesićeva Hrvatska i po čemu drukčija od Tuđmanove Hrvatske kad je u pitanju odnos prema BiH. Šta se promijenilo? Hrvatska država i dalje sponzorira herceg-bosansku autonomiju, od dvojnih državljanstava koja su ništa drugo do ubacivanje velikohrvatskog suvereniteta u bh. prostor, preko sponzoriranja tzv. sveučilišta u Mostaru, pa do nebrojenih kulturnih i medijskih projekata čiji je cilj objedinjavanje velikohrvatskog duhovnog prostora. Vlada koja uvažava bh. suverenitet, i istinu da je BiH jedina domovina bh. Hrvata, drukčije bi se ponašala.
Šta više, Račanova Vlada je po sofisticiranim promocijama hegemonije nadmašila tuđmanacistički primitivizam… Prisjetimo se kako je Račan govorio o nužnosti da Hrvatska dobije izgradnju koridora Vc, a kao glavni razlog je naveo potrebu Hrvatske da dobije “trbuh”, odnosno da preko BiH spoji svoje sjeverne i južne krajeve. Zar takva iskrenost može biti išta drugo do otvorena i bestidna promocija velokohrvatskog shvaćanja da je polovica BiH svakako hrvatska provincija?!!
Šta se onda moglo očekivati od hrvatskog biračkog tijela? Da u svojim političkim afinitetima ide korak ispred hrvatske politike? Da osjeti kako bi trebalo Hrvatsku curiknuti u svoje granice, i pustiti na miru BiH? Naprotiv, hrvatska politika Račana i Mesića imala je dodvornički odnos prema biračima, odnosno prema nepisanom nacionalističkom konsenzusu! Sa marketinškog stanovišta bio je to racionalan potez, jer će se ispostaviti da hrvatski birači Račanoj Vladi imaju jedino zamjeriti stidljivu kooperativnost s Haškim tribunalom, kao i formalističku reafirmaciju antifašističke tradicije, koja je suprotstavljena pavelićevskoj viziji na kojoj je građena Tuđmanova Hrvatska. Napose, Račanova Vlada nije ni jednog haškog osumnjičenika isporučila Hagu, već je oko svih slučajeva (Norac, Gotovina) pravila patetične drame, zalažući se tobože za njihov dobrovoljni odlazak u haški zatvor. Po tome, izuzev u stilskom postupku, nema bitne razlike u odnosu Beograda i Zagreba prema Hagu.
Nije postojao ni jedan racionalan razlog za uskraćivanje povjerenja Račanoj Vladi, koja nije bila opterećena korupcijom i nepotizmom, poput HDZ-ovaca, koji od 2000. do danas nisu počistili mangupe u svojim redovima. Logično, jer bi antikorucijska oštrica morala prvo na šiljak nabosti vrhovnika Tuđmana. Jedini grijeh Račanove Vlade mogao bi biti to deklarativno vezivanje za međunarodni pravni poredak, pod čijom lupom su se našle tekovine Tuđmanove zločinačke politike prema Srbima i Bošnjacima. Hrvatsku naciju nisu zadovoljili brojni ekonomski i socijalni uspjesi Račanove Vlade, izgradnja auto-puteva, ulazak stranog kapitala, stabilizacija valute i sl., niti su je zadovoljili prijemi Hrvatske u razne evropske asocijacije, čime je prekinuta izolacija kojoj je ova zemlja bila izložena za Tuđmanovog režima…
Hrvati su svojim izborom HDZ-a posvjedočili da su opsjednuti primitivnim, iracionalnim kriterijima koji diferenciraju politički zrele nacije, od onih koje se metiljaju u baruštini predpolitičkih nacionalističkih samozadovoljavanja. Hrvati nisu birali opciju koja ih vodi ka onome od čega se živi, ka ekonomiji, pravnoj državi, evropskim integracijama, već su birali mašinu za proizvodnju fobija, koja će im zadovoljavati najniže političke strasti, u dramaturškom obrascu nadnacije protiv koje su manje vrijedne narodne skupine. Zapravo, hrvatsko ponovno biranje nacionalističkog HDZ-a dokazuje da hrvatska nacija nije nadrasla politički i sociokulturni primitivizam, kao provincijalni obrazac u kome se osjeća najslobodnije. Na tom se obrascu zasniva filozofija palanke.
Separatistički vjetrovi u antibosanskoj oluji
Teza da je Ivo Sanader, šef HDZ-a, reformirao Tuđmanovu stranku, time što se oslobodio ultradesničara, Ivića Pašalića, Miroslava Tuđmana i dr., čak i da je tačna, ne kazuje ništa o afinitetima hrvatskih birača. Eventualna reformiranost HDZ-a neovisna je od biračke volje. Hrvati su glasali protiv SDP-a, koji, sa hrvatskog stanovišta, nije imao ni jednu stratešku mrlju, a koji je garantirao ubrzan put Hrvatske ka evropskoj standardizaciji prilika u ovoj zemlji.
Teza o tobožnjoj reformiranosti HDZ-a zasniva se tek na napuštanju ove stranke od strane nekoliko Tuđmanovih “prvih suradnika”. Ne postoji ni jedan konkretan primjer koji bi pokazivao da se današnji HDZ razlikuje od onog Tuđmanovog. Sanaderov HDZ i dalje ignorira antifašističku tradiciju i, makar latentno, podržava pavelićevsku viziju Hrvatske. Dakako, taj obrazac generira istovjetnu politiku prema BiH.
Reakcije hb. Hrvata na pobjedu HDZ-a upakovane su u latinsku foliju, iz čije se škrtosti ipak da razaznati srž poruke. Sljedbenici Mate Bobana papagajski ponavljaju jednu te istu formulaciju – da odnos Račanove Vlade prema problemima hb. Hrvata nije bio dovoljno suptilan. Iz ove suptilne “suptilnosti”, koja djeluje suptilno smirujuća, zjapi iskreno očekivanje hb. Hrvata da će Sanaderov HDZ konačno konkretnim potezima podržati ideju o trećem entitetu. Nema šta drugo biti, jer hb. Hrvati imaju sve osim ozvaničenog trećeg entiteta. Paradržava Mate Bobana i danas funkcionira besprjekorno, a zaleđe joj se čuva u Sarajevu, gdje hrvatsko pravosuđe, policija, ekonomski lobiji i lobisti u OHR-u drže pod kontrolom bosanski patriotizam. Hrvatska samouprava je čvrsta k’o beton i još samo joj fali taj “suptilniji” korak ka ozvaničenju trećeg entiteta, koji će podržati Sanaderov HDZ.
Postoji bezbroj dokaza, a o tome su napisane i ozbiljne studije, da su srpska i hrvatska hegemonistička politika tijesno surađivale na projektu razaranja BiH. Budući da je Dejtonski sporazum ozvaničio rezultate s-h razaranja BiH, nije se moglo ni dogoditi da se obrazac s-h suradnje, usmjeren protiv BiH, dokine proteklih godina. Povratak na vlast nereformiranog HDZ-a, i sve izvjesnija pobjeda četničkih radikala u Srbiji, nedvojbeno će dinamizirati suradnju Srbije i Hrvatske na planu konačnog uništenja državno-pravnog koninuiteta BiH.
U tom kontekstu, gore navedena pretpostavka o mogućnosti ozvaničenja trećeg entiteta, potpuno korelira sa stavovima novog srpskog vožda Tomislava Nikolića, koji je nedavno na NTV Hayat izjavio da smatra sasvim prirodnim da se Republika Srpska pripoji Srbiji. – “Zauzimat ćemo se za uspostavu granice Srbije na liniji Kralobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Moja ljubav i moja želja je da se opet uspostavi država u Srpskoj krajini. Zašto ne bih imao želju da velika Srbija bude jedinstvena” – izjavio je radikal Nikolić. Njegovu prijetnju o zauzimanju dijelova Hrvatske treba razumjeti kao švercerski pritisak čiji se trik može sviještiti na svakoj našoj auto-pijaci: ponudiš “fiću” za 500 maraka u očekivanju da ćeš ga u procesu cjenkanja prodati za 250. Tako i ovaj srpski radikal, kome se ne može odreći pamet, nudi okupaciju Hrvatske u očekivanju da će mu se priznati aneksija pola Bosne.
Kad se tome doda sve življa aktivnost na davanju suvereniteta Kosovu, zašta se zalažu i neki američki uglednici, onda se ovaj triling spojenih posuda doima kao organiziran pakt spram preostale bošnjačke volje da BiH bude zemlja ravnopravnih naroda i građana. Suverenitet Kosova uzrokuje pripajanje RS Srbiji, a razbijanje bh. suverenita vodi legitimiziranju hrvatskog prava na “svoj” dio BiH. Posve je svejedno odakle će puhnuti prvi vjetar u posljednjem činu bosanske drame. Svi ti vjetrovi su jedistveni u organiziranju oluje koja našu zemlju treba da pomete sa geopolitičke i civilizacijske karte.
Antrfile
Sanader – američki saveznik
“Kada su u pitanju teme važne Americi, poput Iraka i Međunarodnog kaznenog suda, Washington će u Zagrebu uskoro imati naklonijeg sugovornika. Sanader će biti američki saveznik” – rekao je Edwar Joseph, stručnjak za Balkan pri centru Woodrow Wilson u Washingtonu.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 17.12.2003.