Kako je za vrijeme rata, zahvaljujući nefunkcioniranju državnih mehanizama, iz Tuzle četnicima u ruke otišlo 750.000 njemačkih maraka?!!!
Za razliku od Slovenije i Hrvatske, Bosna i Hercegovina je priznanje suvereniteta dočekala nespremna. Biće da je republički vrh smatrao da se <B>suverenitet<D> ne razlikuje puno od onih pređašnjih odnosa, kada su Bosnom vazda gospodarili drugi,a republički (državni) čelnici jedino bili lutci koje sa istoka ili zapada pomjeraju koncima, kao u kakvom lutkarskom pozorištu.
Od tog silnog tlačenja kroz stoljeća, Bosni jeste u krv ušao osjećaj gubitka (državotvornog) identiteta, ali naši lideri nisu smjeli dopustiti da potpadnu pod taj osjećaj melankolije i beznađa. Slovenija i Hrvatska su, čim su nagovjestile otcjepljenje od SFRJ, počele organizirati svoje samostalne državotvorne mehanizme, pa makar neke i samo ilustrativno. Recimo, država Bosna i Hercegovina ni dan danas nema svoje registarske tablice, ima ih tzv. Herceg – Bosna, a Slovenija i Hrvatska su ih imale prije nego što su priznate.
To je banalan primjer, to nije ni moralo zaživjeti u praksi, ali se barem ilustrativno moralo pojaviti. Jer, i to je dio jedne države, ma koliko bio neznatan.Ili, Hrvatska nije ni bila priznata, bivša JNA je nije još uvijek bila napustila, kada je general Tuđman vršio smotru hrvatske garde na stadionu „Zagreba“. Kod nas je rat uveliko bio počeo, pokolji su se dogodili u B. Brodu, Bijeljini, Zvorniku…, a mi smo slušali izjave tipa – „za rat je potrebno dvoje“. Kad je već gotovo sve bilo beznadežno, izuzev ponegdje dobro organizirane Patriotske lige i samoorganiziranog naroda, e onda se počelo pristupati organizacijskim poslovima koje je trebalo odraditi i prije nego je i organiziran Referendum i zvanično zatražen suverenitet.
Trebalo je to odrediti mnogo, mnogo prije još kad je paljen Vukovar i razaran Dubrovnik, kada se moralo znati da bivša JNA na okupiranim dijelovima Hrvatske nije ništa različita od one u „mirovini“, u BiH. Mnogo kritičkih sudova donijeće vrijeme koje nadolazi: rat se nije mogao izbjeći, ali se narod morao za rat pripremati. Deviza – za rat je potrebno dvoje i nije mogla rezultirati ničim drugim do genocidom.A Bosni i Hercegovini je dato proviđenje da na primjeru Hrvatske, godinu dana prije, ugleda genocidnost srpskog fašizma. Narod nije dužan da gleda naprijed, ali oni koji ga vode to su morali činiti. Činjenica je paradoksalna, ali nebrojeno puta se dogodilo da su izvjesne vođe išle za narodom, za pučkim instiktom, umjesto da je narod išao za svojom duhovnom perjanocom, za vođom.
Inventivnijom politikom, kakva mora da se podrazumjeva za državni vrh, narod je mogao biti bolje zaštićen od agresije, kao i teritorija, i međunarodni rejting mlade države, i ekonomija, i … Opet ćemo se prisjetiti Slovenije i Hrvatske. Uveliko su imali svoju monetu prije priznanja, a mi smo i usred najžešćeg rata plaćali srpskim dinarima. Platni promet sa agresorskim zemljama je prekinut 27. aprila 1992., ali je odljev sredstava nastavljen u maju, junu, julu, i avgustu. Samo sa područja Opštine Tuzla, a na osnovu evidencije u SDK, u Srbiju i Crnu Goru je otišlo oko 750.000 njemačkih maraka, u srbo-dinarskoj protuvrijednosti. Oni koji su kasnije pobjegli tako su plaćali avanse pojedinim preduzećima, tamo, za robu koja nikada neće stići u BiH. To je jedan primjer, a u našoj državi ih je na pretek, i tek će vremena koja dolaze pokazati koliko smo „sami sebe opljačkali“. O današnjem profiterstvu, koji je posljedica nefunkcioniranja pravne države, nije ni potrebno govoriti.
A svega toga ne bi bilo da se na vrijeme prišlo formiranju samostalne države, u punom smislu te riječi. Ovako ćemo je, još zadugo, formirati u hodu, noseći breme grešaka iz prošlosti.
Fatmir Alispahić
Tuzla-list, 7. juni 1993