Sabah

Bosanski duh nije na prodaju

U upravama bh. pozorišta su ljudi koji razumijevaju da se Bosna ne može graditi naporedo sa slavljenjem onih koji su je razarali. Zato su bili jedinstveni u odbijanju ideje da učestvuju na pozorišnom festivalu u Brčkom, sve dok se u centru ovog grada nalazi spomenik ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata Draži Mihailoviću.

Upravo je obznanjeno je da će se u novembru u Brčkom ipak održati pozorišni festival na kome će učestvovati 14 pozorišta iz BiH (13 amaterskih i jedno profesionalno), iako su uprave svih profesionalnih pozorišta u Federaciji već ranije javno saopštile da neće sudjelovati na ovom festivalu sve dok se u centru Brčkog nalazi spomenik ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata Draži Mihailoviću. Ova ideja nastala je s navodnim ciljem da se obnovi tradicionalni Festival profesionalnih bh. pozorišta u Brčkom, na kome su se do rata, bezmalo tri decenije, izvodile predstave domaćih pisaca. Drugi značajan bh. festival profesionalnih pozorišta bio je u Jajcu. U međuvremenu, dok su i Brčko i Jajce tavorili u etnonacionalnim brlozima, u Zenici je ustanovljen Festival bh. drame, ali na taj Festival nije htjelo doći Srpsko pozorište iz Banja Luke. …Kao što nije htjelo doći ni na jednu od nekoliko pozorišnih revija koje su iza rata održane u Tuzli.

Od svih profesionalnih bh. pozorišta, jedino je Srpsko pozorište Bosanske krajine iz Banja Luke dalo svoj pristanak za održavanje festivala u Brčkom. Narodna pozorišta iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara, te Pozorište mladih, Kamerni teatar 55 i Sarajevski ratni teatar – bili su jedinstveni u kategoričnom odbijanju da igraju u gradu čija administracija stoji iza spomenika ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata. Od 14 pozorišta koja će nastupiti u Brčkom, samo jedno, ono iz Banja Luke, ima profesionalnu tradiciju, dok su ostala uglavnom amaterske družine.

Reintegracija BiH pod sjenom đenerala Draže

Festival u Brčkom bi trebao biti tema iz kulture, ali je u suštini političko pitanje prve kategorije za BiH; kroz njega i oko njega se prelamaju pozicije koje ili ugrožavaju ili brane budućnost BiH. S jedne strane imamo administraciju Distrikta Brčko koja bi navodno željela da se u ovom gradu pojave bosanskohercegovački kulturni znakovi, ali ta administracija istovremeno nema snage da Brčko očisti od simbola koji su u totalnoj suprotnosti sa bićem Bosne. Administracija Brčkog ima i svesrdnu finasijsku i političku podršku međunarodnih zvaničnika koji su se odveć dokazali kao vrhunski formalisti; njih ne zanimaju etički i moralni razlozi bh. pozorišta, već samo to da svojim šefovima mogu poslati izvješće u kome će kazati da se u Brčkom konačno dogodilo nešto bosansko.

Eto, dogodio se i Distrikt, Brčko je navodno i bošnjačko i hrvatsko, a ne samo srpsko, pa je ipak u ovom gradu sve ostalo ubogo isto. Tu je javno sjedište Četničkog ravnogorskog pokreta, koji ne krije da mu je zadatak terorističko sprečavanje povratka u Republiku Srpsku. U Brčkom je i veliki spomenik Oslobodiocima Srpskog grada Brčko, ali nema spomenika bošnjačkim i hrvatskim civilima koju su pobijeni u konc-logoru Luka. Spomenik Draži Mahiloviću samo je paradigma ektremizma koji i dalje slobodno živi u ovom gradu.

Naspram brčanske administracije i njihove suprevizije pojavljuje se bosanski intelektualni i patriotski duh koji je odlučan da ne pogazi svoje moralne međaše; u upravama bh. pozorišta sjede ljudi koji razumijevaju da se Bosna ne može graditi naporedo sa slavljenjem onih koji su je razarali; otuda paradoksalno i izgleda teza brčanske administracije da su pozorišne igre u funkciji reintegracije BiH. Patriotska principijelnost je jedina garancija da bi se Bosna nekada mogla izgraditi po logici svoje samoodrživosti, što je neizvodljivo bez dosljednosti kakva je iskazana u slučaju jedinstvenog odbijanja bh. pozorišta da sudjeluju na festivalu koji bi se održavao pod sjenom spomenika đeneralu Draži. Tu se pojavljuje i četvrti lik u ovoj drami, a riječ je o grupama koje su uvijek, zarad raznih interesa, spremne prekršiti moralne principe i staviti se u službu onih što trenutno imaju moć, i pare.

Intelektualna savjest Bosne

Politički, zapravo protektorski sistem u BiH, funkcionira na jednoj boljševičkoj logici straha od međunarodnih zvaničnika, koji imaju mogućnost da smijene onog koji dobro ne sluša. U početku su se te smjene odnosile na političke ličnosti koje zagovaraju retrogradne pojave i time ruše pacifistički duh Dejtonskog sporazuma, što je svakako bivalo korisno za imperative mirovnog procesa u BiH; no, ta granica se odveć prešla, pa se u nemilosti mogu naći svi funkcioneri koji iz nekih razloga odbiju klimati glavom u ritmu politike OHR-a i OSCE-a. Ovo je valjalo reći da bi se razumjela sloboda i odvažnost bh. pozorišta u otporu pomenutoj nakani, budući da se time suprotstavljaju volji međunarodnih institucija u BiH.

U upravama pozorišta nisu osobe čiji javni status diredktno ovisi od milosti OHR-a i OSCE-a, to su književnici, naučnici, umjetnici, jednom riječju, intelektualna savjest Bosne. Nemoguće je smijeniti jednog Tvrtka Kulenovića, Radovana Marušića ili Safeta Plakala, kad su djela ovih pisaca, i pozorišnih upravnika, kao kulturološke činjenice, odveć prevazišla domete političke moći. Odnosno, njih se može smijeniti, ali ne i ušutkati, kao što se može porušiti spomenik Ivi Andriću, ali se ne može porušiti Andrić. Otuda je njihov odvažni gest nadjačao domete političke mašine u BiH. Na njih je bilo i ostalo nemoguće izvršiti pritisak.

Pare zamijenile konsenzus

Nakon zajedničkog oglašavanja bh. pozorišta po ovom pitanju, bilo bi logično očekivati dva časna odgovora: ili odustajanje brčanske adminsitracije od organizacije festivala, ili udovoljavanje principu bh. pozorišta, što bi značilo uklanjanje spomenika Draži Mihailoviću. Nije se dogodilo ni jedno, ni drugo, već nešto treće što svjedoči da brčanska administracija i njena međunarodna potpora ne prihvataju imperative dijaloga i konsenzusa. Oni ne zarezuju mišljenje uprava bh. pozorišta, ali ni bh. javnosti koja je podržala takav stav. Umjesto da spuste loptu na zemlju, nastavili su srljati ka cilju da se festival održi po svaku cijenu. Kad nisu uspjeli ubijediti bh. pozorišta da dođu na festival u Brčkom, odlučili su da po cijenu amaterizacije festivala i same tradicije ipak proguraju svoju nakanu. Rezultat je da će se festival ipak održati, ali će imati i profesionalni i amaterski karakter, što je svojevrstan estetski i kulturološki čimbur. Prije rata u BiH su se odvojeno održavali festivali profesionalnih i amaterskih pozorišta. U suprotnom, nije ni potrebna granica između amaterizma i profesionalizma.

Za razliku od Festivala u Zenici gdje nagrade nisu bile novčanog karaktera, jer su jedva pokriveni i troškovi noćenja, za festival u Brčkom su predviđene novčane nagrade, a takvi iznosi nikada nisu zabilježeni u povijesti bh. teatra. Spominju se iznosi od tri do pet hiljada maraka za sedam glavnih nagrada festivala.
Brčanska administracija očito ne razumije da postoje osjećaji koji se ne mogu kupiti parama.

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 14.08.2002.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

August 2002
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  

Arhiva

Kategorije