Abdulah Sidran je svojim odvažnim istupima otkrio moralnu i patriotsku golotinju bošnjačke inteligencije.
Šta je briga Sidrana zašto tone Sarajevo? Barem se on ne bi trebao sikirati oko ovozemaljskih cirkusa. On je posijao toliko hairova, da ih može gledati i poslije života. Umjesto da hoda k’o spomenik, da prozbori koju, popije koju, da bude rado viđen na svačijim vratima, on se ufatio ćerati s lampirima. Što se brate lijepi ne ugleda na hičme živih kipova, pa da i on malo projordami za života? Što će mu ta žrtva? Šta je to jače od Sidrana što ga goni da zanemari povijesne mindere, i da se vrati u brlog svakodnevnice?
Xemmoriod neymma stid
U posljednja dva mjeseca Abdulah Sidran je na svoja pjesnička pleća natovario dvije grdne bitke. Prvo je, kao najznačajniji, bio predvodnik apela 21 bh. pisca za obustavljanje montiranog procesa Pogorelica. Zbog toga su ga grdno grdili Krleža Lovrenović i Edin Andrić. Potom je, nedavno, u odgovoru Seadu Fetahagiću, definirao velikosrpski karakter tzv. nezavisnih intelektualaca iz Kruga 99. Oni su postali nezavisni još 1992. kada je samo go četnik mogao biti nezavisan u odnosu na masovne zločine.
Dobro je Sidran primijetio da bi oni, u slučaju okupacije Sarajeva, bili odbor za doček, dok bi ovi što su zavisni od časti i poštenja, gledali travu odozdo. Sidran je opaučio dva golema zla, povezana patriotskim sifilisom: Krug 99, kao ekspozituru SANU i Francuske sedam, kao ideološku bazu sataniziranja bosanske žrtve; potom, policijsko-pravosudnu mafiju Zlatka Lagumdžije i Munira Alibabića koja ovdje izmišlja tzv. islamski terorizam. Sidran je, dakle, detektirao i javno prozvao Wolanda u Sarajevu.
Sidranovi istupi aktueliziraju dvije bitne teme: ulogu Kruga 99 u uništavanju demokratske alternative i antinacionalističke ideje, te zaglušujuću šutnju bosanskih intelektualaca spram efektnog nastavka agresije na BiH. Prvo, i najbitnije, u Krugu 99 se ne radi ni o kakvim tzv. nezavisnim intelektualcima, jer te siluete niti su nezavisne, niti su intelektualne. Oni su sami sebe pretvorili u Krda zla, u navijački klub SDP-a i Zlatka Lagumdžije. Ili su, pak, to oduvijek i bili.
Prvo što Krug 99 nije razumio je da su vlast SDP-Alijanse izglasali Bošnjaci. Drugo što nije razumio je zašto su ti isti Bošnjaci oduzeli vlast SDP-u. Treće, Krug 99 uopće ne shvaća svoju odgovornost spram propasti projekta SDP-Alijanse. Upravo oni su morali biti korektiv SDP-a, a ne kupleraj koji će odobravati ili podsticati uzroke poraza tzv. demokratske alternative. Primjera je mnogo. Pošto Krug 99 ništa nije razumio od svega što je trebao razumjeti, ovaj moralno potonuli brod je nastavio ploviti po dnu.
Dovoljno je reći da su u uvodniku svoga časopisa optužili reisa Cerića za ubistvo porodice Anđelić, pa zaključiti da se radi o totalnim budalama. Opasnim, sračunatim, budalama.
A šta tu radi Sead Fetahagić? Malo je znano da je on bio wunderkind sarajevske književne scene 60-tih godina. Bio je najmlađi kritičar Odijeka, u kome je tada revolucionarno afirmiran bosanski duh. Ovaj čovjek nije imao nikavog razloga da sebe svede na čvarke i hemoroide, i da postane muslimanski međed u velikosrpskom cirkusu.
Schachir’s zippels
Zašto bi sve ovo bilo više problem Abdulaha Sidrana nego ma kojeg viđenijeg bosanskog intelektualca? Što će Sidranu da se konfrontira s bulumentom policijske i pravosudne mafije koja stoji iza montiranog procesa Pogorelica, ili s masom intelektualnih ubleha iz Kruga 99? Što će mu da si zatvara vrata u ovom preplašenom i ojađenom društvu? Pa i on ima porodicu, djecu, i on živi od tih otvorenih vrata? Zašto to čini? Zbog Bosne, valjda. Zbog budućnosti svoje djece. Zbog intelektualne i patriotske časti.
Ali, zar to nisu dobra koja se tiču svih nas? Pogotovo onih Bošnjaka što se guzeljaju po čardacima raznih institucija koje se navodno bave zaštitom i afirmacijom Bosne.
Dok ovo pišem, naviru mi dva lika, dvije slike. Prvo, vidim Adila Zulfikarpašića kako sjedi u crvenoj kožnoj fotelji i daje intervju u nastavcima. K’o Tito. Ima bijele zube, kvarcni ten, manikirane nokte. Vidim, on misli da Bošnjački institut ima smisla i bez Bošnjaka. Vidim, on ne vidi da će njegov vakuf za 50 godina biti srpska birtija, kao i sve što je imao u Foči. Toliko je uronjen u ništavilo blještavila da ne razumije svoju obavezu, koju je sam sebi nametnuo, da pomogne odbranu Bosne i Bošnjaka. Danas!
Drugo, vidim Šaćira Filandru, predsjednika Preporoda, kako polahko, k’o aristokratska baja, hoda Sarajevom. Pročitao sam da je rekao kako – Bošnjaci nikad nisu bolje stajali u svojoj povijesti. Mislim, greška je, štamparska. Očekujem da napravi okrugli sto o ekonomskom uništavanju Bošnjaka, kroz kriminalnu privatizaciju. Očekujem da okupi bosanske intelektualce da se suprotstave satanizaciji naše žrtve. Filandra mudro šuti. Misli. Smišlja. A onda mi reče: Čovjek se prepoznaje po lijepim cipelama, uz koje uvijek treba uskladiti i tonalitet čarapa.
Adilbeg me više puta selamio. Sa Šaćirom sam srdačan poznanik. Trebao bih prešutati ono što mislim, a to je da su oni, kao i mnogi drugi – morali progovoriti prije Sidrana. Dosad, ta njihova šutnja nosi logotip baliluka. Kakav intelektualizam?! Kakvo bošnjaštvo?! Ma to je obična prdimahovina od pameti i karaktera!!!
Walter, Br. 79, 30. IV 2003.