Društvo koje nije odraslo do pameti da cijeni i njeguje nezavisnost svoje države, nije u stanju njegovati ni dostojanstvo žene.
U posljednji čas smo spoznali da možemo uštediti jednu stranicu novine. Umjesto da pobaška pišemo o Danu nezavisnosti i o Danu žena, odlučili smo da ove dvije teme sprčimo u jedan tekst, za na jednu stranicu. Ideja je krasna, rentabilna, ali de ti sad budi pametan pa spleti babe i žabe.
Sidran je negdje govorio da je glavna prva rečenica u tekstu. Ako dobro strefiš intonaciju početka, cijeli će tekst plivati k’o riba u fiš-paprikašu.
Zapalimo cigaru, ušicamo u plafon, i čekamo. Hajde, rečenico, bogteneubio!
Pjevaljko, ministarko!
Ženstvenost bosanske žene jednaka je nezavisnosti bh. države. Onoliko koliko bosanska žena ima kvaliteta inteligentnosti, emancipiranosti, dostojanstva, toliko bh. država ima kvaliteta suverenosti, stabilnosti, samoodrživosti.
Naša se nezavisnost danas mjeri postojanjem zastave, monete, pa i himne, djelomično; mi smo jedina zemlja čija himna nema riječi, jer bi riječi o nezavisnosti i državnosti BiH mogle nekoga uvrijediti; dotle smo dogurali u nezavisnosti da skrivamo pomen o toj nezavisnosti. No, nesporno je da imamo neke naštificane, formalne elemente nezavisne države.
Jednako tako mi imamo i žene koje se mogu na ravnoj štikli nositi sa svjetskim gospođama. Doduše, zavisi ko kako štiklu doživljava. Većina bi naroda u našu reprezentaciju žena metnula pjevaljke, okićene kičerajskim detaljima, kakve na Zapadu nose prostitutke. Narod vjeruje da je pjevaljka ili gazdarica kafane naviši domet gospođe. Naspram ovog shvaćanja, koje svoj korijen vuče još od Živke iz Kamiondžija, pa preko meksikanskih serija, u nas postoji jedna manjina žena kojima bi se Bosna mogla ponositi. Imamo istaknute naučnice, ljekarke, umjetnice, ali to je u očima društva škart, vodena para, bižuterija, kao naša zastava, moneta, himna. Kritična masa primitivne energije u našoj zemlji određuje listu prioriteta, propisuje kriterije, po kojima su i bh. žene i bh. nezavisnost pojmovi prilagođeni naopakom, kr(a)volikom sistemu vrijednosti.
Društvo koje nije odraslo do pameti da cijeni i njeguje nezavisnost svoje države, nije u stanju ni njegovati dostojanstvo žene. I jedna i druga njega proizilaze iz viših, kulturnih dometa kolektivne svijesti. Mi smo, jadna nam majka, tolika stoljeća živjeli u tuđem državnom vlasništvu, pa smo kontali da su i naše žene, i naša djeca, nečiji, samim tim što smo i svoj život razumijevali kao tuđi resurs. Otud su bh. Srbi i hb. Hrvati pristali da, pored rođene zemlje, budu prikolice Beograda i Zagreba; otud su Bošnjaci, ostavljeni od voljenog Beograda, pomislili da im je Abu Dabi glavni grad, a Kinta Kunte otac nacije.
Majčinska je tuga različita
Pokušajmo, recimo, bh. nezavisnost pogledati kroz živote i shvaćanja majki koje su u agresiji na RBiH izgubile svoje sinove. Sve bosanske majke svitanje dočekuju u samoubjeđenju da su im sinovi pali za uzvišeni cilj. Srpska majka u nezavisnosti BiH vidi uzrok pogibije njenog sina. Rat je, po srpskoj istini, počeo zbog nezavisnosti, jer su Alijini bojovnici htjeli sve Srbe prevesti na islam, pa su se hudi Srbi morali boriti za svoju slobodu. Srpska majka ima u šta pogledati – u Republiku Srpsku, u čijem je grbu grob njenog sina. Slična priča, donekle, važi i za hrvatsku majku.
Bošnjačka majka ima papirnate utjehe, ali tek ako sebe može obmanuti da se u ružnoj geometrijskoj zastavi, koja je rezultat laži i koja nema nikakve veze sa hiljadugodišnjom državnošću BiH – vijori život njezinog sina. To što je njen sin poginuo na putu istine i dobrote, a ne laži i zločina, za nezavisnu BiH u kojoj bi svi bili svoji na svome – ne pije vode. Srbi i Hrvati su htjeli da budu nezavisni od nezavisne BiH, pa su morali izvršiti genocid nad ljubiteljima nezavisnosti. Genocidnim Dejtonskim sporazumom pružena je lažna utjeha svima: Bošnjaci imaju nezavisnost na papiru, a Srbi i Hrvati, ipak, na tanjiru. Kako vrijeme ide, Bošnjaci imaju sve manje šanse da dosegnu smisao svoje žrtve, dok Srbi i Hrvati elegantno plove prema ozvaničenju dogovora iz Karađorđeva. Jedino bi realizacija Tužbe BiH protiv SRJ, koja bi rezultirala ukidanjem entiteta i uspostavom unutarnjeg ustrojstva RBiH, kakvo je bilo do početka agresije, moglo obrnuti sudbinske tokove. Zasad bošnjačka majka ima razloga sumnjati u smislenost pogibije njenog sina, samim tim što ta smrt ne nosi znak ostvarenog cilja. Utjehu bi joj jedino mogli pružiti političari, ali kad bi imali morala da se bore za političko ostvarenje legitimnog cilja od 1. marta 1992. godine.
Kurje oči razrooke
Iz ovog tragedskog obrasca račvaju se odnosi bh. žena prema bh. nezavisnosti, tj. prema bh. zajednici. Srpske djevojčice će studirati u Beogradu, srpske mame će kupiti tašnu u Beogradu, jer u Beogradu žive likovi iz Boljeg života, Žile, Mile, Cile i Gile, koji kroje subkulturne opsesije bosanskih Srba. Hrvatice, pak, već deset godina zrakomlate prema Zagrebu. Bošnjakinje su najkrvavije. Da imaju stotinu očiju, svih stotinu bi bilo kurjih, razrookih! Bošnjačka žena je, u većini, najudaljenija od tragedije svog naroda, tako da se njen odnos prema bh. nezavisnosti može ravnati sa patriotskim zanosom bh. Srpkinja i hb. Hrvatica. Većina tih Bošnjakinja danas je glavni konzument medijskih splačina čiji je strateški, hegemonistički cilj preoblikovanje bosanske prepoznatljivosti.
Žena je majka, žena je supruga, žena je šef… Kad žena gleda šejtanske serije, kad cikti i drma debelim mesom u ritmu folka, kad izigrava tuđinluk, tad cijelo društvo stoji mirno, u slavu bosanskohercegovačke zavisnosti.
Br. 75, 5. III 2003.