Onako kako se politika, po dejtonskom obrascu, prilagođava titranju osvajačkim postignućima u BiH, tako će i reformirano obrazovanje njegovati tekovine genocida i zločina. Ne postoji mogućnost da se izvrši ozbiljna reforma obrazovanja sve dok se ne izvrši revizija Dejtonskog sporazuma, u cilju reafirmacije antifašističkog i multietničkog bh. društva.
Sa otpočinjanjem agresije na RBiH, na teritorijama koje su okupirale srbijanska i hrvatska vojska, odmah je došlo do «reforme obrazovanja», i to tako što su potpuno preuzeti školski programi susjednih država. Nije bilo nikakve razlike između onoga što uče srbijanski učenici u Beogradu, odnosno hrvatski u Zagrebu, i onoga što se učilo u Stocu, ili u Foči. Bezmalo deset godina traje obrazovna hegemonija Srbije i Hrvatske. Sedam dejtonskih godina nije uspjelo dokinuti ovaj agresorski koncept.
Posljednje dvije-tri godine traje bučna priča o nevodnoj reformi obrazovanja, kako bi se postigao jedinstven obrazovni program u cijelog BiH. U međuvremenu, djelomično su izbačeni udžbenici iz Srbije i Hrvatske, ali tako što su njihovi sadržaji posve prepisani i metnuti u druge korice. Kako su to zamislili OHR i OSCE, reforma obrazovanja treba biti sprovedena po mehanizmu po kome će dvije entitetske komisije jedna drugoj štrihirati sadržaje za koje se smatra da su uvredljivi, netačni, da podstrekavaju mržnju, itd, itd. To, dakle, znači da će iz udžbenika biti izbačeni svi dijelovi koji se odnose na genocid nad Bošnjacima.
Genocid kao «historijska greška»
Prof. dr Munib Maglajlić smatra da je to – «nedostojno izrugivanje žrtvama». – Ekspertni timovi iz dvaju entiteta jedni drugima će uklanjati neprihvatljive tekstove, što također uključuje fotografije i bilo koje činjenice koje bi, uvjetno kazano, bile neprihvatljive za drugu stranu. Ovo je forsiranje zaborava uz nalog i pod budnim okom međunarodne zajednice. Ko ima pravo tražiti da se takvom praksom izjednače krvnik i žrtva? – pita se prof. Maglajlić.
Munira Subašić, predsjednica udruženja «Majke enklava Srebrenice i Žepe» smatra – «da je za bošnjačku djecu ovo najstrašnija stvar koja im se mogla dogoditi nakon što su izgubili oca, braću, rođake…» – Sva druga djeca na svijetu će imati pravo i moći, ukoliko to žele, učiti o jednom bestijalnom ratu, o jednom genocidu koji se na kraju 20. stoljeća desio u srcu Evrope, a to neće moći učiti, recimo djeca Srebrenice – kaže Munira Subašić.
Predstavnici međunarodne zajednice su po pravilu nedorečeni kad se radi o pitanjima oko kojih zdrav i čestit um ne bi trebao imati dileme. Tako Falk Pingel, direktor Odjela za obrazovanje OSCE-a, u svemu vidi harmonizaciju obrazovnih programa, te kaže misao koja ništa ne znači: – U udžbenicima za sljedeću školsku godinu svi učenici u BiH će imati samo odgovarajući materijal.
Ministar nauke i obrazovanja u Vladi FBiH prof. dr Zijad Pašić najavljuje reformu školskog programa za osnovno i srednje obrazovanje, te kaže da će se – «najspornijim dijelom pokazati predmet historije BiH, iz koje će, po svemu sudeći, biti izbrisano njenih posljednjih deset godina».
Podsjećanja radi, prije nekoliko godina, po nalogu međunarodne zajednice, iz udžbenika su brisani «neprihvatljivi sadržaji», a određenja poput genocida, ratnog zločina i sl., preimenovana su u «historijske greške». Učenici su tada, kako podsjeća prof. Maglajlić, uz udžbenike na klupi imali pripremljene crne flomastere, dok je nastavnik držao uzorak knjige sa već iskrižanim «neprihvatljivim saržajima».
Na šta će ličiti udžbenici historije u kojima će posljednjih deset bh. godina biti ispisivani unakrsnim, suprotstavljenim vizijama tri bh. naroda – već danas se može pretpostaviti. Reforma obrazovanja nedvojbeno nosi sve kontraverze Dejtonskog sporazuma, koji garantira i bh. državnost, ali i opstanak genocidnih i osvajačkih projekata. Tu je, jednostavno, nemoguće pronaći adekvatnu mjeru koja bi u konstruktivnom smislu zadovoljila imerativ bh. zajednice, ali i autonomnost osvajačkih projekata. Riječ je o suprotstavljenim polovima, bilo da govorimo o politici, ideologiji, kulturi, obrazovanju ili sportu. Činjenica koju godinama prešućuju međunarodni mentori i njihovi domaći pomagači jeste da je jedino bošnjački narod istrajavao na ideji jedinstvene i cjelovite BiH, kao slobodne zemlje svih svojih ljudi, dok su s&h projekti bili, i ostali, suprotstavljeni toj civilizacijskoj ideji. Projekat reforme obrazovanja, s ciljem jedinstvenog obrazovnog programa, imanentno je civilizacijski, dakle, na tragu je bošnjačke volje za zajedništvom.
Ipak, istina o stradanju bošnjačkog naroda će u ovoj nakani biti žrtvovana za viši cilj, a on je ustanovljenje jedne «historijske istine» koja neće smetati nikome, izuzev – istini, i historiji. To znači da će taj novi obrazovni program biti u funkciji izvinjavanja onima koji bi se mogli povrijediti istinom o zločinima nad bošnjačkim narodom. Onako kako se politika, po dejtonskom obrascu, prilagođava titranju osvajačkim postignućima u BiH, tako će i reformirano obrazovanje njegovati tekovine genocida i zločina. A kako je, uopće, moguće njegovati te tekovine genocida, ako se neće prešutkivati istina o stradanju bošnjačkog naroda? Pa valjda je jasno da u agresiji na RBiH nisu svi podjednako stradali?! Kako onda svi mogu biti jednako odgovorni za rat? – a što je glavna idejna crta međunarodne politike u BiH.
Republika Srpska kao dio SR Jugoslavije
Prije nego što se vratimo na suštinu problema, koja leži u moralnoj i pravnoj feleričnosti Dejtonskog sporazuma, koji je uzrok svih drugih nevolja u BiH, pogledat ćemo kako to danas izgledaju obrazovni programi u BiH.
Dakle, u RS i i na 27 odsto bh. teritorija s hrvatskom većinom nastava se i danas izvodi po programima iz Srbije, odnosno Hrvatske. Jedino krajevi sa bošnjačkom većinom imaju bosanskohercegovačku viziju historijske istine. Prve razlike uočavaju se u tretiranju Drugog svjetskog rata. Srpski učenici uče da su glavni razbijači Jugoslavije, od Kraljevine do SFRJ, bili Hrvati, a s njima i Bošnjaci. U hrvatskoj i bošnjačkoj vizuri razlog razbijanju Jugoslavije je srbijanski hegemonizam. Srbi uče da su Hrvati i Bošnjaci bili na strani Hitlerovih fašista, dok je četnički vođa Draža Mihailović bio, kako se kaže – «antifašista», a jedini mu je grijeh što je bio za očuvanje monarhije, a protiv komunizma. Hrvati, opet, osuđuju ustašku vladavinu i teror, ali i aboliraju ustaškog poglavnika Antu Pavelića, koji je, kako se kaže – «mimo svoje volje» bio sluga Njemačke i Italije.
Bošnjački učenici poglavlje o Drugom svjetskom ratu uče kao najsvjetliju stranicu bh. historije, u kojoj su bh. narodi složno činili jedinstven front u odbrani protiv nacista i domaćih izdajnika, njihovih pomagača. Posebno se ističe činjenica da je BiH bila centar antifašističkog otpora na prostoru bivše Jugoslavije, jer su ovdje slomljene sve Hitlerove ofanzive koje je pokretao protiv Titovih partizana. U BiH se dogodila Neretva, Sutjeska, Drvar, Kozara… Svi udžbenici (h)istorije tretiraju i stradalništvo naroda u Drugom svjetskom ratu. Srbi potenciraju Jasenovac, dok Bošnjaci ističu da su procentualno (8,1) najviše oni stradali. Hrvati ističu Blajburg i «križni put».
Posebno je zanimljivo tretiranje perioda SFRJ i Ustava iz 1974. godine. Hrvati ističu da su Srbi bili u povlaštenom položaju, dok kod Srba nema fokusiranja nacionalnog pitanja u SFRJ. Srbi ističu da je Ustavom iz 1974. otvorena mogućnost jačanja separatističkih snaga, te ovaj Ustav određuju kao – «najpogubniji akt u najnovijoj istoriji jugoslovenskih naroda». Hrvati i Bošnjaci ovaj Ustav ocjenuju pozitivno, jer – «predstavlja obračun sa unitarističkim i centralističkim snagama (…) koji je bio prepreka ponovnom uspostavljanju velikosrpske hegemonije u Jugoslaviji».
I raspad Jugoslavije različito je tretiran. Osmu sjednicu CK SK Srbije 1987. godine Srbi predstavljaju kao pobjedu snaga koje su se zalagale za demokratizaciju društva, zaštitu Srba i Crnogoraca na Kosovu, itd., dok u bosanskom udžbeniku piše da na toj sjednici – «pobjeđuju ekstremne velikosrpske snage, koje predvodeći Antibirokratsku revoluciju u stvari razbijaju federalne osnove SFRJ».
Južnoslavenski ratovi za Hrvate i Bošnjake su kvalifikovani kao agresije Srbije, dok Srbi optužuju HDZ i SDA da su se udružili u razbijanju Jugoslavije. Srbi tvrde da su se u Hrvatskoj i u BiH dogodili građanski ratovi u kojima se srpski narod borio za opstanak.
Predmeti književnost i geografija ne odudaraju od ovih nacionalnih (h)istorija. U književnosti je, generalno, smanjen broj djela sa antifašističkim i multikulturalnim tematsko-motivskim sadržajima, a povećan je broj dijela nacionalističke i religiozne određenosti. Najdrastičniji primjer upotrebe geografije u političke svrhe jesu udžbenici u RS, gdje je u «Poznavanju društva» i u «Atlasu» za četvrti razred osnovne škole RS prikazana kao dio SR Jugoslavije. Odlukom Visokog predstavnika ovi su udžbenici povučeni iz upotrebe.
U korist legalizacije zločina
Sad se vratimo na početak priče. Jalovo je pokušavati napraviti jedinstven obrazovni sistem u zemlji koja je međunarodnim ugovorima, sumnjivog legaliteta i legitimiteta, razjedinjena na «zaraćene strane», odnosno, u kojoj su priznata teritorijalna i genocidna osvajanja, čime je priznato i pravo osvajača da ispisuju svoje historije, književnosti, geografije. Kako je moguće u RS, recimo, dati objektivnu sliku Drugog svjetskog rata, u kome su antifašizam i zajedništvo vrline bh. društva, kad je RS zasnovana na suprotnim karakteristikama, tj. na četništvu? Kako je moguće u Zapadnom Mostaru ili Grudama učiti djecu antifašističkim vrijednostima, kada je ustaštvo, kao ideološka osnova HVO-a, u temelju hrvatskog hb. separatizma?
Dakle, ne postoji mogućnost da se izvrši ozbiljna reforma obrazovanja sve dok se ne izvrši revizija Dejtonskog sporazuma, u cilju reafirmacije antifašističkog i multietničkog bh. društva. U protivnom, ostat će jedna ogromna moralna i činjenična šupljina između istine i ovoga što bi bilo nametnuto bh. učenicima, a u šta niko neće vjerovati. Zar je moguće, recimo, učiti noviju bh. historiju a zaobići genocid u Srebrenici ili opsadu Sarajeva? Moguće jeste, ali to onda više nije nauka, nije obrazovanje, već ispiranje mozga, u korist legalizacije zločina.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 25.12.2002.