Federalna tv je u udarnom terminu reprizirala emisiju “Vrijeme plakanja” u kojoj su svoje tragične priče ispripovijedali bošnjački prognanici u dijaspori. U uvjetima totalne kontrole medija, koji ne smiju afirmirati pamćenje genocida, ovakva se emisija doima kao konstruktivan incident. “Vrijeme plakanja” ne samo da svjedoči o bošnjačkom stradalništvu, već i nudi žive dokaze o bošnjačkoj civilizacijskoj nadmoći. Zbog ove energije plemenitosti vrijedi vjerovati u konačnu pobjedu Bosne nad ništavilom.
Ključno mjesto bošnjačkog opstanka je – higijena pamćenja. Holokaust nad Jevrejima nikada ne bi postao centarfor izraelske politike da jevrejske patnje u Drugom svjetskom ratu nisu valjano upamćene, kroz muzeje, literaturu, filmove… Osim toga, odnos naroda prema svojim žrtvama svjedoči o odnosu naroda prema svojoj budućnosti. To nije samo stvar političke računice, već i moralne čistote bez koje nema sabranog naroda.
Komitetska kontrola pamćenja
Politička budućnost Bosne i Bošnjaka ovisna je od institucionalne upotrebe bošnjačkog stradalništva, kao faktora kojim se treba obezbjediti satisfakcija u budućnosti. Bošnjaci nemaju ništa od suđenja Miloševiću, ili sutra Karadžiću, recimo, ako njihova zlodjela predstavljaju ustavnu, političku, u demokratski kostim upakovanu (anti)bosansku stvarnost. Od bošnjačkog zaborava i zagubljenosti ovisi, s druge strane, krijepkost genocidnih i osvajačkih projekata, i otud je ogromna energija svekolikih političkih i finansijskih pritisaka usmjerena na stvaranje institucije zaborava.
Prije neki dan smo slavodobitno obaviješteni da su bh. eksperti za udžbenike konačno pronašli zajednički jezik, tako da će bh. djeca učiti o svemu i svačemu, ali ne i o genocidu nad Bošnjacima. Obrazovna strategija ispiranja mozga izvedena je uz superviziju međunarodne zajednice, što znači da se isti princip primjenjuje u svim oblastima bosanske stvarnosti gdje je u pitanju medijski ili ma kakav drugi uticaj na kolektivni duh.
Mediji su odveć pod komitetskom kontrolom Centralne regulatorne agencije koja mrko gleda na plasiranje sadržaja o genocidu, ali ne i na instaliranje srbijanskog folkerskog smeća, zvanog Televizija Pink. Miljenici CRA su direktori i urednici koji plasiraju srbijanske filmove, tv serije, poput “Boljeg života” ili “Pozorišta u kući”, srbijanske folk i pop zvezde, i sl. U Tuzli, primjerice, rade dvije televizije, gradska i kantonalna, i na obje je više srbijanskog filmskog programa, nego li holivudskog. Očito je da postoji neki nepisani, nezvanični kodeks vrijednosti koji kreatore ove medijske srbijanštine goni da se dokazuju svojim nezvaničnim, međunarodnim šefovima, i da si tako obezbjeđuju karijerističko mjesto pod uvehlim bosanskim suncem.
Erotika, narodnjaci, pa Srebrenica
Zbog svega ovoga uistinu djeluje kao dobar incident kada se na ma kojoj televiziji, a sve su pod ideološkom šapom CRA, dogodi jedna hrabra, otvorena, tačna, poučna emisija o genocidu nad Bošnjacima. U zadnjih nekoliko mjeseci Federalna televizija je počinila dva ovakva incidenta. Naime, Dokumentarni program FTV, na čijem je čelu Šukrija Omeragić, odveć legenda dokumentarističkog tv žanra, u maju je objavila specijalnu emisiju u povodu divljanja svesrpskih nacista u Banjoj Luci, koji su 2001. spriječili postavljanje kamena temeljca za obnovu Ferhadije; prije neki dan, u udarnom terminu, u nedjelju uveče, reprizirana je emisija pod naslovom “Vrijeme plakanja”, o bošnjačkim prognanicima diljem svijeta.
Emisija o desetoj godišnjici rušenja Ferhadije, i o kontinuitetu svesrpskog konsenzusa o sakralocidu, prošla je kroz iglene uši uređivačkog kolegija FTV, gdje su se nebošnjaci digli da blokiraju ideju Šukrije Omeragića. Na svu sreću, bošnjački dio vrhuške FTV-a se zaintačio da ova emisija mora ići po svaku cijenu i to se i dogodilo. Ko zna kako je Omeragiću pošlo za rukom da u udarni termin stavi emisiju “Vrijeme plakanja”. U svakom slučaju, višemilionski auditorij je imao priliku da vidi jednu od najboljih domaćih tv emisija o bošnjačkoj tragediji. Taj događaj zavređuje novinsku pažnju, ali i pažnju dijaspore, jer djeluje ohrabrujuće u odnosu na strategiju tišine koja je poklopila pravo na pamćenje.
Da bismo razumjeli kroz kakvu se prašumu zavjera probijaju ovakvi događaji, kao ilustraciju ćemo uzeti medijski tretman 11. jula, odnosno godišnjice Srebrenice. U Republici Srpskoj su baš na taj dan organizirani neki koncerti, o kojima je izvještavala entitetska tv. Slavilo se, kao što se onomad u samoj Srebrenici proslavljala – “godišnjica oslobođenja”. Federalne rtv stanice su otprilike u polovičnom omjeru programe prilagodile 11. julu; neke su nastavile derati srbijanski folk, dok su druge, makar u vrijeme dženaze, emitirale ozbiljnu muziku. Federalna tv je, pak, izmiksala tugu i veselje. Pred večernje emitiranje snimka sa dženaze u Srebrenici, na malim ekranima su se pojavile gole ženske koje reklamiraju erotske priče i telefonske brojeve putem kojih se može zadovoljiti seksualna znatiželja. Potom se bilo nekoliko reklama novih albuma narodnjaka, a onda je emitiran snimak sa dženaze. E u takvom bešćutnom ambijentu se probila emisija “Vrijeme plakanja”, o kojoj želimo nešto reći.
Putovanje brodolomom
Autor emisije Šukrija Omeragić se u nekoliko evropskih gradova susreo sa bošnjačkim prognanicima. Svaki od pitanih, i onih nepitanih, ima svoju tragičnu priču. Imao je kuću, imao je sreću, imao je smisao, imao je nekog svog, neke svoje očeve, sinove, braću, porodice, kojih danas nema, jer su ubijeni u logorima i pogromima, jer im se gubi svaki trag, i ovi nesretnici jedino čeznu da pronađu kosti, da se kosti smire; ovi ljudi uplakanih lica danas nemaju ništa, izuzev bolnih uspomena, i poneke konzerve koja im već deset godina služi da preživljavaju kao travka koja nikom ne treba.
Većina Omeragićevih sagovornika su Bošnjakinje, majke koje su izgubile sinove, i muževe, cjelokupan smisao života koji je bošnjačkoj ženi određen porodicom i kućom. Na zidovima su rijetke, ispucale, preživjele fotografije dragih ljudi, kojih više nema, i te fotografije su jedini svjetionici za ove napuštene, zalutale, polupotopljene brodove bošnjačkih prognanih života. Bošnjakinje pričaju. Kroz suze. Svaka je priča bol za sebe. I ovaj se put pokazuje da se samo individualizacijom tragičnosti može osjetiti dimenzija kolektivnog bola. Šta znači tragična statistika od 200.000 ubijenih, ako se ne suočimo sa bolom porodice, sa suzama majke ili jetima, onih koji su izgubili svoje oči života? Tek kad nas pogodi ma koja od ovih potresnih ispovijesti, tek tad možemo zamisliti da je takvih najmanje 200.000 boli u bošnjačkim ljudima.
Vrijedilo bi prepričati svaku priču ponaosob, ali bi drugo trajalo. Vrijedi pomenuti samo neke fragmente iz ovih ispovijesti, koji čine nadljudsku suštinu bošnjačkog prognanog čovjeka. Jedna starija Bošnjakinja govori o tome kako su prije progonstva od četnika silovane i ona i njena kćerka. Takvih je 30.000 sudbina. Međutim, ono što ćemo pamtiti jeste da je ova žena, potpuno spontano, refleksno, na pomen silovanja, kazala: “Da izvinete!” Ona se, dakle, izvinjava tv auditoriju zbog pomena te skaradne riječi – silovanje, i time prirodno svjedoči o nadmoćnoj dimenziji nebeske čistote bošnjačke žene. Na kraju poručuje da ni svome dušmaninu, onome koji je činio zlo, ne bi poželjela da prođe pakao kakav su prošle ona I njezina kćerka. O ovome bi se dao ispisati zaseban esej, jer potreba silovane Bošnjakinje da se izvinjava na pomen riječi “silovanje”, da ne poželi zlo, govori više od rečenog, više od onoga što uopće možemo u prvi mah razumjeti. To je sama iskonska čistota, plemenita nadmoć, koju je gnusni zločin još više učvrstio u razlikama između nas i njih.
Bosna je u prirodnoj prednosti
Druga će jedna starica ispripovijedati kako je ostala sama u okupiranom selu, kako je okopavala krompir, i kako joj je neki četnik prišao da joj kaže: “Neće ti trebat taj krompir”. Ona mu je odgovorila: “Trebat će nekom, nekog će nahranit”. Ona, dakle, zna da će biti ili ubijena ili prognana, i zna da će na njeno imanje doći onaj koji je ubio ili protjerao, ali ona ne osjeća zov osvete, ili mržnje, ona osjeća vjeru u konačnu pobjedu dobrote, koja će se dogoditi tek kad bude više dobre nego zle energije, i zbog toga ona želi učiniti dobro i tom dušmaninu, nahraniti ga, i doprinijeti pobjedi dobra. Nevjerovatno je koliko se primijenjene filozofičnosti i religioznosti našlo u gesti ove obične, vjerovatno neškolovane, Bošnjakinje.
Ova ista starica pripovijeda kako je odlučila da pobjegne, u šumu, ali je prethodno, u toj frtutmi, zastala da iz štale pusti kravu i ovce, iz straha da ih ne četnici ne zapale. Ona kaže: “Nek idu, nek se snalaze…” U karavaktu gdje ne zna da li će spasiti svoj život, ona se brine za život hajvana, računajući da će krava i ovce prije preživjeti lutajući, snalazeći se, nego u toj štali gdje bi ih mogli četnici zapaliti. Opet, pobjeda ljubavi nad ništavilom, života nad smrću, vjere nad nevjerom, i to u onom nadživotnom smislu, u konačnom zbiru, u kome je insanska misija da čini hairove do posljednjeg svog daha, vjerujući da se ti hairovi ne zbiraju zbog nas ovozemaljskih, već zbog nas koji smo svakako na putu prema Bogu. Opet, nevjerovatan je taj kristal narodne, primjenjene, religiozne mudrosti.
Svijet je stvoren bipolaran, u svemu, pa i po dobru i po zlu. Dobro je uvijek u neprimjetnoj, ali sigurnoj nadmoći. Napose, zato i opstaje civilizacija. Ova priča je tračak nade da bi u konačnici, ipak, bosanska energija plemenitosti mogla nadživjeti i ovaj ciklus zla.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 16.07.2003.