Iako je SDA povjerenje birača dobila na osnovu obećanja da će štititi bošnjački narod od satanizacije i kriminalizacije, ova stranka danas sve više podsjeća na srpsko-hrvatske marionete iz SDP-Alijanse. Doduše, SDA ne pokreće montirane procese protiv Bošnjaka, ali im se i ne suprotstavlja. Po srijedi je sitnosopstvenički, kratkoročni interes funkcionera SDA.
Ako se naastave trendovi konformizma vladajuće strukture SDA, prema OHR-u, Američkoj ambasadi i drugim međunarodnim faktorima u BiH, a što je ništa drugo nego ispunjavanje volje srpskih i hrvatskih lobija koji i danas određuju međunarodnu strategiju u BiH – uskoro ćemo moći povlačiti paralele između SDP-ovske i SDA-ovske vlasti. Ako znamo da je strateški cilj velikodržavnih politika Srbije i Hrvatske da na međunarodnom planu razašalju što više dezinformacija o navodnim vezama Bošnjaka sa tzv. islamskim terorizmom, i da time oslabe političku poziciju bošnjačkog faktora u BiH, onda je jasno da se odbrana Bošnjaka od ljage nameće kao osnovni nacionalni, ali i multinacionalni interes. Jer, Bosne nema bez ravnopravnog bošnjačkog naroda, i otud bi zalaganje za istinu o Bošnjacima moralo biti interes svih onih koji duh bosanstva smatraju jedinim rješenjem za mir u prosperitet u BiH.
SDP-Alijansa je kreirala procese satanizacije Bošnjaka, kako bi se izmišljanjem tzv. islamskog terorizma prikazala kao američki partner u svjetskoj antiterorističkoj koaliciji, i time je nanijela neizmijerne štete Bosni i Bošnjacima, te ojačala pozicije sljedbenika Radovana Karadžića i Mate Bobana. Međutim, vlast SDA nije mnogo odmakla od ovog obrasca, izuzev što je tek u predizbornoj kampanji osuđivala montirane procese protiv Bošnjaka i tu lažnu borbu protiv izmišljenog terorizma. SDA se danas od SDP-a razlikuje samo po tome što ne kreira montirane procese, ali se protiv njih i ne bori, što u konačnici dođe na isto. Posljednji događaji u BiH su nas uvjerili da SDA nema ni snage, ni volje da Bosnu i Bošnjake štiti pred organiziranom hajkom velikosrpskog i velikohrvatskog projekta, jer su se funkcioneri SDA utopili u svoje sitnosopstveničke interese, čiju stabilnost im garantira pasivan odnos spram veoma aktivnih satanizatora bošnjačkog naroda.
Crvena mafija
Posljednje sedmice dva su bitna događaja bila dosad najveći ispit patriotske i moralne zrelosti za SDA, od izbora 2002. na ovamo. Prvi događaj je tzv. kasetna afera, odnosno, otkrivanje tajnih dogovora Munira Alibabića koji je prije imenovanja na funkciju direktora FOSS-a djelovao kao plaćenik hrvatske obavještajne službe. Drugi događaj je uredba američkog Predsjednika o blokadi imovine i zabrani ulaska u SAD za osobe za prostora bivše Jugoslavije za koje se smatra da utiču na podrivanje mirovnih i demokratskih procesa na Balkanu. U društvu sa dokazanim zločincima, kakav je recimo Ratko Mladić, našla su se i trojica Bošnjaka, iz vrha ratnog državnog rukovodstva, Bakir Alispahić, Senad Šahinpašić i Hasan Čengić. Ni po jednom, ni po drugom pitanju, SDA nije imala nikakav stav. Oni, jednostavno, šute, kao da se ovi događaji direktno ne tiču bošnjačkog naroda, dakle, onih koji su funkcionere SDA izabrali da štite njihove interese.
Po pitanju ovog drugog problema, stavljanja bosanskih branitelja u istu ravan sa Ratkom Mladićem, funkcioneri SDA nisu kazali ni jednu jedinu riječ. Za to vrijeme, funkcioneri HDZ-a su dali sijaset izjava, u odbranu tipova poput Ljube Ćesića Rojsa, za koje se zna da su kršili i da krše sve imperative normalnog i demokratskog života na ovim prostorima. Alispahić, Šahinpašić i Čengić, pak, nikada nisu učinili ni najmanji korak ka ugrožavanju multietničke Bosne, niti su, uopće, počinili ikakvo zlo zbog kojeg bi im bila blokirana imovina i zabranjen ulazak u SAD.
Američki Predsjednik se, prirodno, oslanja na svoje izvore informiranja, a sudeći po karakteru ove dezinformacije, taj izvor je isti onaj koji je montirao proces «Pogorelica», to su isti oni ljudi koji su izmišljanje tzv. islamskog terorizma pokušali sebe lažno predstaviti kao američke partnere.
Evo šta o njima kaže američki državljanin, publicista Stephen Schwartz (Washington, DC): „Crvena mafija, Lagumdžija i njegova kompanija su montirale prevaru zvana Pogorelica, u cilju da se konektiraju na američki rat potiv terorizma. Ova antiteroristička izmišljotina u stvarnosti predstvalja oblik terorizma: pokušaj da se terorišu Bošnjaci u vršenju političke volje diskreditovane takvim režimom, da se terorišu žrtve Srebrenice i drugih četničkih ubistava koji odbacuju da se zagrle i izljube četnike Republike Srpske, i da se i dalje terorišu Bosanske Muslimani u tišini njihovih vjerovanja, tradicija i kultura. Profesionalni lažovi koji su montirali prevaru o Pogorelici su u ovoj šemi vrijednoj prezira, sa njihovim uobičajenim i najgorim saučenicima: pseudonovinarima Dana i Slobodne Bosne. Ovi narcisoidni nosioci propagande su potrošili hiljade dana i miliona američkih dolara, koji su izvučeni iz džepova običnih američkih građana, preko lažnih operacija kao što su Irex Pro medija kako bi se oslabili Bošnjaci i njihovi strani prijatelji“ – kaže, između ostalog, Stephen Schwartz. On dalje navodi da se na jednostavan način može utvrditi da američka administracija nema nikakve veze sa ovim montiranim procesom, jer se nigdje na internetu ne može pronaći nikakva veza Amerike i «Pogorelice».
Schwartzovo mišljene bi vlastima SDA moglo biti dostatan povod da pokušaju kod američkih zvaničnika osporiti jedan od njihovih bosanskih izvora informacija, tj. dezinformacija, a koji, očito je, predstavljaju Munir Alibabić i Zlatko Lagumdžija. Teško je pojmiti kako to da funkcioneri SDA ne razumiju vezu između nacionalnih interesa i odbrane oklevetanih Bošnjaka. Jedino objašnjenje se može naći u sitnosopstveničkom razumijevanju njihove vladajuće pozicije, gdje su i narod i država ispod tog kraktoročnog uživanja u blagodetima, doduše sluganske, vlasti.
Funkcioneri SDA se pravdali Alibabiću
Kasetna afera je još drastičniji primjer. SDA je pokazala da je uopće ne zanimaju dokazi o krivičnom djelu njihovog glavnog neprijatelja. U Zenici je održan Glavni odbor SDA, ali se SDA ni jednom riječju nije dotakla ove afere. Govorilo se o ekonomiji. U međuvremenu, jedno se oglasio počasni predsjednik SDA Alija Izetbegović o poručio da – «Alibabić pravi iste svinjarije kao i 1983. godine». Potom je Alibabić u «Oslobođenju» izrekao dvije poruke, vrijedne pažnje. Dva dana prije objavljivanja uredbe američkog Predsjednika, Alibabić je Izetbegoviću pručio da se strpi, jer tek slijede novi procesi protiv Bošnjaka. Na stranu ta drskost kojom najavljuje nastavak policijske države, ali vrijedno je pažnje to što je Alibabić, kao plaćenik hrvatske obavještajne službe, znao za uredbu američkog Predsjednika prije svih drugih. Navodno, i SDA-ov ministar za izbjeglice, Mirsad Kebo, na nekim je mjestima desetak dana prije govorio o ovome.
Drugo što vrijedi istaći jeste da je Alibabić izjavio kako su federalni premijer Ahmet Hadžipašić, član Predsjedništva Sulejman Tihić i federalni ministar MUP-a Mevludin Halilović navodno vršili pritiske na policijske organe da pokrenu proces priotiv Alibabića. Ono što je skandalozno u Alibabićevoj izjavi, jeste to što je legalne nosioce državnih funkcija, iz reda bošnjačkog naroda, nazvao – «huntom». Da li je riječ o nervozi, ili o neviđenoj drskosti, teško je reći.
Potom nastupa jedna od najnevjerovatnijih epizoda u povijesti bošnjačke politike! Sulejman Tihić i Mevludin Halilović se pravdaju Alibabiću!!! U čemu se ogleda ta nevjerovatnost? Po funkciji i Tihić i Halilović, a pogotovo Halilović, imaju pravo i obavezu da od nadležnih organa traže procjenu osnovanih sumnji da je neko počinio krivično djelo. Napose, to je i pravo i obaveza i svakog građanina. Zamjena je teza da je takav zahjtev – pritisak na policiju ili pravosuđe. Po tome bi se svaki oblik insistiranja na poštivanju zakonitosti mogao smatrati pritiskom, što bi vodilo anarhiji. Dakle, nije bilo ničeg normalnijeg nego da su Hadžipašić, Tihić ili Halilović tražili očitovanje nadležnih organa u povodu tzv. kasetne afere. Na Alibabićeve optužbe, ministar policije Mevludin Halilović odgovara – «kako je potpuna neistina da je on tražio od direktora Policije Zlatka Miletića da pokrene krivičnu prijavu protiv Munira Alibabića». Paradoks je, dakle, što je Halilović bio dužan da traži ispitivanje navoda o osnovanom sumnji, ali umjesto toga, ministar se ponosi činjenicom da nije obavljao svoj posao. Tihić je još originalniji. On kaže: «To nisam uradio niti bi mi ikada palo na pamet nešto slično». Komentar je suvišan.
Sve ovo ukazuje da je tzv. bošnjačka politika SDA u evidentnom moralnom rasapu. Što bi narod rekao – ne znaju da li su pošli ili su došli. Nije sporna potreba SDA da djeluje u suglasju sa međunarodnom voljom, ali je sporno to totalno poništavanje sopstvenog misaonog i patriotskog digniteta. Vlast SDA, jednostavno, kao da ne postoji. Što voljom međunarodnog faktora, a što sitnosopstveničkim ganjanjem svojih, ali ne i narodnih interesa. U odnosu na procese koji se vode protiv Bošnjaka, stiče se utisak da i nije došlo do promjene vlasti.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 14.05.2003.