Centralna regulatorna agencija je odigrala ulogu advokata velikosrpske mafije jer je srbijanskoj TV Pink omogućila da se registrira u BiH i da preuzme frekvencije nekoliko bh. televizija, koje su dugoročne dozvole za rad dobile za svoje programe, a ne za program TV Pink. CRA je time izvršila unutarnji državni udar na medijski suverenitet bh. države.
Dok traje velika antimafijaška kampanja srbijanskih vlasti, u okviru koje su se iza rešetaka našle i mnoge estradne zvijezde, kao što su Ceca Ražnjatović i Aca Lukas, a estradna TV Pink optužena za veze sa mafijom, u Bosnu i Hercegovinu se legalno, uz pomoć međunarodnog faktora, uvozi medijski zloduh srbijanske mafije, koji već godinama ilegalnim i prikrivenim putevima zagađuje kulturni prostor naše zemlje. Centralna regulatorna agencija je dozvolila formiranje kompanije Pink BiH, i to tako što je srbijanskom TV Pinku preporučila da od lokalnih televizija otkupi licence, tj. dugoročne dozvole za rad!
Državni udar na medijski suverenitet
CRA ne samo da je prekršila sopstvena pravila, zbog čije rigoroznosti su u BiH zatvorene mnoge radijske i tv kuće, već je, po priznanju Amele Odobašić, glasnogovornice CRA, savjetodavno pomogla srbijanskom TV Pinku da pronađe i otvori rupe u zakonima, kako bi iz Srbije zauzela frekvencije koje su vlasništvo bh. države. Glasnogovornica Odobašić je time priznala da je CRA odigrala ulogu pravnog servisa srbijanske mafije, medijski oličene u TV Pinku, ali i gore od toga, jer se CRA stavila u službu kriminalnih aktivnosti kakvim se može smatrati predaja suverenog vlasništva bh. države nad fekvencijama kompaniji susjedne države. Poređenja radi, to bi bilo isto kao kad bi bh. vlast odlučila da jedan procenat bh. neba ili bh. zemlje preda u vlasništvo ma kojoj stranoj kompaniji. Frekvencije se ne mogu posmatrati kao ekonomsko dobro, podložno tržištu, jer je riječ o oblasti koja državu čini državom. Šta bi se desilo kad bi Turska dopustila da grčke medijske kompanije otkupljuju frekvencije turskih medija, ili obratno? Medijski prostor ponajviše, stvarnosno, čini i brani suverenitet jedne države. Suverene države čak i u dobroćudnim varijantama odbijaju ma kakvu mogućnost uvoza stranih medijskih kompanija u svoj medijski prostor, a kamo li u varijanti u kojoj je uvozna televizija ideološko oličenje agresije na tu zemlju.
Istup glasnogovornice Odobašić se može smatrati ili totalnom glupošću ili totalnom drskošću, što ni u jednoj varijanti ne abolira CRA od odgovornosti. U prvoj varijanti, CRA je kriva za glupost svoje glasnogovornice, koja bez pardona saopćava kako je CRA pomogla srbijanskom Pinku da predribla bh. zakone i pravila CRA, i da se instalira u BiH. Ako CRA i ima namjeru voditi velikosrpsku medijsku politiku u BiH, valjda bi se taj zločin, s malo pameti, obavljao tajno, a ne javno i transparentno. Otud se priznanje glasnogovrnice Odobašić da je CRA pomagala srbijanskom Pinku doima kao prvorazredna glupost. U drugoj varinanti, ako je po srijedi drskost glasnogovornice, onda je ta drskost instruirana odozgo, ne samo iz CRA, već iz moćnijih mentorskih komiteta međunarodne zajednice, koji smatraju da je došlo vrijeme da se o uvozu Velike Srbije u sve pore bh. države konačno govori javno. Strategija drskosti ima opravdanje u ispravnoj procjeni da se u Bosni nema više ko pobuniti protiv ovakvih, očiglednih, okupacija bh. suvereniteta. U suštini, CRA je izvršila unutarnji državni udar na medijski suverenitet bh. države.
Srbijanska TV Pink je imala dovoljnu količinu drskosti da od CRA traži proširenje na BiH, a CRA je imala dovoljno velikosrpske kooperativnosti da TV Pinku objasni kako se može instalirati u BiH. Glasnogovornica Odobašić je, dakle, bez imalo zazora objasnila kako je TV Pink uputila da se registrira kao bh. kompanija, te da potom od lokalnih televizija zatraži da joj ustupe svoju dugoročnu dozvolu. Međutim, lokalne televizije su dugoročne dozvole dobile za svoj program, a ne za program srbijanskog Pinka, ali to ne zanima CRA. Tako su televizije Step, Patrija, GLS i Kometa, sve iz Republike Srpske, postale TV Pink. Tome treba dodati i NTV 99 iz Sarajeva, Adila Kulenovića, koja prenosi program srbijansjkog TV Pink, ali se još ne zna da li će i ona svoju licencu prodati i predati bh. filijali ove srbijanske televizije.
Otvoreno sudjelovanje CRA u predaji bh. vlasništva kompaniji susjedne države, i to kroz bjelodano kršenje zakona, dosad je najočitiji dokaz da određeni međunarodni krugovi u BiH nastavljaju pomagati razaranje bh. države, dakako, i na medijskom planu. Uvoz TV Pink u BiH stoga ima višeslojna značenja i ambicije, te se ovaj skandal nužno mora promatrati sa više aspekata.
Strateško gušenje bošnjačkih medija
Kada je prije dvije-tri godine CRA otvorila konkurs za dobijanje dugoročnih dozvola za rad svih radio i televizijskih kuća u BiH, kojih su se u toku rata razmnožile kao pečurke poslije kiše, uspostavljeni su okrutni kriteriji, pogotovo na programskom planu. Navodni cilj takmičenja za dugoročne dozvole bio je filtriranje medijskog prostora, koji je principom redukcije valjalo očistiti od nacionalističkih strasti i neprofesionalizma. No, poslije će se ispostaviti da je dodjeljivanje dugoročnih frekvencija, odnosno gašenje medija, išlo po unaprijed zacrtanom planu, koji je očito bio hegemonističke naravi. Činjenice govore da su najdeblji kraj izvukli mediji sa bošnjačkom kulturnom profilacijom, za razliku od mnogih srpskih i hrvatskih medija koji su dobili dugoročne dozvole, i nastavili kontaminirati politički prostor. Na žalost, totalna bošnjačka neorganiziranost i dezorjentiranost uzrok je što ni danas nemamo temeljitu analizu ove sječe bošnjačkog prava na informiranje; Kulturno društvo Bošnjaka Preporod, koje bi se moralo baviti ovakvim projektima, organizira tamburijade i filozofijade, od kojih ni Bosna, ni Bošnjaci, nemaju dugoročne koristi. Da li uprli prstom u ovaj problem, ili u problem bošnjačke zagubljenosti u procesu privatizacije, ni u jednoj bošnjačkoj i muslimanskoj instituciji nećemo naći grupu ljudi koja sebe smatra odgovornom za strateško promišljanje bošnjačke budućnosti. Oni, uglavnom, slave tursku prošlost, baš kako bi to Srbi i željeli, i poručuju narodu smiješne floskule, tipa: Bosne je bilo i Bosne će biti!, ili: Mašala, nikad nismo bolje stajali!
Otud danas nemamo tačan presjek svih medija bošnjačke kulturne i bosanskohercegovačke patriotske, građanske orijentacije, koje je potamanila CRA. Možemo se prisjetiti da je u Sarajevu ugašena Bošnjačka televizija, koja je ispunjavala i nadmašivala sve propozicije iz konkursa, ali joj je nepremostiva mahana bila što je njen direktor jedan od bliskih saradnika Alije Izetbegovića. Eto, ispostavilo se da je srbijanska TV Pink posve bliska Miloševiću, Karadžiću, Mladiću i svekolikoj svesrpskoj zločinačkoj i mafijaškoj strukturi, pa joj to nije prepreka, već čini se preporuka, da zaposjedne bh. frekvencije, kao vlasništvo bh. države. Dalje, prisjetićemo se, u Tuzli je ukinut Radio Hayat, jedina radio stanica sa koje su muslimani tuzlanskog kraja mogli čuti poziv na molitvu. Tuzlanski Hayat je bio operiran od politike, tretirao je teme iz kulturne povijesti Bosne i Bošnjaka, ali i drugih naroda; bavio se i lokalnim temama, glorificirajući multietničku tradiciju Tuzle. Nasuprot Radio Hayatu, hrvatski Radio Soli, nazočan u Tuzli, dobio je dugoročnu dozvolu za rad, iako ova krugovalna postaja direktno prenosi radijske programe Hrvatske radio televizije, dakle, susjedne države. Dalje, u Žepču je ukinuta radio stanica koja je zastupala ideju bosanskog Žepča, jednakopravnosti i konstitutivnosti, a ostavljena je hrvatska radio postaja koja je pozivala na nacionalnu mržnju, na apartheid prema Bošnjacima, o čemu postoje brojni snimci, sa kojima je na vrijeme bila upoznata CRA. Grijeh bosanskog Radio Žepča je bio što se suprotstavio gencodinog odluci Volfganga Petriča o prekrajanju općinskih granica Žepča, Maglaja i Zavidovića, čime se od Žepča na silu napravio grad sa hrvatskom većinom. Primjera, dakako, ima još.
Bošnjačka javnost tada nije reagirala na dvojne aršine CRA. Računalo se, kao i obično, da je u popustljivosti ključ mira i rahatluka. Ali, kao i obično, ispostavilo se da je bošnjačka popustljivost sevep svih bošnjačkih nevolja. Eto, danas, CRA u BiH uvozi srbijansku televiziju iza koje stoji zločinačka i mafijaška velikosrpska imperija. To, dakako, neće znati običan narod, koji nema vremena za politiku, za shvaćanje da su mediji moćniji od ma kakve vojske. Jer onaj ko kontrolira dušu, misao, moral, taj gospodari i svim drugim. Dok se narod bude veselio uz estradne prostakluke TV Pinka, neće ni razabrati granicu na kojoj Bosna postala Srbija.
Ekspoziture srbijanske mafije
Nedavno je na Radiju Slobodna Evropa napravljen izuzetan prilog u uvezanosti srbijanskog i estradnog podzemlja. Nekoliko sagovornika ustvrdili su da je politička, moralna i estetska degeneracija srbijanskog društva, potaknuta Miloševićevim režimom, vjerodostojan odslik imala u erupciji estradnog kičavila, koji se našao na pijedestalu vrhunskih društvenih vrijednosti. Mafijašku i zločinačku suštinu srbijanskog društva odslikavali su estradni junaci novog doba. Kao ozvaničenje ovog braka između mafije i estrade uzima se spektakularno vjenčanje ratnog zločinca Arkana i estradne zvezde Cece, koje je direktno prenošeno na nekoliko tv stanica, kao što se prenose vjenčanja članova kraljevskih obitelji po Evropi. U Srbiji je, generalno, divljaštvo označeno kao nacionalna vrlina, bilo da to zagovara Dobrica Ćosić, ili Era Ojdanić; ostvareno je funkcionalno bratstvo i jedinstvo između akademske i koljačke kulture, jer su akademici u koljaštvu iznašli kontinuitet srpske nacije, dok su koljači u akademskom legitimiziranju svojih najcrnjih strasti otkrili da su korisni članovi društvene zajednice. Ta logička retardacija je spuštena na dno civilizacije, na kome su krvoloci i prostaci živjeli kao suština srbijanske povijesti i opoviješćene budućnosti. Glasnogovornik ove krvoločne, zadrigle, umašćene, divljačke srbijanske vrline bila je TV Pink, koja je godinama razveseljavala i oplemenjivala srbijanski narod pornografijom i vašerskim prostaklucima, tipa nagradnih pitanja u stilu: Ako Milena Dravić puši Dravu, šta puši Ana Karić, a za šta se kad piški drži Mile Kitić? Srbijanska mafija, regrutirana od svesrpskih krvoloka i ratnih zločinaca, u potpunosti je svoje duhovne afinitete iznašla u programu TV Pink, i koji nije štedio slike, riječi i kičerajskog blještavila da svoje mafijaške sponzore promovira u nacionalne heroje. Jednostavno, srbijanska mafija i srbijanski TV Pink su činili jedinstven organizam paralelne vlasti u Srbiji. Tek ubistvo srbijanskog premijera Đinđića potaknulo je srbijanski obračun sa paralelnim, nezvaničnim ali vladajućim, podzemnim, sistemom vlasti, ali i sa duhovnim ništavilom koje je osvojilo medijsku i kulturnu stvarnost Srbije.
Međutim, i prije nego što se srbijanska TV Pink dosjetila da bi na velika vrata mogla osvojiti bh. medijski prostor, u našoj zemlji su pojedine tv stanice već preuzimale program ove zločinačke televizije. Prvo su to učinili četnici iz tv studija nekadašnjeg tuzlanskog lista Front slobode, koji je kriminalno privatiziran uz pomoć mafijaša iz lokalnog SDP-a. U tom povodu je četnička prostakuša Suzana Mančić uputila pozdrave direktoru ove kriminalno privatizirane zlokuće Sinanu Aliću, pozdravivši Tuzlake dragačevskim trubama. Uprkos četničkoj misiji ovog lokalnog, kriminalnog medija u Tuzli, Općina Tuzla je nastavila da iz budžeta daje obilne pare za finansiranje tuzlanske ekspoziture srbijanske mafije. Priglupo se računa da je i četništvo valjda ta nekakva multikultura. Prisustvo srbijanskog TV Pinka nije bilo samo tuzlanska četnička specijalnost. Brojne stanice u genocidnom entitetu su preuzimale program koji je širio velikosrpsku ideju genocida i zločina. CRA im to nije uzela za zlo, u ocjenjivanju programske sheme. Na kraju, kao najveće razočarenje stiglo je pokleknuće Adila Kulenovića, prvog čovjeka NTV 99 iz Sarajeva, koji je pristao, bezbeli ne badava, da putem svoje frekvencije zagađuje sarajevsku čaršiju. Adil je u teškim vremenima umio biti ters i odbiti pokušaje destrukcije bosanskog duha, iz vana i iznutra, i otud se njegova kapitulacija doima kao gubitak jednog karaktera koji je bio potreban Bosni, danas, i sutra, u borbi protiv svih antibosanskih pinkogovnaština. No, uvozno prisustvo na lokalnim tv stanicama očito nije bilo dovoljno za velikosrpske ambicije TV Pinka i njegovih četničkih sponzora. Ova je mafijaška kuća poželila da se osjeća kao svoj na svome, da u Bosni ne bude uvozna, već domaća, k’o i Velika Srbija.
U trenutku kad se Srbija katilski obračunava sa ovim zlom, CRA u Bosnu na velika, zvanična, legalistička vrata uvozi medijsko centrište tog srbijanskog zla. Ustoličavanje TV Pink u BiH ima dimenziju legalne okupacije BiH; da li TV Pink došao u Bosnu ovako, dejtonski, uz pomoć CRA, ili oružanom agresijom, da je kojim slučajem velikosrpska armada uspjela pokoriti Bosnu – posve je svejedno. TV Pink je u Bosni, kao živo svjedočanstvo da je Bosna pokorena, od Velike Srbije, da Bosna nije država, da Bosna ne vlada svojim medijskim prostorom, svojim frekvencijama kao suverenim vlasništvom, napose, kao svjedočanstvo da su velikosrpski pomagači iz međunarodne zajednice širom otvorili karte.
Politički zastupnici bi ovu otvorenu deklaraciju medijske okupacije Bosne morali razumjeti kao prvorazredni politički i patriotski izazov. Da li četnici Drinu prešli s tenkovima, ili s TV Pinkom, posve je svejedno. Riječ je o okupaciji.
Br. 79, 30. IV 2003.