Sulejman Tihić se u okviru legalističke i demokratske zakonske procedure založio za promjene Ustava BiH, a njegov srpski kolega iz Predsjedništva BiH Borislav Paravac je na to zaprijetio novim genocidom nad bošnjačkim narodom.
Od rata na ovamo u Predsjedništvu BiH je izbila dosad najveća i najoštrija polemika, između članova Predsjedništva Sulejmana Tihića i Borislava Paravca. Značaj ove polemike je u tome što u sebi sažima i projicira ključni problem daytonske BiH, a to je činjenica da je Daytonski sporazum uvažio teritorijalna i genocidna osvajanja, i da država uređena na temeljima ratnog zločina ne može dosegnuti imperative demokratije i poštivanja ljudskih prava. Drugo, u pojavi Sulejmana Tihića bh. politička stvarnost se po prvi put susreće sa jednim bošnjačkim političarem koji bez kalkulacija, hrabro i dostojanstveno, pa i po cijenu svoje političke karijere, sasipa istinu u lice, sviđalo se to nekome ili ne.
Lider nove bošnjačke politike
Gužva je izbila jer se Sulejman Tihić založio za promjene Ustava BiH, naravno u onom smijeru koji bi vodio ukidanju genocidnih tekovina u državnom biću BiH, a što se u glavu tiče Republike Srpske. Odmah sutradan je reagirao Borislav Paravac, oštrim i prijetećim pismom, koje je, što ćemo vidjeti, negacija logike i demokratije na koju se navodno poziva.
Medijski pomoćnici Borislava Paravca su mogli i mnogo prije uočiti istovjetne stavove Sulejmana Tihića. Posljednjih mjeseci Tihić je dao barem desetak intervjua u kojima je tvrdio da nema odustajanja od Tužbe BiH protiv SRJ ni po koju cijenu, te oštro osuđivao demokratsku nakaradnost Daytonskog sporazuma, procese satanizacije Bošnjaka, politiku međunarodne zajednice koja ne dopušta da se u policiji i pravosuđu postave kadrovi nove vlasti, već u temeljnim polugama pravne države zadržava policijsku diktaturu SDP-Alijanse, itd, itd. Prisjetimo se, Tihić je u intervjuu beogradskom “NIN-u”, na pitanje šta bi se dogodilo da neka nova mirovna konferencija o Balkanu Republiku Srpsku ustupi Srbiji, u zamjenu za suverenitet Kosova, nedvosmisleno odgovorio: “To bi značilo rat”, te svoj stav obrazložio činjenicom da je rat zaustavljen uz garanciju državno-pravnog kontinuiteta BiH. Tihić je vjerovatno svjestan da u Bošnjaka, razjedinjenih i zagubljenih, danas takav rat ne bi imao ko voditi, ali, svjedno, on je osjetio ispravnu potrebu da zaprijeti, kao što bi zaprijetio svaki evropski državnik kada bi ga neko pitao šta bi učinio u slučaju da mu neko otcjepi pola države.
Ako znamo da je hronična boljka bošnjačke politike snishodljivost, preplašenost, pristajanje na komprimise, onda imponira ovakva, makar i pozerska, oslučnost Sulejmana Tihića.
Posljednje javno obraćanje Sulejmana Tihića je logičan slijed svega što je govorio ovaj prvi konzistentni i odlučni bošnjački državnik. Napose, prisjetimo se, Tihić je prilikom lažne primjene Odluke o konstitutivnosti, i usvajanja tzv. ustavnih promjena koje nisu ništa promijenile, već su tek zabetonirale i u demokratsku odoru odjenule genocidnu realnost – bio predvodnik otpora namjeri Wolfganga Petritscha i SDP-Alijanse da se izigra ova historijska šansa za BiH. I tada je, kao i danas, Tihić insistirao na ustavnim promjenama koje će BiH vratiti u njeno prirodno, povijesno utemeljeno, stanje tolerancije i zajedništva.
Ratnohuškačka tolerancija
Sa aspekta demokratije i logike, Sulejman Tihić je agresivnu reakciju Borislava Paravca tako elegantno spustio na zemlju, da Paravcu ne preostaje ništa drugo nego da se zastidi svoje laprdavosti. Naprotiv, Paravac se nastavio prepucavati, zaglibljujući se još uvjerljivije u nemogućnost da svoje stavove nazove demokratskim.
Tihić je naglasio da je njegov zahtjev za promjenu Ustava BiH legitiman i da to toga treba doći prema zakonom propisanoj proceduri. Uz opasku da se uvijek zalagao za ravnopravnost sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH, Tihić kaže: “Sve države kada njihov ustav postane kočnica razvoja, prilaze njegovoj promjeni”.
Dakle, u Tihićevom istupu nema ničega što bi moglo povrijediti nacionalne interese ma kojeg bh. naroda, niti što bi moglo ugroziti ustavni poredak, koji je u svim demokratskim zemljama podložan izmjenama. Nasuprot tome, Paravac je uzvratio, slobodno se može reći – uvredom i prijetnjom: “Ta frustrirana i napadna potreba neodoljivo podsjeća na neke izjave iz prošlosti o žrtvovanju mira za suverenu BiH”. U Tihićevoj izjavi nema ni traga ovome što se Paravcu pričinjava, jer Tihić ne govori o ratu, niti ima traga ikakvoj frustriranosti i napadnosti, jer Tihić govori o zakonskim procedurama za izmjenu Ustava BiH. U daljoj reakciji Paravac je još bezobzirniji. On prijeti ratom: “Moramo li ponovo da brojimo žrtve, i to samo na jednoj strani?”
Prosto nevjerovatno djeluje šta se sve pričinilo Borislavu Paravcu iz gore navedene Tihićeve izjave, što kazuje da su “rat i žrtve na jednoj strani” u glavi srpskog člana Predsjedništva BiH. Pominjanje žrtava na jednoj strani je ništa drugo do prijetnja novim genocidom, do upozorenje da bi Bošnjaci u nekom novom ratu prošli isto kao i u prošlom, kao jedine žrtve genocidne agresije.
Ovakva, ratnohuškačka reakcija Borislava Paravca upakovana je u tobožnje zalaganje za demokratiju, za ulazak u evropsku porodicu, što je do kraja budalasto, jer – kako je moguće istovremeno prijetiti novim genocidom i biti pobornik evropskih integracija?! Paravac kaže: “U vrijeme intenzivnih aktivnosti stvaranja uslova bržeg prijema BiH u EU ponovno nas Tihić upozorava da u državi nešto bitno treba mijenjati”. Paravac se, tužan i zabrinut, plaši da bi Tihićeve inicijative mogle prekinuti ulazak BiH u evropsku porodicu, te kaže: “Ima li prečeg posla od razvoja demokratije, tolerancije, e posebno ekonomskog oporavka BiH”. Pa to je sjajno! Paravac je skočio sam sebi u usta! Sulejman Tihić upravo se zalaže za razvoj demokratije i tolerancije, koje, osam godina je to pokazalo, nema dokle god ustavno uređenje BiH uvažava genocidna postignuća. I Paravac je, eto, za razvoj demokratije i tolerancije, ali usput prijeti genocidom, da se zna ko ima više oružja i ko voli rat.
Republika Srpska kao hrana budućeg genocida
Svoj velikosrpski identitet Paravac otkriva i sljedećom rečenicom: “Moramo li da insistiramo na tužbama umjesto na dobrim međudržavnim odnosima?” Po ovome ispada da je Paravac delegat Srbije, tj. susjedne države u Predsjedništvu BiH, čim sam sebe smješta s onu stranu bh. granice. Dakako, njega najviše žulja budućnost Republike Srpske, što je i glavni zahvat Tihićeve ideje o promjeni Ustava BiH. Paravac kaže da su – “Srbi svoj nacionalni i duhovni identitet sačuvali i osigurali kroz RS kao ravnopravan entitet”.
Na ovu zlomisao Tihić mu je uzvratio maestralnom definicijom: “Svi oni koji se zalažu za entitet Republika Srpska moraju shvatiti da u njenim temeljima stoji 200.000 nevinih žrtava, 500 do sada otkrivenih masovnih grobnica, stotine konc-logora i hiljadu srušenih džamija, pa ako žele RS onda je moraju prihvatiti sa svim onim temeljima na kojima je napravljena”. Ovo je dosad, ali i po samom kontekstu, najefikasnija definicija Republike Srpske. A evo i zašto? Srpski političari, kao i međunarodna zajednica, računaju da bi se više formalnim, nego sadržajnim demokratskim proimjenama u RS mogla osigurati budućnost genocidnog entiteta. Tihić praktično ukazuje da te budućnosti nema, koliko god da se RS upakuje u oblandu demokratije i tolerancije, samim tim što genocidno porijeklo određuje život Republike Srpske. Jer, ako bi se nekad i dogodilo da RS baš postane uzor demokratije, pa prva stvar koja bi smetala toj demokratiji bilo bi genocidno porijeklo RS. Jednostavno, RS i demokratija su dva pojma koja se isključuju. Izuzetnost Tihićeve izjave je upravo u ukazivanju na faktor porijekla RS koji je suprotstavljen svemu što se u civiliziranom svijetu smatra normalnim.
U demokratskom, a ne u daytonskom ustavnom uređenju BiH, nekakav Borislav Paravac se ne bi imao na šta pozvati kad bi htio da prijeti genocidom. Ovako, Republika Srpska ne samo da je spomenik prošlom, već i hrana budućem genocidu.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 18.06.2003.