Sabah

Tragedija i film

Politička sudbina Bosne i Bošnjaka najdirektnije ovisi od spremnosti bosanskih autora da snime filmove i napišu knjige o Srebrenici i o svim našim stratištima. U tom pogledu, treba se ugledati na Jevreje.

Nigdje na planeti nije pobijeno toliko ljudi kao u Bosni, a da te smrti nisu dobile institucionaliziran komemorativni karakter. U Bosni je pobijeno preko 200.000 ljudi, što za 1350 dana agresije iziđe po 150 žrtava dnevno. Među žrtvama je bilo 16.000 djece. Ranjeno je 480.000 civila, što je dnevno bivalo oko 330. Prognano je 2.500.000 ljudi, što je dnevno oko 2000 obeskućenih. Pišu li ove činjenice i na jednom bosanskom zidu pamćenja i plača? Ne pišu. A zašto ne pišu? Zato što imamo vlast koja na zaboravu genocida gradi svoju političku podobnost!

Strategija zaborava

Dejtonski sporazum je sa svojim pacifističkim duhom u BiH instalirao i svojevrsnu ideologiju zaborava, kao navodni uvjet za mir u Bosni. Ideologija zaborava ne pogađa sve narode podjednako, jer nisu svi isto stradali. Znano je ko je kako i zašto stradavao. Bošnjački narod je bio žrtva strateški programiranog genocida.

No, evropski zvaničnici koji posljednjih godina kroje političku sliku u BiH nemaju namjeru ni za pedalj popustiti u svome uvjerenju da imperativ «istine i pomirenja» treba da bude zasnovan na zaboravu. Otud se ni jedna dosadašnja vlast na 24 odsto bh. teritorije gdje su Bošnjaci većina, nije usudila da otpočne projekat kojim bi se institucionalizirala uspomena na žrtve agresije. Ono što je upamćeno, u vidu spomen-obilježja, nekroloških knjiga i sl., učinjeno je uglavnom u prve dvije-tri godine poslije rata, i to po općinskim resorima, po sistemu: neka svako pameti za se, tako da ova komemorativna obilježja nemaju jedinstven, programski karakter. Sa promjenom vlasti u Bošnjaka i dolaskom SDP-Alijanse, posve je zamro svaki vid kreativnog promišljanja ideja za unapređenje uspomene na žrtve agresije.

Jedina svijetla međunarodna instanca u BiH, u pogledu podrške instituciji pamćenja, jeste Američka ambasada koja je od početka pružala podršku osnivanju Memorijalnog centra u Potočarima. Evo, i prije neki dan, američki ambasador Kliford Bond je potvrdio dalju podršku ovom projektu. Pamćenju tragedije Srebrenice jednako je pomagao i bivši ambasador Tomas Miler, koji je u više navrata obišao mjesto najvećeg masovnog zločina nakon Drugog svjetskog rata. Uprkos njihovoj plemenitoj nakani, valja reći da Memorijalni centar u Potočarima neće imati smisla sve dok se za njega ne vežu školske ekskurzije, udžbenici, jednom riječju, bosanska stvarnost. A to je nemoguće sve dok se po svijetu raseljeni Srebreničani ne vrate u svoj grad.

Amerikancima je, očito, prirodno ono što je našim političarima strašljivo i upitno. Jer američka nacija je svoju patriotsku auru izgradila na pamćenju svih onih koji su živote izgubili u odbrani američkih interesa. Napose, riječ je o općoj moralnoj i vjerskoj obavezi da se pamte žrtve, bez obzira na ma kakav politički kontekst. Dvojica američkih ambasadora u svojoj podršci pamćenju tragedije Srebrenice nisu imali predrasude kakve prema Balkanu odgaja Evropa, kao prema prostoru na kome ne moraju važiti pravila civilizacije. Otud su evropski namjesnici za BiH i uspjeli isprepadati bošnjačke vlasti tom jalovom tezom da mirovni proces u BiH ovisi od stepena zaborava.

Naprotiv, mir u BiH ovisi samo o toga da li će zločinci biti metnuti na svoje, a žrtve na svoje mjesto. Jer, ako su žrtve na udaru zaborava, onda su zločinci amnestirani! Zaboravljati Srebrenicu, ili ma koje drugo stratište, znači oslobađati odgovornosti one koji su zločin počinili. Čim ih se oslobodi, oni će biti spremni da zločin ponove. Zašto tom logikom ne razmišljaju evropski zastupnici ideje o «istini i pomirenju» koju bi da grade na zaboravu? Na kraju, da nije Tito u partizane primio hiljade četničkih prvoboraca iz Drugog svjetskog rata, koji su potom pod inkubatorom JNA odgajali povampirenje četničke ideje, ne bi se dogodilo ovo buđenje četništva, koje je po svojoj svireposti bilo gore nego u svom prvom izdanju. Upravo nam se događa da se na isti način, pod krov demokratskih promjena, primaju ljudi koji su do jučer zastupali ideje terorizma i zločina. Srpska politika u Srbiji i u BiH je, sudeći po kadrovima, ostala ista. Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić, koji imaju bezrezervnu evropsku podršku, do jučer su sa Karadžićem okretali volove na Palama i slikali se sa snajperima kojima su ubijani sarajevski civili. U Banjoj Luci je identična slika. Ponavlja nam se ista priča kao nakon Drugog svjetskog rata, kada se mislilo da će šminkanje zločinaca promijeniti njihovu ćud.

Približiti svijetu bol Bosne

Nije teško pozicionirati blokadu pamćenja genocida u bosanskoj stvarnosti. Imamo evropsku politiku u BiH koja nalikuje Titovoj politici zaborava. Imamo srpsku i hrvatsku politiku u BiH koja u mirnodopskim uvjetima istrajava na započetom poslu. Imamo bosansku, ili bošnjačku politiku, kojoj je bitno da je u vlasti, po svaku cijenu, pa makar cijena bila i apsolutna poslušnost u pogledu evropskog išaretskog traženja da se što manje spominju žrtve, jer valja, ko biva, gledati u svijetlu budućnost. Totalitarni politički ambijent u BiH je takav da bi svaki bošnjački političar na vlasti, koji bi pokrenuo i finansirao neki projekat u interesu pamćenja, vrlo brzo bio maknut kao navodni nacionalista ili osoba retrogradnih pogleda.

Time nisu iscrpljene sve mogućnosti za prevazilaženje ovog politikantskog gliba zbog kojega nedavne ratne strahote blijede iz pamćenja i nas živih, a kamo li onih koji tek dolaze na bosanski svijet. Nisu, jer postoji bosanska inteligencija koja je valjda neovisna od političkog ambijenta. Doduše, u Narodnom pozorištu Sarajevo je izvedena drama «U Zvorniku ja sam ostavio srce svoje», u kojoj se pisac Abdulah Sidran bavi počinjenim zločinima, pa su mu ubrzo neka vrata ostala zatvorena. Općenito, autori koji bi se otisnuli u projekte pamćenja genocida, ne mogu očekivati da budu miljenici plaćenićkih medija i da budu svrstani u tzv. intelektualnu elitu. Eto, Isnam Taljić je napisao sjajan «Roman o Srebrenici», jedan je od naših najboljih pisaca, ali ga se nigdje ne pominje. Ovakvih primjera ima još.

Početni motiv za pisanje ovog teksta je nezvanična ideja da se o tragediji Srebrenice snimi igrani film. Od vlasti, jakako, ne treba očekivati podršku, ali postoje brojne evropske i svjetske adrese koje bi finansijski podržale takav projekat. Već pomenuti Avdo Sidran smatra da bi se takav projekat ipak mogao realizirati, uprkos njegovoj ogradi da je – «teško u umjetnički izraz pretvarati tu strašnu ranu».

Manje je poznato da su Jevreji poslije Drugog svjetskog rata gotovo dvije decenije bili okovani šokom i šutnjom, a tek od 70-tih godina prošlog stoljeća počinje jedan sistemski i strateški rad na umjetničkom pamćenju holokausta. U posljednjih deset godina izišla su dva svjetska filmska mega-hita o stradanju Jevreja: «Šindlerova lista» i «Život je lijep». (Ko zna koliko je dosad snimljeno filmova i napisano knjiga o stradanju Jevreja!) Naravno, ni jedan ni drugi film nisu uspjeli odslikati tu strašnu ranu jevrejskog stradanja, ali su je uspjeli približiti milionima gledalaca diljem planete. Ljudi svih nacija su suosjećali sa jevrejskim patnjama. Jer samo umjetnost može približiti ljudsku bol i izazvati suosjećanje! Tako ni od igranog filma o Srebrenici ne treba iziskivati da preslika stvarnost, ali treba da bol Srebrenice približi milionima ljudi. Od toga najdirektnije ovisi politička sudbina Bosne i Bošnjaka!

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 21.08.2002.

Kalendar

August 2002
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  

Arhiva

Kategorije