Hrvatska se ne protivi hrvatskom, tzv. trećem entitetu zbog toga što je za cjelovitu BiH, već zbog toga što zna da će za koju godinu cijela Federacija biti hrvatski entitet, koji je Franjo Tuđman sa Slobodan Miloševićem dogovorio u Karađorđevu.
Treća godišnjica smrti prvog predsjednika prve hrvatske međunarodno priznate države Franje Tuđmana bila je povod da se u Hrvatskoj otvore rasprave o dobrim i zlim efektima tuđmanističke politike. Pored isticanja nespornih zasluga za ustanovljenje prve hrvatske države, te oslobođenja teritorija Republike Hrvatske od srbijanske okupacije, svi neovisni analitičari su potcrtali i greške Tuđmanove politike. Osvajačka politika prema Bosni i Hercegovini je imenovana kao najveći i za Hrvatsku najštetniji grijeh Franje Tuđmana. Činilo se da je hrvatska javnost, a pogotovo ona politička, suglasna u ocjeni da je Tuđman griješio podstičući podjelu BiH, preseljavanje Hrvata iz bogate Posavine, te stvaranje hrvatske republike u hercegovačkom kršu, po ugledu na genocidni koncept Radovana Karadžića.
Posve neočekivano, u odnosu na konsenzus hrvatske javnosti, stigla je izjava visokog dužnosnika hrvatskog SDP-a, potpredsjednika hrvatskog Sabora i prvog čovjeka Odbora za vanjsku politiku, Zdravka Tomca, koji je na simpoziju «Tuđmanizam i detuđmanizacija», izjavio sljedeće: «Pokazati će se da je Franjo Tuđman bio u pravu u nekim ocjenama o BiH, a ne ja». Ova izjava je i u Hrvatskoj i u BiH izazvala mnogo medijske bure, tim prije što dolazi od visokog hrvatskog dužnosnika koji je prethodnih godina svoju politiku temeljio na kritikama tuđmanizma, a pogotovo u pogledu odnosa prema BiH.
Kontinuitet hrvatske hegemonije
Reakcije hrvatskih političara na Tomčevu izjavu svojedoče da hrvatska politika danas zvanično zastupa stalajište da je BiH suverena država čija bolja budućnost ovisi od ukidanja entiteta, čime se smatra da bi uvođenje trećeg, tj. drugog, hrvatskog entiteta bilo štetno i pogubno i za Hrvate i za sve druge bh. građane, jer bi bh. državu udaljilo od imperativa brisanja entitetskih granica. Na žalost, ni jedna analiza ovog slučaja nije podigla tepih hrvatske politike, niti se zapitala kakva se prljavština krije iza te zvanične fasade koja samo deklarativno podržava bosanskohercegovačko rješenje za BiH.
Naime, postoji disproporcija između i u ovom povodu iskazane hrvatske podrške jedinstvenoj BiH, i onoga što još uvijek živi na terenu, u tzv. Herceg-Bosni, kao vitalno naslijeđe politike Franje Tuđmana i Mate Bobana, a što ne bi moglo opstajati, pa čak i napredovati, bez podrške (ne)zvaničnog Zagreba. U tzv. Herceg-Bosni, koja se prostire ne 27. odsto bh. teritorije, iako su Hrvati po popisu iz 1991. činili većinu tek na 16 odsto bh. teritorije – ništa nije izmijenjeno u odnosu na zatečeno stanje u martu 1994., kada je u Vašingtonu potpisan ugovor o Federaciji, za koju se još tada, godinu i po prije završetka rata, znalo da će činiti 51 odsto bh. teritorije.
Čak i u Mjesnoj zajednicu Husino, koja pripada općini Tuzla, a gdje su Hrvati u većini, vijori se državna zastava Republike Hrvatske, ali općinski organi godinama ne poduzimaju ništa kako ne bi narušili ravnopravnost Hrvata i njihovu nakaradnu volju da se osjećaju državljanima susjedne države. Srednja Bosna i hercegovački jug krcati su šahovnicama, na svakom koraku, u takvom obimu da se stiče utisak da je u Hrvata svaki dan blagdan. Zapravo, zabadanjem zastava Republike Hrvatske na hiljadu i jedno mjesto, zabadanjem križeva u svim mogućim pozama i varijantama, čije prisustvo nema veze sa propovijedima katoličanstva, hrvatska osvajačka politika u BiH, čiji je otac Franjo Tuđman, stavlja do znanja da nije odustala od «svog» komada BiH. E, sad, da li iza toga stoji ili ne stoji (ne)zvanični Zagreb, baška je pitanje. Zvanično, na riječima, ne stoji.
Moguće je pronaći brojne primjere koji svjedoče da nije izbrisana čvrsta veza između kantona sa hrvatskom većinom i vlasti u Zagrebu, kakva je zasnovana u vrijeme vruće linije između Franje Tuđmana i Mate Bobana. Primjerice, u Žepču, Novom Travniku, Vitezu, ili u Posušju, Širokom Brijegu i Zapadnom Mostaru, radi Hrvatska pošta, kao zaseban komunikacijski sistem, koji je bliži poštanskoj mreži u Hrvatskoj, nego poštanskoj mreži u Federaciji, tj. u BiH. Hrvatske pošte su paradigma mnogih drugih prisnijih veza Zagreba sa tuđmanolikom tzv. Herceg-Bosnom, u odnosu na druge krajeve BiH. Država kojoj je uistinu stalo do neuplitanja u poslove susjedne države, odveć bi se pobunila makar protiv svojih državnih obilježja na tuđoj teritoriji, a da ne govorimo o svim drugim vidovima kulturnog, obrazovnog, medijskog, ekonomskog, pa i vojnog (HVO sebe i dalje doživljava kao komponentu HV) prisustva Hrvatske u BiH.
Dakako, godine medijskog i političkog odgajanja bh. građana hrvatske nacionalnosti u duhu «velike Hrvatske», uvjeravanja da je samo pitanje dana kada će tzv. Herceg-Bosna postati sastavni dio Hrvatske – stvorile su u hb. Hrvata ubjeđenje da im je bliži Zagreb, nego Sarajevo. Kad se zaustavite u Vitezu, u tamošnjem velikom i velelijepnom tržnom centru, stičete utisak da ste u srcu Hrvatske; jedino vas mušterije, uglavnom Bošnjaci, koje prepoznajete po francuskim kapama, a žene po dimijama, upozoravaju da u toj hrvaštini nešto ne štima; sa razglasa, iz svih odjeljenja, dopire dalmatinska glazba, tu i tamo vas sačeka šahovnica, samo još fale slike Ante Pavelića i Franje Tuđmana, koje, doduše, možete pronaći u nekom od lokala u Vitezu, kao i u bilo kojem gradu koji, nakon osvajačkog rata, sebe smatra hrvatskim. No, Hrvati u BiH su najmanje krivi što vještaju Tuđmana i Pavelića, što slušaju dalmatinske pjesme i čitaju zagrebački tisak; nisu krivi ni što im djeca u bh. školama uče iz hrvatskih udžbenika; bh. Hrvati su žrtve Tuđmanove politike prema BiH, koja se u istoj mjeri, i sa istim ciljevima, nastavila i nakon Tuđmanovog odlaska. S jedne strane, krivac je dvolična, hipokrizijska politika zvaničnog Zagreba, koja će ostati takva sve dok postoji Republika Srpska, kao nagrada za srpsku genocidnu agresiju; a s druge strane, krivac je bh. politika, poglavito bošnjačka, koja zatvara oči pred očiglednostima nastavka hrvatske hegemonije prema BiH.
Bolje je pola, nego pola od pola
U javnosti bez ikakve reakcije prolaze nevjerovatna svjedočanstva o nastavku hrvatske agresije na BiH, koja se nakon oružane etape, danas dovršava političkim i ekonomskim metodama. Možda hrvatska hegemonija i nije toliko sofisticirana, da bismo govorili o njezinoj mudroj proračunatosti, koliko je van svake pameti ta bošnjačka indolentnost spram krucijalnih pitanja. Možda se može i razumjeti kada javnost otćuti proslavu godišnjice Hrvatskog sveučilišta u Mostaru, kojom se prigodom kao poseban kvalitet nastave ističe podatak da je oko 200 profesora iz Zagreba predavalo na ovom, u suštini apartheidskom, sveučilištu; ni u Zagrebu, ni u Sarajevu, niko ne vidi ništa čudno u toj sveučilišnoj etnonacionalnoj skrbi Zagreba nad Mostarom, čime se, zapravo, podstiče kroatizacija grada u kome su Hrvati do rata činili frtalj stanovništva, a danas bivaju ključni faktor razgradnje i definitivnog uništenja kulturno-historijske prepoznatljivosti Mostara; ova ilustracija svojedoči da je javnost navikava da je normalno to što je po svim civilizacijskim parametrima nakarada sa dna kace.
No, postoje i krupniji događaji od proslave ovog sveučilišnog apartheida, a u kojima niko ne vidi ničeg suprotstavljenog imperativima demokratije i ljudskosti. Recimo, nedavno je Visoki predstavnik ukinuo specijalne statuse Srednjebosanskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona, čime je u Travniku ugrozio jednakopravnost Hrvata, a u Mostaru, Bošnjaka. Više neće biti rotirajućih mandata na funkciji guvernera, već će prvi čovjek u neretvanskoj regiji zauvijek biti Hrvat, u skladu sa hrvatskom većinom, koja je ostvarena naseljavanjem Hrvata iz Srednje Bosne u tzv. Herceg-Bosnu. Bošnjaci, tako, u Hercegovini postaju politička manjina. I, šta se događa? Ne samo da niko ne reagira na apartheizaciju Bošnjaka u Hercegovini, već se čak odluka Visokog predstavnika slavi kao dobar potez u cilju smanjenja administracije. Koja glupost! Pa samo će biti ukinuta jedna funkcija, i to ona koja je formalno garantirala jednakopravnost.
Hrvatska politika ni u vrijeme Tuđmana, a ni poslije njega, nije učinila ništa da se ukinu rezultati osvajačkog rata Hrvatske protiv BiH, i da se Bošnjacima i Srbima vrati ravnopravnost koju su uživali dok HV i HVO nisu osvojili još jedanaest odsto bh. teritorije na kojoj Hrvati nisu bili većina. Zvanični Zagreb je imao, i ima, mehanizme kojima može osujetiti tuđmanističku politiku u BiH. No, (ne)zvanični Zagreb, očito je, ostvaruje Tuđmanov cilj iz Karađorđeva: zadržati i zabetonirati teritorije koje su uzete u osvajačkom ratu, a ekonomskom hegemonijom poklopiti i one teritorije na kojima su Bošnjaci fizička većina, čime će Hrvatska, umjesto trećeg entiteta, dobiti pola Bosne, baš kao što su to projicirali Cvetković-Maček, pred Drugi svjetski rat, a kao što su to nastavili, i u djelo proveli Milošević i Tuđman.
Kad se uzme u obzir da je dobar dio privrednih potencijala Tuzle, Maglaja, Zavidovića, pa dijelom Zenice, Travnika, Sarajeva, kao gradova za bošnjačkom većinom, privatizirano hrvatskim kapitalom, onda se dobija autentična krvna slika hrvatske politike prema BiH. Naspram tih činjenica ništa ne znači izjava ministra vanjskih poslova RH Tonina Picule – «da je Hrvatskoj vitalni nacionalni interes stabilna BiH, jer to posredno utječe i na stabilnost Hrvatske». Da je to tako, pa makar u našim trgovinama ne bi bilo 90 odsto prehrambenih artikala iz Hrvatske, već bi Hrvatska stabilnost BiH podsticala i jačanjem bh. ekonomije. Vraga!, Hrvatska se prema Federaciji BiH na terenu ponaša jednako kao Srbija prema Republici Srpskoj. Zdravko Tomac, time, nije rekao nikakvu neistinu. U BiH se nastavlja, i ostvaruje, politika Franje Tuđmana, koja se ni po čemu ne razlikuje od politike Slobodana Miloševića prema BiH. Razlikuje se jedno naše vjerovanje da je Tuđman saveznik BiH, u borbi protiv srbijanske agresije, od našeg ubjeđenja da je Milošević bosanski i hrvatski zajednički neprijatelj.
Nažalost, ne postoji ništa što bi nas razuvjerilo u stvarnost po kojoj su srbijanska i hrvatijanska politika prema BiH – ortačke.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 18.12.2002.