Kako je moguće da se terorizam u BiH pojavi tek sa nedavnim ubistvom troje Hrvata u selu Kostajnica od strane jednog sumnjivog muslimana, a ne godinama prije, kada su stotine bošnjačkih povratnika nastavili ginuti pred organiziranim srpskim i hrvatskim terorizmom?
Bošnjački narod je višestruko ogorčen zbog ubistva koje je na Badnje veče, 24. decembra, u selu Kostajnica kod Konjica, nad hrvatskom povratničkom porodicom Anđelić, počinio novokoponovani mudžahedin Muamer Topalović, ubivši Anđelka Anđelića i njegove dvije kćeri Maru i Zoricu.
Bošnjaci su prije svega ogorčeni što je jedan zločinac sa bošnjačkim imenom, pozivajući se, kako je navodno izjavio, na vjersku netrpeljivost, dakle na islam, ubio troje nevinih ljudi za koje se pouzdano zna da nikome nisu nikakvog zla učinili. Ubio ih je samo zbog toga što su katolici. Drugo, i složenije, Bošnjaci su ogorčeni zbog dosad neviđene medijske i političke hajke u povodu ovog ubistva, u kojoj se neoprezno, ili namjerno, Bošnjaci i njihov islam dovode u vezu sa zločinačkim ekstremizmom Muamera Topalovića, a da desetine ubistava i stotine terorističkih napada na bošnjačke povratnike nikad dosad nisu izazvale ni približnu reakciju. U Kostajnici su se našli i visoki predstavnik Pedi Ešdaun, i svi mogući državni funkcioneri, i u tome ne bi bilo ničeg čudnog, ali da su se u istom sastavu pojavljivali i u povodima kada stradaju bošnjački povratnici.
Čini se da je bošnjačka javnost, u kritičnoj masi, prekoračila rubikon neinformiranosti, nezainteresiranosti za bošnjačku sudbinu, što samo po sebi garantira da će stvarnost bivati tumačena temeljitije, nego u vrijeme kad su Bošnjaci svakome vjerovali zdravo za gotovo. Uzrok ovoj promjeni je pokušaj bivše vlasti da se bošnjačka borba za gole živote dovede u istu ravan sa genocidnim i osvajačkim projektima Srbije i Hrvatske, što je povrijedilo hiljade Bošnjaka koji su u genocidnoj agresiji izgubili svoje najmilije. Zlatko Lagumdžija ima neizmjerne zasluge za repatriotizaciju Bošnjaka, baš po uzoru na jedan stih iz Geteovog «Fausta», u kome se kaže: «Ja sam sila koja čini zlo, a uvijek napravi dobro».
Otud je u bošnjačkoj javnosti prisutno iskreno ogorčenje zbog bezumnog, antibošnjačkog i antiislamskog čina Muamera Topalovića, ali je prisutno i dublje propitivanje cijelog slučaja, pogotovo sa aspekta političkih i medijskih refleksija.
Pravi i maskirani mudžahedini
Bošnjačka je javnost suglasna u ocjeni da je dolazak mudžahedina u Bosnu bila i ostala neviđena glupost. Ljudi kažu: nama tada nije trebalo ljudi, već nam je trebalo oružja. Dolazak mudžahedina se dogodio u vrijeme najvećih sukoba HVO i ARBiH, i to preko Zagreba, a po nekim izvorima, i uz posredovanje pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Logično, u opkoljeni kusur Bosne mudžahedini nisu imali odakle doći nego ili iz Zagreba, ili iz Beograda. To znači da je projekat ubacivanja mudžahedina u BiH, odnosno u ARBiH, bio namijenjen medijskom redizajniranju bosanskih pravednika, te argumentiranju ispraznih teza Miloševića i Tuđmana da su Bošnjaci nekakva islamska opasnost. Posebno je pitanje zašto je ratna vlada u Sarajevu dopustila ovu glupost koja nam izuzev štete nije mogla nikakvog dobra donijeti.
Možda se, u općoj ostavljenosti od Evrope i UN-a, radilo o pokušaju da se na taj način dodvori islamskom svijetu, ne bi li se makar otud pomolio kakav znak solidarnosti? Pa i ako je tako, opet bi bolje bilo da mudžahedini nisu nikad dolazili, samim tim što o sudbini Bosne ne odlučuje islamski, već zapadni svijet. Ovakvo promišljanje danas je dominatno u bošnjačkom narodu. Ono se čak i graniči sa ogorčenjem zbog nepotrebnog skrnavljenja antifašističke borbe ARBiH sa elementima koji nemaju nikakve veze sa istinskim težnjama bošnjačkih boraca koji su ginuli za ideji slobode svih bh. naroda.
U vjerskom životu Bošnjaka animozitet je otišao i korak dalje, pogotovo nakon što su mudžahedini koji su nakon rata ostali u BiH, pokušavali prekrajati bošnjački tradicionalni islam, a to je u nekoliko slučajeva dovodilo i do sukobljavanja sa Islamskom zajednicom. U međuvremenu se, pak, razaznalo da uvoz mudžahedina u Bosni nije mogao biti izveden bez volje nekih zapadnih obavještajnih službi, pa se saznalo da je i među samim mudžahedinima bilo obavještajaca, zakamufliranih, tamnoputih nemuslimana, o čemu svjedoči nekoliko ratnih pogibija u Srednjoj Bosni kada su se mudžahedini našli u čudu uočivši da njihovi poginuli «saborci» nisu obrezani.
Raspadom Jugoslavije i otpočinjanjem genocidne agresije iz Beograda i Zagreba, Bosna je postala poligon za vježbanje moći raznih obavještajnih službi. Saudijska Arabija, kao islamska velesila, vidjela je svoj interes u proširivanju svojih uticaja na ma koliki komadić evropskog tla. Sa saudijskim novcem, u Bosnu je došla i saudijska državna religija, vehabizam, koji je narednih godina u svoje redove regrutirao izvjestan broj bosanskih muslimana. U toj pojavi je nastao i lik Muamera Topalovića, mladića iz sela Oteležani, za kojega njegov otac Avdo kaže da se – «okrenuo od naše prave vjere kad je upoznao jednog vehabiju». Međutim, bilo bi naivno Muamerovu transformaciju promatrati samo u svjetlu njegove navodno iskrene volje da pristupi vehabitskom islamu u Bosni, koji ispovijeda jedna ogromna manjina (recimo, u Tuzli je tek stotinjak vehabita, tj. braće, kako sebe zovu). On možda jeste iskreno ušao u taj svijet, ali taj svijet nije nimalo kompaktan, jedinstven, organiziran, samim tim što je u sebi i danas, prema nekim informacijama, zadržao naslijeđe ratne prošlosti, u onom smislu da su mnoge vehabije konektirane na strane obavještajne službe.
U tom kontekstu u javnosti se najčešće pominjala Biritanska obavještajna služba MI5, koja je navodno izvršila ratnu operaciju uvoza mudžahedina u BiH, i to u Srednju Bosnu, gdje su bili stacionirani Britanci. Dakle, ona nešto obavještenija bošnjačka javnost sa sumnjom prihvata sve informacije u vezi tzv. mudžahedina, pa i u vezi Muamera Topalovića.
Feleri u istini
Muamer Topalović je svoju prvu medijsku promociju imao nedavno na naslovnoj stranici «Slobodne Bosne», kada je eksluzivno ispričao kako je prije tri-četiri godine krenuo u Beograd da ubije Slobodana Miloševića; ubistvo nije uspio izvršiti jer ga je snimila srpska policija i na vrijeme uhapsila, nakon čega je osuđen na dvije-tri godine zatvora; po povratku iz zatvora nabasao je baš na «Slobodnu Bosnu» da njoj ispriča tu nevjerovatno smiješnu storiju u kojoj jedan mudžahedin sjedne u autobus i krene za Beograd da ubije predsjednika države.
Oni koji znaju raspored medijskih snaga u Sarajevu nemaju nikakve dileme o ulozi «Slobodne Bosne» u pokušajima satanizacije bošnjačke žrtve, kroz stotine tekstova u kojima se kao jedini terorizam u Bosni pominje jedino bh. Armija, tj. Bošnjaci. Znano je da je pravi urednik «Slobodne Bosne» nedavno od Ešdauna smijenjeni direktor Federalne obavještajne službe, FOSS-a, Munir Alibabić Munja, a da je zvanični urednik Senad Avdić njegova desna ruka.
Isto tako, znano je da je njihova ideološka centrala SDP Zlatka Lagumdžije, za čije su dvogodišnje vladavine bošnjačkom narodu nanesene neizmijerne štete, kroz razne projekte za optuživanje Bošnjaka za terorizam. Jedan od najmonstruoznijih montiranih procesa u povijesti BiH je slučaj «Pogorelica», u kome su ratni, državni funkcioneri RBiH, osumnjičeni da su u kampu «Pogorelica» sprovodili terorističku obuku; ako su državni funkcioneri «teroristi», onda je i ta država «teroristička»; na stranu, što od tog «terorizma» nikada niko nije stradao, jer je oslobodilačka borba ARBiH u svim segmentima, od ideološkog do praktičnog, bila antiteroristička, humanistička, bosanska, a o čemu svjedoče, recimo, sve sačuvane crkve u Sarajevu, Tuzli, Zenici…; u ovom montiranom procesu nije ništa pomogao ni nalaz Američke armije, koja je prilikom upada u Pogorelicu početkom 1996. ustanovila da je riječ o običnom specijalističkom kurus, kakav izvode sve normalne države. Pogorelica je, dakle, vrh montažerskog brijega, u svemu što su protekle dvije-tri godine počinili Lagumdžija, Munja, Avdić, putem «Slobodne Bosne», s ciljem satanizacije Bošnjaka, i dodvoravanja zapadnim centrima moći.
Prva stvar koja je bošnjačku javnost nagnala na oprez spram vjerodostojnosti razloga Muamera Topalovića bila je upravo ta činjenica da je, kao mudžahedin, dakle, neko protiv koga se bori «Slobodna Bosna», bio metnut na naslovnu stranicu ovog lista. Bilo bi logičnije da se Muamer Topalović, sa svojim svjedočenjem o pokušaju ubistva jugoslovenskog predsjednika, pojavio u jednom od listova koji su suprotstavljeni satanizatorskoj misiji «Slobodne Bosne». Koji je razlog ovog medijskog sponzoraja?
U javnosti su se čuli i zahtjevi da se zakon obračuna sa onima koji su Topalovića navodno podsticali na ovaj zločin. Tu treba zastati. Da li je Topalović zločin počinio svojom, ili tuđom voljom? Kada se govori o tuđoj volji, misli se na islamske organizacije koje rade u Bosni. No, zašto se ne bi mislio i na neke druge organizacije, koje nemaju veze sa islamom? Sam zločin najmanje odgovara islamskim organizacijama, koje su nakon 11. septembra pod desetostrukom prismotrom. Taj zločin je u suštini, u cijelosti, usmjeren protiv bošnjačkih, i muslimanskih, interesa u BiH! Ako je, pak, Topalović bio rukovođen svojom voljom, valjda bi našao neki drugi predmet za ispoljavanje svoje vjerske mržnje, a ne troje nedužnih hrvatskih civila.
Reagiranje javnosti je također sumnjivo. U «Oslobođenju» danima već traju naslađivanja, tipa: ovo je rezultat ponovne vladavine nacionalnih stranaka. Hoće se reći da je to rezultat ponovnog dolaska SDA na vlast, pošto SDS i HDZ nisu ni silazili s vlasti. Kolumnisti Mirko Šagolj i Antonio Prlenda tvrde da je ovaj događaj – «definitivno uključio BiH u svjetski trend terorizma». Koje li drskosti!!! Komentatori «Oslobođenja» su time priznali da za njih stotine terorističkih napada na bošnjačke povratnike – nisu terorizam. Dalje, Mladež HDZ-a traži – da se zaustavi zlo koje se nadvilo nad BiH, te da se uskrati gostoprimstvo fanaticima. Znakovit je i govor kardinala Vinka Puljića, neposredno nakon što se saznalo za ubistvo, kada se još nije znalo ko je ubica; kardinal je tražio da Hrvati sačuvaju dostojanstvo, mir, toleranciju, itd., a otkud je mogao znati da je počinilac musliman?!
Čak i kad bi sve bilo onakvim kakvim se prikazuje, kad bi, eto, Topalović uistinu bio luđak koji je iz vjerske netrpeljivosti počinio ovaj svirepi zločin, čak i tad bi neke pojave u javnosti bile za osudu, i kritiku. Činjenica je da su Bošnjaci svakodnevne žrtve živog terorizma pod srpskom i hrvatskom apartheidskom vlašću, ali to, izgleda, nije terorizam. Čini nam se jedna ovakva priča već godinama živi na svjetskim tv ekranima.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York 01.01.2003.