Sabah

Bošnjačka bosnobolja

S protokom jalovog vremena bošnjačka konfliktna pitanja rastu poput tumora koji guši vitalne funkcije života.

Bošnjačko društvo je u dominantnoj većini poderano na dva zapečačena svijeta. U jednom žive samoimenovani vlasnici bošnjačkog bića čiji je hendikep što ne vide dalje od ideološke infrastrukture SDA. Za njih su bošnjački interesi paralelni sa vizijama SDA, uleme i drugih stvarnosnih ili simboličkih znakova bošnjačke politike u posljednjoj deceniji. Bošnjačka pitanja time se validno mogu razmatrati samo u njihovom krugu, jer svi drugi nemaju licencu da se bave tim misionarskim kujundžilukom. Taman posla da Bošnjaci sa mendžuhama u uhu, u farmerkama i patikama, ili sa flašom piva, razmatraju bošnjačka pitanja!

Logika vlasnika bošnjaštva skrhava se u dodiru s realnošću. Jer, kakvo je to dušebrižništvo nad narodom ako se odričemo ogromnog broja Bošnjaka koji su po opredjeljenjima drukčiji od propisane mjere?; kakvo je to misionarstvo ako naciju zatvaramo u skučenost odabrane političke stranke?; kakva je to ćorava ambicija ako se uprkos galopirajućoj razgradnji bošnjačkog bića još uvijek vrtimo u sterilnim, kapituliranim, historijski klonulim obrascima promišljanja bošnjačke strategije?! Pa i da jeste bošnjački narod na zelenoj grani, bilo bi sumanuto odricati pravo svakome Bošnjaku da s punom slobodom sudjeluje u promišljanju bošnjačke i bh. stvarnosti. A da pri tome ne bude nacionalista! To je imperativ na kome se gradi patriotska stabilnost nacije. Samo je u Bošnjaka patriotizam ukalupljen u stranački, ideološki okvir, od kojeg, pokazalo se, nema nikakva haira. Pogotovo danas kad se bošnjačko biće rasipa u truleži zagubljenosti, besciljnosti, u usisavanju divlje globalizacije i svake vrste socijalnog zla, od opće humanističke bezosjećajnosti, do potonuća mladih u pakao alkohola i droge.

Strah od dijaloške centrifuge

Smijerne ideološke hladovine medresa ili muftijstava obnevidjele su na uličnu stvarnost; tamošnji dizdari naše uparloženosti strah od bošnjačke različitosti liječe prezirom, umjesto da razumiju svoju odgovornost prema bošnjačkoj djevojčici čije jutro počinje heroinom, ili bošnjačkom dječaku čiji se dan završava u alkoholnom brlogu; u odnosu na 1999. godinu maloljetna delikvencija nam je porasla za 240 procenata. Nemoguće je danas zvati se kičmom bošnjačke duhovnosti, a biti izvan stvarnosti, biti usmjeren na one koji svakako razumiju sve što treba da razumiju; najlakše je uputiti prezir prema bolnim tačkama bošnjačke stvarnosti, a najteže razumjeti i pokušati akcijom prevazići vlastitu odgovornost za rapidni sutonizam duha u Bošnjaka. Da bi se išta pomaklo s tačke umiranja, valja izmijeniti strukturu shvaćanja, aktivno otvoriti bošnjačka pitanja i podstaknuti sve one koji žele da sudjeluju u promišljanju, a time i rehabilitaciji, bošnjačkog bića.

Detronizirana bošnjačka politika zazire od otvaranja dijaloga, jer strahuje da bi polemička centrifuga izbacila na površinu mnoge negativnosti, koje bi u ambijentu pluralnosti dobile validan svebošnjački pečat. Radije istrajava na sterilnim obrascima koji se danas, kada je Bošnjacima prijeko potrebna strategija spasa, mogu atribuirati i kao antibošnjački. U ovom karavaktu bošnjački narod može opstati samo u pluralnom nacionalnom jedinstvu, u konsenzusu oko temeljnih pitanja koja se tiču svakog pojedinca, a to je jedna posve nova struktura strategije, u kojoj SDA tek može participirati, ali ne i njome rukovoditi. Istrajavanje na poraženom konceptu doprinosi produbljavanju agonije u kojoj sa slabljenjem Bošnjaka nestaje BiH.

Srljanje u anacionalnu apatiju

Pomenuli smo na početku priče i onu drugu zapečačenu stranu bošnjačkog svijeta. S te strane, koja je uzvampirena opijumom nepostojećih promjena, nemoguće je očekivati aktivan odnos prema promišljanju bošnjačkih pitanja. Većina Bošnjaka srlja u klance obmane, vjerujući da je bijeg od sebe ključ mirne budućnosti. Uzrok je u traumi, u pometnji, u izvrijeđanosti, u isprepadanosti, a medijske sapunice i laž o prosperitetu BiH čine se kao adekvatan sedativ za miran život, ma koliko da traje. Kroz naše živote je protutnjao toliki koncentrat drame, da je to previše i za jednu epohu, a kamo li za hudi ljudski život. Ideološke centrale tzv. demokratskih promjena do sapunskog kičeraja forsiraju nešto čega nema, što je nepostojeće u odnosu na politički realitet u kome skapava multietničko biće BiH.

Rješenje bošnjačke revitalizacije time ne treba tražiti ni u jednoj ni u drugoj političkoj opredjeljenosti. I jedna i druga politička vizija zaziru od poniranja u bošnjačku stvarnost: SDA – zato što je kao stranka imanentno suprotstavljena bošnjačkom jedinstvu; SDP – zato što bi bošnjačka samrtna stvarnost demistificirala iluziju o reintegraciji BiH i rehabilitaciji multietničkog bh. društva. Spoj bi trebalo tražiti u mogućnosti otvaranja nadstranačkog i nadideološkog bošnjačkog dijaloga, kojim bi se oblikovala i usmjeravala politička stvarnost.

Validnost definitivnih istina

Bošnjački narod danas je nalik na konfuznu matricu SDP-a, stranke koja nema snage da se razračuna sa svojim kriminogenim slabostima, sa vlastitim mangupima, jer smatra da bi tako dodatno oslabila, a ne ojačala svoje pozicije. To je psihologija zubobolje. Da li pretrpiti jaču bol i biti rahat, ili sputavati bol, odgađati neminovno, a time otvoriti prostor širenju bolesti? Svaki bi ljekar predložio prvu varijantu, ali bi rijetko koji bolnik smogao snagu za racionalan postupak.

Danas nam se čini da bi nas otvaranje tabu tema bošnjačke političke i društvene stvarnosti moglo odvesti u dublje razjedinjenje i pometnju. Bošnjački imperativ je da se što prije dosegne ideološki neovisan sud o sebi, jer mnoga nerazjašnjena pitanja razaraju željeno jedinstvo oko temeljnica nacionalne bitnosti.
S protokom mrtvog vremena bošnjačka konfliktna pitanja rastu poput tumora koji crpi snagu iz naše preostalosti i guši vitalne funkcije života. Mnogi će smatrati da mi nemamo šta više pričati o Zulfikarpašiću, Historijskom sporazumu, o Titu i partizanima, o autonomašima, jer je sve jasno i bjelodano, ali – kako za koga. Kad razumijemo da moje mišljenje nije početak i kraj svijeta, i da postoje jednako bitna i druga i drukčija mišljenja, tek tada možemo bošnjačkim dijalogom otpočeti povratak u budućnost.

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 04.09.2002.

Na današnji dan

Kalendar

Septembar 2002
P U S Č P S N
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30  

Arhiva

Kategorije