U Vojno-istražnom zatvoru u nekadašnjoj Kasarni Viktor Bubanj nije ubijen ni jedan jedini Srbin. Kako je onda moguće da srpski logoraši izmisle da je tu ubijeno 2500 Srba?! Jednostavno, oni znaju da će laž, koju niko ne demantira, nekada postati istina.
Pokušaj srpskih logoraša da na nekadašnju kasarnu Viktor Bubanj u Sarajevu, a današnje sjedište Državnog suda, postave ploču u spomen na svoje navodno stradalništvo, vrhunac je vanjske i unutarnje licemjernosti. Srpski logoraši su ceremoniju tempirali na dan otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima, čime su posvjedočili svoj odnos prema zločinu. Drugo, postoje desetine ličnosti u Sarajevu koje su i po službenoj, I po moralnoj liniji trebale osjetiti potrebu da saspu istinu o Vojno-istražnom zatvoru u kasarni Viktor Bubanj.
Bogumilski feler
Srpski logoraši, predvođeni svesrpskim političkim establišmentom Republike Srpske, tvrde da je u kasarni Viktor Bubanj ubijeno 2500 Srba. Razmjere ove tvrdnje su jednako fantastične kao I ma koja od stotine laži paljanske propagande, poput one, recimo, da Davorin Popović srpskom djecom hrani lavove u zoološkom vrtu. Istina je sljedeća: U kasarni Viktor Bubanj nije ubijen ni jedan jedini Srbin!!!
Kako je onda moguće da srpski logoraši izmisle 2500 ubistava? Odgovor spada u domen psihijatrije, jer je samo u kobinaciji ludila I zlobe moguće iz ničega izmisliti zločin. Srpska propaganda je zasnovana na lažima, ali s jasnom računicom. Oni znaju da će optužba o 2500 ubijenih Srba preplaviti internet sajtove, proći kroz novine, stići na mnoge diplomatske stolove, a da tu laž niko iz Sarajeva neće demantirati. Godinama su uspijevali Svijet držati u zabludi da Sarajlije ubijaju sami sebe, jer su znali za moć propagande. Bosanci, s druge strane, imaju bogumilski feler, pa vjeruju kako će dobro i
Zlo popeglati neko odozgo. Otud je velikosrpska laž uvijek u prednosti nad bosanskom istinom.
Jeftina laž
Izmišljanje zločina u Sarajevu u interesu je globalnog projekta za BiH, po kome su svi jednako krivi za rat. Ubjedljivi debalans između žrtava i zločinaca nemoguće je poravnati istinoljubljem. Mnogi će jedva dočekati da Srebrenica, Markale, Kapija, Luka ili Keraterm dobiju ma kakvu protutežu na klackalici uravnilovke.
Zdravom logikom, pak, lako je utvrditi da srpski logoraši morbidno lažu. I to na dan otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima. Uz sve logoraše svijeta ide maksima da – zločin nema naciju, pa bi bilo logično očekivati da se i srpski logoraši nepolitički i anacionalno odnose prema svakom počinjenom zlu. Naprotiv, oni su odlučili svojim navodnim patnjama minimiziraju zločin u Srebrenici. Time su se stavili na stranu velikosrpskog zločina nad 10.000 Srebreničana. Time su, zapravo, sebe deložirali iz svjetske porodice logoraša. …Ako su tu, uopće, ikada i bili.
Srpski logoraši prije liče na glumce u predstavi Događanje naroda, nego na ljude koji su prošli kroz logore. Vidi se to po jeftinim trikovima. Recimo, svoju spomen-ploču su prekrili državnom bh. zastavom, da k’o fol iskažu svoju privrženost bh. državi, a sve drugo što su počinili je transparentna podrška idejama Radovana Karadžića.
Njihovu jeftinu laž o 2500 ubijenih najlakše je utvrditi činjenicom da javnosti nisu ponudili ni jedno jedino ime. Kad znaju ovoliku halabuku napraviti oko nepostojećih zločina, zamislite koliku bi gužvu pravili kad bi imali podatke o makar jednom Srbinu koji je navodno ubijen u kasarni Viktor Bubanj?!
Tekst na njihovoj ploči je, što bi narod rekao, okruglo pa na ćoše, a da imaju imena žrtava, logično, ta imena bi se našla umjesto teksta koji ništa ne znači. Dalje, ako već tvrde da je tu ubijeno 2500 Srba, pa valjda taj podatak baziraju na nekoj evidenciji. Trebalo bi ih zamoliti da javnosti predoče makar deseti dio imena sa svog nepostojećeg spiska, uz obećanje da će građani Sarajeva podići tu ploču, u uvjerenju da je svaki zločin samo zločin. Dakako, to se neće dogoditi, jer je riječ o morbidnoj laži, jer je priča o 2500 ubijenih samo jedna od bezbroj velikosrpskih izmišljotina, i ništa više.
Izvještaji Državne komisije
Velikosrpska laž nam je prešla u naviku, pa se oko nje plaho i ne ibretimo. Međutim, ibretimo se oko hipokrizije mnogih institucija i pojedinaca u Sarajevu koji su morali reagirati na posljednju epizodu velikosrpske agresije na istinu.
Odluka o obrazovanju Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika TO i Policije donesena je od strane državnog Predsjedništva 17. juna 1992. godine. U tekstu Odluke su u naredbodavnoj formi propisani visoko humani i civilizacijski normativi postupanja sa osobama koje su lišene slobode. Komisija je mogla samoincijativno, ili na prijedlog građana, reagirati i istražiti sporne slučajeve. Komisija je sačinila mnoštvo izvještaja, koje je razmatralo Predsjedništvo RBiH, a između ostalog tretirala je i Vojno-istražni zatvor u Kasarni Viktor Bubanj. Do ovih izvještaja se i danas može doći, a njihovu vjerodostojnost bi svojim izjavama mogli potvrditi članovi Komisije, sve sami ugledni i pristojni ljudi.
Među brojnim izvorima koji svjedoče da se u Kasarni Viktor Bubanj nisu događali nikakvi zločini, već da je to bio regularan vojno-istražni zatvor, za sve, pa i za Srbe koji su se ogriješili o zakon, može se uzeti i tekst u «Oslobođenju», od 5. avgusta 1992., pod naslovom «Državna komisija u vojnom zatvoru», gdje je objavljeno da su članovi Komisije otišli provjeriti glasine o postojanju tzv. logora za Srbe, i da su se uvjerili u evidenciju zatvorenika, u korektno ponašanje osoblja, i sl. Utvrđeno je da zatvorenici čak nemaju ni radnu obavezu, po čemu im je bilo bolje i sigurnije nego građanima Sarajeva. Zatvorenici su se, zapisano je, jedino žalili na manjak hrane, ali su iskazali razumijevanje, jer su dijelili sudbinu građana Sarajeva koje je agresor, pored svega, iznurivao i glađu.
Licenca za laž
Na kraju, opet dolazimo da stare priče – da u Sarajevu ne postoji institucija koja bi pratila, analizirala i reagirala na sve pojave koje su usmjerene kao preoblikovanju istine o genocidnoj agresiji na RBiH. Ipak, moglo se očekivati da će neki pojedinci, koji znaju istinu o razlikama između Sarajeva i Pala, osjetiti moralnu ili patriotsku potrebu da reagiraju. Na žalost, naša je šutnja dala licencu novoj velikosrpskoj laži. Nemojmo se čuditi ako laž o 2500 ubijenih Srba u Kasarni Viktor Bubanj uskoro postane istina. Samim tim što naspram te laži nije podastrto stotine dokumenata i argumenata koji svjedoče da su u Sarajevu i Srbi, kao i Hrvati, Bošnjaci, Jevreji i ostali – jedino bili žrtve Radovana Karadžića i njegovih monstruma s brda.
antrfile
Članovi Državne komisije
U Državnu komisiju za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika TO i Policije imenovani su: Miodrag Simović, predsjednik, Ranko Nikolić, Šahbaz Džihanović, Sead Dautbašić, Martin Raguž, Zdravko Knežević, Jusuf Pušina, Žarko Bulić i Ekrem Galijatović, od kojih su svi bili predstavnici državnih institucija iz oblasti pravosuđa.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 24.09.2003