Nakon košarkaške pobjede Jugoslavije nad Amerikom, slavilo se diljem Republike Srpske. Slavlje se manifestiralo kroz nasrtaje na bošnjačku bezbjednost. Bošnjačka su djeca, prigrljena uz majke i očeve, preživljavala strah kakav je u svome Dnevniku opisivala jevrejska djevojčica Ana Frank.
Bošnjački povratnici najviše strahuju od utakmica jugoslovenske i hrvatske reprezentacije. Tada se u Republici Srpskoj i u tzv. Herceg-Bosni bude srpski i hrvatski nacional-šovinizam, čije su čeljusti šire od urlikanja pred tv ekranom i navijanja za ekipe susjedne države. Prije pet godina u istočnom Mostaru je ubijena bošnjačka djevojka, hicem koji je u šovinističkom požaru, nakon jedne utakmice, ispaljen iz zapadnog Mostara.
Pet godina poslije Federalna televizija je napravila afirmativan prilog o slavlju u zapadnom Mostaru zbog pobjede hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Urednici su bez imalo stida i pameti najavili prilog o mostarskoj proslavi pobjede reprezentacije susjedne države. Vidjele su se kolone vozila, pijani i zakrvavljeni navijači na krvovima i haubama automobila, vidjele su se zastave susjedne države, a Bosna je izgledala kao sastavni dio Hrvatske. Smrt mlade Mostarke, koja je ubijena u jednom ovakvom slavlju, nije naumpala urednicima Federalne tv. Ali zasigurno jeste njenim roditeljima i prijateljima, kao i istočnom dijelu Mostara koji je to urlanje pratio sa zebnjom. Strah su zasigurno osjećali i bošnjački povratnici u ona mjesta u kojima i sedam i po godina nakon Vašingtonskog sporazuma ne živi Federacija, već Tuđmanova tzv. Herceg-Bosna. E sad zamislite kolika je provalija između stvarnosti i uređivačke politike Federalne tv koja je svojim prilogom afirmirala hrvatsku državu u državi Bosni i Hercegovini!!!
Suluda medijska politika
Zašto se onda čuditi kad navijači jugoslovenskih klubova i reprezentacija u Republici Srpskoj pobjede na sportskom terenu slave terorističkim napadima na bošnjačke povratnike?! Pa taj obrazac upravo je promoviran i legitimiziran u ovom, bošnjačkom društvu, koje ničeg čudnog nije vidjelo u medijskoj promociji istoznačnog mostarskog slavlja! Bilo bi logično da sa makar neko od brojnih bošnjačkih društava, stranaka i intelektualaca oglasio i protestirao zbog državnog, medijskog legitimiziranja pojave da pobjede reprezentacija susjedne države treba da se slave kod nas.
Dakako, niko ne može zabraniti hb. Hrvatima i bh. Srbima da navijaju za Hrvatsku i Srbiju, ali to navijanje ne bi smjelo bivati prihvaćeno od državnih institucija BiH, kakva je i Federalna rtv kuća. Jednako tako, nije problem ako narod sluša pjesme Cece Veličković – Arkan, ili hrvatskog naci-pjevača Thompsona, ali problem nastaje kad mediji kojima gazduje država BiH počnu puštati takve pjevače. Medijska politika reprezentira javno mnijenje jednog društva, pa ono što se pojavljuje na medijima predstavlja odnos društva prema određenom pitanju. Ako Federalna tv smatra da mostarsko slavlje treba prikazati, a time i afirmirati, onda javnost ove zemlje stoji iza pojave da se kod nas na državnoj razini slave pobjede reprezentacija susjednih država. Sve ovo možda i ne bi bio tako golem problem, da te proslave nisu u direktnoj vezi sa terorističkim napadima na bošnjačke povratnike, za koje su srbijanske i hrvatijanske utakmice povod za sklanjanje iz rođenih kuća.
Četnička promocija srpstva
Medijski je već apsolvirana erupcija nasilja nakon prijateljske fudbalske utakmice između BiH i Jugoslavije na Koševu. Čulo se mnogo grdnih kritika na račun onih koji su smislili da se na otvorenim ranama priredi utakmica između reprezentacija zemlje agresora, i zemlje žrtve. Tim prije što ništa, ni u moralnom, ni u pravnom smislu, nije raščišćeno u pogledu odgovornosti jugoslovenske države za genocidnu agresiju na BiH. Bilo je dvadesetak slijetanja srbijanskih političara u bosansku prijestolnicu, ali se ni jedan od njih nije ogradio od počinjenog zla. Razumljivo, jer bi se tada morao ograditi od Republike Srpske, kao otjelotvorenja genocida i etničkog čišćenja.
Elem, ta je utakmica poslužila srpskim nacional-šovinistima da usred Sarajeva, ni stotinu metara od mezarja na kome počivaju žrtve genocida, potvrde istrajnost četničke ideologije. Čuli su se monstruozni ratni pokliči, što je izazvalo otpor dobrohotnih sarajevskih navijača. Niko od političara u RS nije se potom oglasio i osudio četničku promociju srpstva. Javnost Republike Srpske time je stala iza četničenja sportskog duha.
Nastavak sarajevskog pakla dogodio se prije neki dan, nakon pobjede Jugoslavije nad Amerikom, na Svjetskom prvenstvu u košarci. Kolone vozila su okružile obnovljenu Donju džamiju u Doboju, na koju su bacane kamenice i flaše. Sve to je uredno posmatrala policija RS, koja nije ništa preduzela da spriječi uništavanje dobojske džamije. Bošnjački povratnici su se sat-dva ranije, čim su vidjeli rezultat i čuli da u gradu počinje šenlučenje – evakuirali, kao da je ovo 1992. godina. Podsjećanja radi, ovo je već drugi napad na dobojsku džamiju; prošli put je pričinjena materijalna šteta od 3000 maraka.
Iste noći na isti način jugoslovenska košarkaška pobjeda nad Amerikom je proslavljanja i u Distriktu Brčko. Ovaj «nahvaljeni embrion reintegracije BiH» opet se posvjedočio kao leglo četništva. Pijana masa je pohodila bošnjačka povratnička naselja, pozivala nekakve Turke, psovala, urlala da je Brčko Srbija, skandirala ratnim zločincima Karadžiću i Mladiću, ali na svu sreću niko nije fizički napadnut. Jedino su bošnjačka djeca, prigrljena uz majke i očeve, proživljavala strah kakav je u svome dnevniku opisivala Ana Frank. Brčansko šenlučenje se nastavilo do zore, kod spomenika ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata Draži Mihailoviću, koji uporno, do daljneg, krasi «ravnopravnost naroda i građana» u Distriktu Brčko. Prema nezvaničnim izvorima, nakon ove utakmice se do rano ujutro četnikovalo i u drugim dijelovima srpskog entiteta.
Ekstremizam kao ustavna kategorija
Do sada se godišnje prosječno dešavalo oko 300 registriranih terorističkih napada na bošnjačke povratnike u Republici Srpskoj. Taj broj vjerovatno je desetostruko veći, jer se ne mogu evidentirati svi verbalni nasrtaji na bošnjačkog čovjeka, niti svi oni napadi koji ne stignu do medija. Očito je da u Republici Srpskoj postoji kritična masa aktivnih ekstremista koji sve uspješnije istrajavaju na projektu Radovana Karadžića, a to je – etnički čista RS. Utakmice su samo sjajan povod da se ispolji četnički program koji čini stvarnost u polovici Bosne. Četničenje ne bi bilo golem problem da ta ideja nema ustavni karakter u BiH. Samo postojanje Republike Srpske, koja je začeta na četničkoj ideji ubijanja i progona Bošnjaka-muslimana, svjedoči o ustavnom karakteru srpskog ekstremizma.
U ustavnom biću BiH slobodno žive ideje razaranja BiH, i posve je logično što se te negativne ideje šire i multipliciraju u društvenoj, pa i sportskoj stvarnosti. Prisjetimo se, bivši režim je toleranciju, bratstvo-jedinstvo, antinacionalizam, podržavao kao ustavna pravila, a sve što je narušavalo ta pravila, sankcionirano je odlučno i brzo, doduše, ponekad i preko mjere. Takav sistem je obezbjedio bezmalo pet decenija života u jednakopravnosti.
Danas je posve normalno da predsjedavajući Vijeća ministara iz reda srpskog naroda, izvjesni Mikarević, izjavi u povodu prijateljskog susreta BiH-SRJ da – on navija za reprezentaciju Jugoslavije. Ako premijer jedne zemlje navija za reperezentaciju druge zemlje, koja je uz to bila i agresor na zemlju čiji je on premijer, šta tek očekivati od običnih smrtnika koji svoja mišljenja obrazuju na mišljenju onih koji ih predstavljaju. Puk obično bukvalnije od bukvalnog shvata takve poruke. Ako političar iz RS javno navija za Jugoslaviju, onda će sami navijači shvatiti da je mržnja prema Bosni i Bošnjacima osnovica te navijačke strasti. Četništvo time postaje ime jezika kojim govori srpska navijačka strast u BiH.
U budućnosti treba očekivati eskalaciju četništva prilikom svake pobjede jugoslovenskih reprezentacija i klubova. Napadi na bošnjačke povratnike će postajati masovni vid sportske (ne)kulture u Republici Srpskoj. Tu se, jednostavno, ne da ništa promijeniti. Sve dok u BiH postoji državno-pravna tvorenivina čija se stvarnost zasniva na terorizmu i genocidu.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 11.09.2002.