U BiH je nužno izgraditi politički sistem koji će podržavati bosanskohercegovačke, a time i američke vrijednosti života.
Kako se primiče 1. septembar, dan kada zvanično počinje predizborna kampanja, daju se uočiti napadačke i odbrambene pozicije bivše i sadašnje vlasti, odnosno, arsenal argumenata kojima će se boriti za srce biračkog tijela. Valja primijetiti da se iz sarajevske pozicije ne vidi dalje od 24 odsto bh. teritorije, pa se stiče utisak da oktobarski izbori postoje samo zbog toga da vidimo hoće li SDA povaliti SDP, ili će i u naredne četiri godine biti kao u prethodne dvije. Politička, u biti antibosanska zbilja, na 76 odsto bh. teritorije, kao da se ne tiče sarajevskog vidikovca, možda i zbog toga što su se svi tragično pomirili da se u Republici Srpskoj, i u tzv. Herceg-Bosni, više ništa u korist BiH ne može učiniti.
Jedino su Bošnjaci za antinacionalizam
Prvo temeljitije ispipavanje predizbornog pulsa SDP-a dogodilo se u posljednjem broju «Ljiljana», za koji je lider vladajuće opcije Zlatko Lagumdžija dao glavni intervju. Pred Lagumdžiju su podastrti glavni aferimi vlasti SDP-Alijanse, što je uglavnom poznato svima koji prate nepodjarmljene medije. Interesantan je Lagumdžijin talenat koristi efikasan koktel neistina, obmana ili pak izbjegavanja odgovora u situaciji kad nema šta reći. No, vrijedi prokomentirati Lagumdžijino zaklinjanje u antinacionalističku opciju.
Lagumdžija govori o efektima svoje nedavne posjete SAD, te o podršci američke administracije antinacionalistima. On kaže da ovaj put nacionalisti neće pobijediti, jer međunarodna zajednica ne misli da je budućnost BiH u nacionalističkim podjelama naše zemlje. Ovo jako lijepo zvuči, ali kad se ne bi znalo da je Lagumdžija i pred prošle izbore servirao istu priču, pa se dogodilo da jedino Bošnjaci izaberu multinacionalnu političku opciju, dok su bh. Srbi i hb. Hrvati ponovo glasali za nacionaliste. Lagumdžija je sada decidan, on tvrdi da će SDS, HDZ i SDA zajedno biti opozicija. Ako se ponovi ista priča, pa samo SDA bude opozicija, da li će se Lagumdžija izvinuti za pogrešne procjene? Naravno da neće, kao što se nije izvinuo ni nakon izbora 2000. godine.
No, na ovu temu postoje mnogo ozbiljnije i dublje hipokrizije SDP-Alijanse, koja je prokockala moralni kredibilitet da o sebi govori kao o antinacionalističkoj opciji. SDP jeste po stranačkim listama multinacionalna, ali je po političkim potezima duboko zaorala u legalizaciju nacionalističkog uređenja BiH. Dakle, da je SDP uistinu borac za antinacionalističku BiH, ovoj se stranci ne bi dogodilo da pristane da učestvuje na prošlim izborima, sve dok se izborna pravila ne prilagode multietničkim imperativima BiH. Tadašnje OSCE-ovo cijepanje dva entiteta na kamaru izbornih jedinica bilo je, i ostalo, protuustavno, jer je prekršeno pravo svakog građanina da bira i da bude biran; naime, za državnog ili federalnog kandidata iz Tuzle, nisu, i ne mogu, glasati birači iz Sarajeva, itd.; time je omogućena dodatna etnonacionalna rascjepkanost BiH. Ako je SDP baš toliki borac za antinacionalistički imperativ, bez kojeg uistinu nema bh. budućnosti, pa valjda bi se trebao još tada suprotstaviti OSCE-ovoj strategiji podjela.
Notorna je neistina da su međunarodni službenici u BiH podržavali reafirmaciju multietničkog društva. Od tadašnjih izbornih pravila, pa do usvajanja Izbornog zakona, kao i tzv. ustavnih promjena, traje legalizacija dejtonskog, dakle, agresijom i genocidom, zatečenog stanja. Lagumdžijina logika bi podrazumijevala da su i Izborni zakon, i tzv. ustavne promjene, odnosno, realizacija Odluke o konstitutivnosti, išli ka brisanju ili minorizaciji unutarnjih bh. granica.
Izborni zakon je s lakoćom, na talasu Odluke o konstitutivnosti, mogao zabraniti uščešće jednonacionalnih stranaka na izborima, te naložiti da kandidatske liste moraju biti multinacionalne. Baš kao što je naloženo da na listama mora biti trećina žena, moglo se naložiti da liste moraju imati podjednak broj Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Kad bi antinacionalizam bio istinska opcija OSCE-a, OHR-a, i SDP-a, nema sumnje da bi se našli modeli u izbornom zakonu koji bi u temelju omogućili da takva opcija dođe na vlast u cijeloj BiH. Ovako se dogodilo da samo SDA ode u opoziciju, iako je ova nacionalna stranka u suštini najspremnija na reforme kojima bi se doprinijelo reafirmaciji bh. suštine. Na kraju, SDA je to i dokazala stavljajući na listu srebreničkog Vilija Branta, Desnicu Radivojevića.
Hapšenje nacionalizma
Lagumdžija dalje saopćava da su najugledniji američki senatori u Senat uputili Rezoluciju podrške bh. državnosti SAD koja bi u septembru trebala biti usvojena. U Rezoluciji se navodno govori kako BiH treba graditi kao multietničko društvo koje će biti model za Evropu i za svijet. Prvo, veoma je indikativno da se ta Rezolucija usvaja baš u vrijeme predizborne kampanje, jednako kao što je indikativno da baš sad MMF odobrava prvu tranšu od 19 miliona dolara za podršku BiH. Nije valjda da ova zemlja treba i politički i ekonomski prodisati samo pred izbore? Ispade da ćemo žaliti za vremenima kad su izbori bivali svake dvije godine, pa su penzioneri makar u mjesecu izbora mogli očekivati jednu redovnu penziju.
Dakako, ideja američkih senatora je izvanredna, i ovim ljudima treba biti zahvalan. Međutim, Rezolucija podrške ne znači ništa sve dok ne ukaže na retrogradne ustavne mehanizme u BiH koje bi trebalo mijenjati, e kako bi se BiH mogla zakonski izgraditi kao održivo multietničko društvo. Dokle god je nacionalizam na pijedestalu legalnog, i nekažnjivog, dokle god politički sistem u BiH uvažava jednonacionalne opcije i vlasti, dotle će kao kontraliht ove stvarnosti postojati pojave segregacije, apartheida i kršenja ljudskih prava. Zlatko Lagumdžija je bio obavezan da tu istinu saopći i senatorima i svim drugim međunarodnim moćnicima sa kojima se susreće. Na ispraznoj retorici o antinacionalizmu Bosna može samo nastaviti svoj put nestajanja, jer je njena politička stvarnost, i po Ustavu, nacionalistička, antibosanska, i anticivilizacijska.
Nužno je stvoriti sistem koji će podržavati bosanskohercegovačke, a time i američke vrijednosti života. Bosna je barem od 1945. do 1990. imala iskustvo blagorodnog života, samo zato što se nacionalizam nalazio iza rešetaka. Bez hapšenja nacionalizma, pogotovo među bh. Srbima i hb. Hrvatima, koji nisu odustali o slavljenja Radovana Karadžića i Mate Bobana, ne može se govoriti o političkoj i vojnoj stabilnosti BiH, ali i regiona. Čak se i jednonacionalne države zakonski bore protiv nacionalizma, jer je to zlo koje ugrožava prava manjinskih naroda. BiH je jedna od rijetkih, po Ustavu, multinacionalnih država na svijetu, i stoga je antinacionalizam jedini ključ njenog opstanka. Bez odlučnog otvaranja i rješavanja ovog pitanja, svaka druga priča je isprazna.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 07.08.2002.