Bosna i Hercegovina je najmanja država svijeta sa najvećim brojem izbjeglica. Prema nekim podacima, bosanske izbjeglice čine desetinu ukupne svjetske izbjegličke populacije. Ipak, ta tragična činjenica nije ponukala državne instance da obilježe Svjetski dan izbjeglica.
Svjetski dan izbjeglica je u Bosni i Hercegovini, a vjerovatno i u dijaspori, obilježen jednako kao što se obilježava u ma kojoj sretnoj zemlji svijeta, koja nije osjetila tugu i bol izbjegličkog života. Dakle – nikako. Ako se računa na podatak da je u cijelom svijetu evidentirano, navodno, deset miliona izbjeglica, a da BiH u tom tragičnom rezultatu nasilja participira sa oko milion svojih izbjeglih i prognanih lica, onda se šutnja u kojoj je u BiH protekao Svjetski dan izbjeglica doima uistinu skandaloznom, ali i znakovitom.
Kontinuitet politike genocida
Ovaj svjetski datum je bio povod da bh. državne instance organiziraju međunarodni skup o pitanju bh. izbjeglica, njihovog (ne)povratka na svoje… Mogla se organizirati donatorska konferencija, na kojoj bi se od Zapada tražio nastavak odlučnije političke i finansijske pomoći realizaciji Aneksa sedam. Ako ništa, mogla se napraviti ma kakva rasprava na kojoj bi se pomenulo da bh. izbjeglice čine desetinu ukupne svjetske izbjegličke populacije, i na kojoj bi se otvoreno progovorilo o razlozima zbog kojih je blokiran povratak bh. izbjeglica, poglavito Bošnjaka, na svoja ognjišta.
Dakako, otvaranje takve jedne rasprave razotkrilo bi privid stabilnosti u BiH, odnosno, ukazalo bi na istinske, institucionalizirane, uzroke apartheidskih pritisaka zbog kojih se bh. izbjeglice ne vraćaju kućama, već trajnu stabilnost svojih života traže u trećim zemljama. Prijetila bi opasnost da istina o apartheidskoj stvarnosti razori obmanu o evropskoj BiH, koja samo što nije postala član Evropske unije, a u čijoj stvarnosti i danas žive istovjetni genocidni obrasci kakvi su promovirani još najkrvavije 1992. godine.
Neko bi već otvoreno rekao da nema nikakve razlike između genocidnih motiva karadžićevske ili bobanovske vojne hunte, i ove tzv. mirnodopske stvarnosti u kojoj je 76 odsto bh. teroritorija sve ubjedljvije bivaju samo srpske i samo hrvatske, dok onih 24 odsto na kojima su Bošnjaci većina imaju bosansku, zajedničku, karakteristiku. Ratna bh. stvarnost kao da se preselila u sve ove mirnodopske godine, koje se razlikuju jedino po tome što nema konc-logora, masovnih ubistava, deportacija i sl., ali bosanski čovjek do daljnjeg biva nepoželjan na tri četvrtine navodno svoje zemlje. Doduše, za povratnike u sela oko Bratunca ili Rogatice, recimo, ratno stanje kao da nije ni prestalo, jer su troprstaške provokacije stvar svakodnevnice, a teroristička ubistva nešto što se svakome svakog časa može dogoditi.
Ta analogija između ratne stvarnosti, u kojoj je bošnjački narod ubijan i protjerivan od srpskih i hrvatskih vojnih hunti, i sadašnjice, u kojoj srpske i hrvatske administracije nastavljaju ideološku matricu Karadžića i Bobana, čine suštinu izbjegličkog pitanja u BiH, bez koje je nemoguće razumjeti zbog čega je BiH vjerovatno najmanja država na Svijetu sa najvećim brojem izbjeglica, koji se ni nakon osam godina od završetka rata nisu vratili na svoja ognjišta. Analogiju bi valjalo uspostaviti i na relaciji između ratne multietničke tolerancije koju je uprkos teškim iskušenjima sačuvala vlast Alije Izetbegovića (ma šta da danas mislili o političkoj nesposobnosti i spletenosti tadašnjeg bošnjačkog lidera), sa kooperativnošću koju se u Sarajevu, Tuzli ili Zenici pokazale tzv. bošnjačke vlasti u odnosu na pitanje povratka Srba i Hrvata, koje, doduše, niko nije protjerao i koji su bježali od rata. Nemoguće je, općenito, otvoriti pitanje izbjeglica u BiH a ne ući u srž problema, koji nije humanitarne, niti administrativne, već političke naravi.
Kuda plovi brod koji tone
Dejtonski sporazum je priznao teritorijalna i genocidna osvajanja, a samim tim je i legitimizirao ideju aprtheida i segregacije, dakako, nad Bošnjacima. Prve dvije-tri godine nakon Dejtona bile su ključne za opipavanje pulsa međunarodne zajednice. Kada su srpski i hrvatski ekstremisti uočili da se međunarodna zajednica zadovoljava tek činjenicom da su u BiH zašutila artiljerijska oruđa, da više nema linija fronta, mogli su nastaviti po starom. Vidjeli su da međunarodna zajednica nema ni snage, ni volje, da progoni čuvare apartheida, jer, to jednostavno nije bio predmet njenog interesovanja. Predmet interesovanja je mir, ma kakav, a sve što je ispod tog apartheidskog mira spada u sudbinske tokove, koji se mogu podvesti pod bosansku fatalističku glupost: Tako nam grah pao.
Otud danas imamo nataložene godine tapkanja u mjestu, u kojima su osvojene teritorije sa kojih su prognani Bošnjaci postajale sve više srpske i hrvatske, i dok je ovaj bosanski dio BiH sve više, sudeći po ekonomskim tokovima, postajao uglavnom hrvatsko vlasništvo. Opet dolazimo do izvorišta i ušća bosanke tragedije koja se zasniva na dogovoru iz Karađorđeva o podjeli BiH na srpsku i hrvatsku provinciju, a na čemu određene snage u međunarodnoj zajednici grade viziju stabilne regije. Dakle, bez Bošnjaka kao političkog, ekonomskog, vojnog, i na kraju, fizičkog faktora. Sve ovo što je navedeno kao ilustracija, i još mnogo toga o čemu bi se moglo govoriti u kontekstu procesa dekonstrukcije BiH, neodvojivo je od izbjegličkog pitanja. Otvaranje tog pitanja za raspravu, koja bi prirodno trebala težiti prevazilaženju blokade povratka, nužno bi vodilo suočenju sa brojnim problemima koji su nataloženi neprincipijelnom, dvoličnom, na kraju srpsko-hrvatskom politikom raznih visokih predstavnika i međunarodnih mentora. Računa se, valjda, da će prije isteći vrijeme koje je još preostalo životu Bosne, nego što će neko postaviti pitanje – kuda plovi ovaj brod koji očigledno tone.
Jednostavno, nenormalno je da u najmanjoj državi Svijeta sa najvećim brojem izbjeglica bude prešućeno i izignorirano konstruktivno obilježavanje Svjetskog dana izbjeglica. Ta nenormalnost zapravo indicira da se u pozadini kriju neke druge namjere, čiji je suštinski cilj da se o bosanskoj stvarnosti ne govori sa pozicija realiteta, već kroz frizirane informacije o tzv. reformama i sl., koje za život Bosne nemaju nikakvog značenja.
Postoje li žene žrtve rata
Tu institucionalnu, proračunatu tišinu pojačao je otvoreni sastanak Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih osoba BiH, što je bio jedini prilog obilježavanju Svjetskog dana izbjeglica. Savez koji vodi Mirhunisa Zukić je u povodu ovog svjetskog datuma organizirao sastanak na temu pomoći ženama žrtvama rata. U medijskom prostoru se tek preko ove aktivnosti saznalo da je 20. juni Svjetski dan izbjeglica. Niko drugi, ni iz vlade, ni van vlade, nije organizirao ništa. Otud je aktivnost Saveza zapravo ne samo spasila obraz bosanske stvarnosti, već i razotkrila zakupljenu tišinu o kojoj smo govorili.
Kada bismo promišljali o čemu treba govoriti na Svjetski dan izbjeglica, teško da bi se sjetili da je to i pitanje žena žrtava rata. Upravo otvaranje ovog pitanja nas uvjerava koliko je širok taj tragedski spektar tema kada se hoće govoriti o pitanjima izbjeglica. Dakako, sudbina žena žrtava rata jedna je od najmonstruoznijih stranica srpsko-hrvatske agresije i genocida. Kako je rečeno, tokom rata je silovano između 25 i 30 hiljada bosanskih žena. Tih 30.000 životnih stranica u jednom od tomova bosanske tragedije čini upečatljivo objašnjenje strateškog sistema po kome je sprovođen genocid nad bošnjačkim narodom. Sistem je obuhvatio sve pore u kojima se može uništiti i dugoročno osakatiti bošnjački narod, u računu po kome ranjena kičma Bosne vodi slomu Bosne.
Pogledajmo samo šta se dogodilo sa života ovih 30.000 silovanih bosanskih žena. Jednostavno, njihova bol nije institucionalizirana, već je ostala u okvirima privatne muke. Društvo ne samo da je duhovno i moralno, već je i materijalno zanemarilo tu strašnu činjenicu, koja kao malo šta svjedoči o strateškoj naravni genocida. Nije to samo nemoć da se suočimo sa tim bolom, da ga kao društvo podijelimo sa ženama žrtvama rata. Radi se prije svega o moralnom peksinluku društva koje nije naučeno da individualne sudbine svojih sunarodnika razumijeva kao svoje, a što je temelj svake samoodržive nacije. S druge strane, radi se o dejtonskom sistemu zaborava, po kome treba izjednačiti agresora i žrtvu. Kako pominjati 30.000 silovanih Bošnjakinja kad se ne može ni minimalan protuomjer pronaći na drugim stranama? U Bosni se po direktivi pamti samo ono gdje se može provesti uravnilovka. A pošto se nigdje ne može sprovesti uravnilovka, jer se ni Srbi, ni Hrvati, ne mogu izravnati sa tragedijom Bošnjaka – onda se ne pamti ništa.
Otud je logično što status 30.000 silovanih bosanskih žena, zapravo Bošnjakinja, kako je navedeno na pomenutom sastanku, ni na koji način nije zakonski reguliran, ni desetak godina poslije njihove, a zapravo naše tragedije. Izuzev kroz nekoliko knjiga koje obrađuju svjedočanstva silovanih žena, ove žrtve rata danas u BiH zapravo – ne postoje.
Dokle god iz BiH biva izopćena, prognana, satanizirana bol njenih ljudi, žrtava agresije i genocida, dotle će u favoriziranoj prednosti biti i ostati genocidni i agresorski projekti Srbije i Hrvatske. Zato se prešutkuju svi momenti koji bi mogli posvjedočiti o nastavku agresije na bosanskohercegovačku državu i njen kičmeni narod.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 04.06.2003.