Vlada Tuzlanskog kantona počinila je najteži prekršaj u političkoj povijesti tuzlanskog kraja – odobrila je da hrvatske učenike isključivo uče hrvatski učitelji.
Kada roditelji učenika jedne nacionalnosti ne dozvoljavaju da im djecu uči nastavnik druge nacionalnosti, čija je isključiva griješnost različita nacionalna pripadnost, i kad takvu nakanu uspiju sprovesti u djelo – onda se takva pojava ima zvati nacizmom. Nacional-šovinizam je netačna kvalifikacija za legalističko djelovanje nacionalne mržnje, jer se za ovu pojavu računalo uvijek da ima krivični, a ne legalistički karakter. Nacizam je, pak, državni sistem koji razlikuje više i manje vrijedne nacije. U Hitlerovoj Njemačkoj je sistem propisao da jevrejski nastavnik ne može učiti njemačkog učenika, kao što je Vlada Tuzlanskog kantona upravo odobrila da bošnjački nastavnik ne može učiti hrvatskog učenika.
Kompromis je kapitulacija
Vlada Tuzlanskog kantona je slovodobitno obznanila da je “postigla kompromis” u povodu desetodnevnog bojkota nastave u područnoj školi u Srednjoj Špionici, u Općini Srebrenik, gdje su hrvatski roditelji zabranjivali svojoj djeci da dolaze na nastavu, jer im je učiteljica trebala biti Bošnjakinja, Alma Fazlić, koja je legalno primljena na konkursu, umjesto prethodne nastavnice, Hrvatice, koja je otišla na porodiljsko bolovanje. Roditelji su zaintačili da njihovu djecu ni po koju cijenu ne može učiti Bošnjakinja, iako taj stav nisu objasnili nikakvim argumentom, u stilu – kakva je razlika hrvatske i bošnjačke učiteljice ako i jedna i druga izvode nastavu po jedinstvenom nastavnom programu.
Hrvatska učiteljica, ako će se pridržavati nastavnog programa, svakako ne može izvoditi išta hrvatskiju nastavu od one kakva je propisana, što znači da bi i bošnjačka učiteljica posve identično prenosila znanje koje je zacrtano planovima koji važe za sve škole na području TK. Razlika može postojati jedino ukoliko roditelji očekuju da se hrvatska učiteljica neće pridržavati nastavnog programa, pa će u bosanskoj školi prosipati velikohrvatsku priču, što je manje vjerovatno. Biće da je po srijedi isključivo nacistički osjećaj o više i manje vrijednim nacijama, o više i manje vrijednoj djecu, po kojemu više vrijednu djecu ne može učiti učitelj iz manje vrijednog naroda. Jer, da postoji ikakav argument izvan ove definicije, pa valjda bi ga saopćili roditelji hrvatske djece. Oni su, pak, ostali samo na svome ultimativnom zahtjevu da njihovu djecu ne može učiti Bošnjakinja.
Kompromis Vlade TK se sastoji u tome što će umjesto Alme Fazlić nastavu za prvi i treći razred izvoditi postojeća učiteljica, Hrvatica Vedrana Fočaković, dok “udruga roditelja” negdje ne pronađe novu učiteljicu hrvatske nacionalnosti, umjesto legalno primljene učiteljice Fazlić, čija su građanska i radnička prava slomljena pod naletom nacističkog nasilja.
Kapitulacija i odgovornost
Vlada Tuzlanskog kantona time nije, kako tvrdi, napravila nikakav kompromis, već je potpisala kapitulaciju Odluke o konstitutivnosti bh. naroda i svih drugih akata koji proizilaze iz ustavne obaveze o ravnopravnosti svih bh. naroda i građana. Zakoni ne mogu biti predmet kompromisa, zapravo – kapitulacije! Pogotovo kad ta kapitulacija podrazumijeva promociju nacističke doktrine o više i manje vrijednim ljudskim bićima, jer je ustoličenje tog nasilja samo dno političkog razvrata. Ako se u jednom društvenom sistemu, a pogotovo u bosanskom, dozvoli razvrstavanje građana po “arijevskom” principu, onda je taj sistem pred raspadom. Odluka Vlade TK da podrži nacističke ambicije roditelja hrvatskih učenika, i da bez komentara pogazi ne samo građansko dostojanstvo učiteljice Fazlić, već i osnovni zakonski okvir na kome se zasniva bh. ustavni sistem – otvara ambis u kome će se razmnožavati nacistički apetiti.
Osnovni problem u ovom, kao i u svim drugim slučajevima inauguracije nacističkih pravila u političkom životu BiH, proizilazi iz demokratske retardiranosti po kojoj se anarhija razumijeva kao demokratija. Svašta može biti zaštita nacionalnih interesa, pa i kad SDS u ime srpstva pobije 200.000 i raseli milion Bošnjaka; i kad HDZ zapadnu Hercegovinu pretvori u etnonacionalnu pustinju…
Vlada TK očito misli da je i udovoljavanje hrvatskim nacističkim zahtjevima ta nekakva demokratija, u kojoj se udovolji svakome ko tvrdi da je ugrožen. Po toj logici bi i narkomani, dileri, pedofili, homoseksualci i ostali otpadnici od pravila civilizacije mogli tvrditi da su ugroženi, jer im zakon ne dopušta da zagađuju životnu okolinu. Dozvola Vlade TK da isključivo hrvatski učitelji uče hrvatske učenike je ništa drugo do zagađivanje i onako zagađene bh. društvene i političke stvarnosti. Umjesto da se stvari nazovu pravim imenom, da se sa pozicija Vlade otvoreno kaže da ne dolazi u obzir primjena nacističkih pravila u obravnom sistemu, Vlada TK je izmislila riječ “kompromis”, kako bi sakrila najretrogradniju odluku u političkoj povijesti tuzlanskog kraja. Da stvar bude gora, na ovaj događaj u medijskom i političkom prostoru BiH nije reagirao niko.
Retardirana demokratska javnost je razumjela da je “kompromis” ta magična riječ koja popegla i nešto što nije za peglanje. Jerbo, “kompromis” čine samo mudri i tolerantni ljudi. U suštini, sa razvratnim pojavama ne može biti kompromisa, ni u Bosni, ni u Svijetu, jer bi se civilizacija začas survala u ambis anarhije. Bosna upravo nestaje zbog tih kompromisa sa svim i svačim, od Dejtonskog sporazuma, koji je uvažio genocidna osvajanja, pa do ovim naoko sitnih događaja koji su generirani iz temeljne neprincipijelnosti, koja je i nacizam uvažila kao nacionalna prava.
U nadležnom ministarstvu Vlade TK vjerovatno niko ne pomišlja na ostavke.
Šta više, oni se hvale tzv. kompromisom. Prestup koji su počinili toliko je ozbiljan da zahtijeva vanrednu Skupštinu TK, na kojoj bi valjalo ovim državnim službenicima postaviti pitanje – u kojem su aktu pronašli uporište za odluku da hrvatsku djecu moraju učiti hrvatski učitelji?! Pošto ne bi našli odgovor na ovo pitanje, valjalo bi ustanoviti da su grubo prekršili zakon, i da su njihove ostavke i krivična odgovornost, kao i povlačenje nacističke odluke, jedini logičan ishod ovog slučaja. Tako bi to izgledalo u normalnoj zemlji.
Antrfile1
Hrvatska šutnja kao znak odobravanja
Na području TK nikada se nije dogodio sličan slučaj. Tuzlanski kraj je uvijek bio pozitivan primjer međunacionalne sloge, po svim kriterijima. Otud iznenađuje šutnja brojnih hrvatskih udruga i intelektualaca, koji su dozvolili da im izvjesni Mato Matijević, predsjednik “udruge roditelja” iz Špionice, štiti nacionalne interese, tako što će bošnjačke prosvjetare proglasiti nepodobnim po nacionalnoj pripadnosti.
U Tuzli je prije nekoliko godina jednom Bošnjaku nelegalno porušena kuća, kako bi se baš tu, gdje su poželjeli tuzlanski katolici, izgradio Katolički školski centar. A šta bi se desilo da je u Tuzli nekom Hrvatu srušena kuća zbog izgradnje medrese ili džamije? Pa i Papa bi se oglasio!
Ni na jednu bošnjačku manifestaciju nije došlo toliko Hrvata, koliko je Bošnjaka došlo na otvaranje KŠC, sve s namjerom da se pokaže vjera u suživot i toleranciju. Otud se očekivalo da će hrvatske udruge i intelektualci dići svoj glas protiv promocije nacizma pod okriljem tzv. zaštite hrvatskih nacionalnih interesa. Nikada ni jedan bošnjački roditelj na tuzlanskom kraju nije zatražio da mu dijete ne uči hrvatski nastavnik, a ako bi se to dogodilo, i sačuvaj Bože uvažilo – stotine bi hrvatskih prosvjetara ostali bez posla, poput legalno primljene i nelegalno otpuštene učiteljice Alme Fazlić.
Antrfile2
Pod zastavom susjedne države
Područna škola u Srednjoj Špionici “ukrašena” je šahovnicama i velikohrvatskom ikonografijom, tako da se stiče dojam da ste u Hrvatskoj, a ne u BiH. Jednonacionalnim obilježjima nije mjesto u državnim institucijama, budući da ove institucije imaju zajednička obilježja. To što je škola u Špionici krcata nacionalnim obilježjima susjedne države i vjerskim znakovima, bilo bi isto kao kad bi svaki razred sa bošnjačkom većinom izvjesio zastavu sa ljiljanima i mjesec i poluzvijezdu.
Pa ni tad poređenje ne bi bilo adekvatno, jer su “ljiljani” bili znak zajedništva i tolerancije. No, “udrugi roditelja” je malo što bi jedna bošnjačka učiteljica radila pod hrvatskom zastavom. Oni žele da pod hrvatskom zastavom budu samo Hrvati, pa makar i u državi koja nije Hrvatska.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 08.10.2003.