Ne možemo govoriti o bh. jedinstvu u razlikama sve dok to jedinstvo u razlikama ne ostvarimo unutar bh. naroda, bez čijeg ozdravljenja nema rehabilitacije ideje BiH.
U povijesti nacionalnog organiziranja bošnjačko-muslimanskog naroda zasigurno nije postojao slobodoumniji i fleksibilniji vid okupljanja od Bošnjačkog dijaloga. Inicijativa je neliderska i nadstranačka. Ničija i svačija. Njena vrlina je podsticanje i uvažavanje drukčijeg mišljenja, što rezultira mnoštvom ideja, od kojih će se nametnuti najbolje. Mnoštvo je suprotstavljeno fundamentalističkom (komunističkom) konceptu kojim su do sada, iluzijom bezgrešnosti, bošnjačkom narodu nametana svakakva rješenja.
Dijalog je uslov za demokratizaciju
Značenje sintagme Bošnjački dijalog kazuje o svemu što nije rečeno neispisanim programskim dokumentima. Bošnjački – znači i bosanski, samim tim što su Bošnjaci jedan od tri suvlasnika BiH, i što su bošnjačka pitanja imanentno neodvojiva od pitanja bh. Srba i hb. Hrvata. Dijalog – isključuje monološku, ekskluzivističku, totalitarnu jednodimenzionalnost, podstiče pluralnost i uvažavanje razlika u jedinstvu; dijalog je suprotstavljen konceptu vođa – narod, jer se vodi među narodom, bez te jalove mogućnosti da se i jedan smrtnik poistovijeti sa, valjda besmrtnim, narodom.
Idejom Bošnjačkog dijaloga bošnjački narod izmiče zamkama zloupotrebe u dnevno-političke, karijerističke i profiterske svrhe, jer Sebe postavlja iznad te prolazne vlasti, koja time postaje obavezna da služi, a ne da joj se služi. Bošnjački dijalog, čija je zamisao da se u svim našim mjestima održava svakog petka oko šest sati popodne, time bi generirao stvaranje bošnjačke javnosti, neovisne od podjarmljenih medija, jer bi informativni sistem oživio u svojim prapočecima. Bošnjačka javnost bi bila građena pluralnošću, slobodom mišljenja i raspravljanja, čime bi njen glas u temeljnici bio demokratski, a time i obavezujući.
Šta je onda sporno? Ko se osjeća ugroženim od Bošnjačkog dijaloga? Kome Bošnjački dijalog brka račune? Onaj ko je iskreno za jednakopravnost bošnjačkog naroda ne bi trebao vidjeti išta loše u tome što se Bošnjaci okupljaju i razmatraju pitanja bitna za BiH i za sebe. Onaj kome je iskreno do demokratizacije odnosa u BiH razumjeće da uobličenje bošnjačke pluralnosti može samo doprinijeti kultivizaciji cjelokupnih političkih i društvenih prilika. U protivnom, nema časnog i bosnoljubivog objašnjenja.
Sudeći po opakim reakcijama na inicijativu za pokretanje Bošnjačkog dijaloga očito je da u ovoj sretnoj i demokratskoj zemlji postoje “opasne političke grupacije” kojima se ne dopada ideja o bošnjačkoj jednakopravnosti, a pogotovo ne ideja o demokratskom ozdravljenju bošnjačkog naroda. Njihov cilj, moguće je pretpostaviti, ide ka zadržavanju i produbljivanju pometnje i zagubljenosti među Bošnjacima, što u kontekstu etnonacionalne s&h rehabilitacije vodi ka svekolikoj minorizaciji Bošnjaka; krajnji rezultat bi bio neizmjenjiv i očit za desetak godina kada bi se na prostoru bivše BiH vijorila zastava iz Karađorđeva, a u uredima visile slike jal Cvetkovića, jal Mačeka, što tamte, što vamte.
U brojnim inkvizitorskim reakcijama na Bošnjački dijalog išlo se toliko daleko da se ova inicijativa proglasi “ekstremizmom”. Komunistička majka hajka ukazuje na dvije intencije: prva, strah od bošnjačkog ozdravljenja, makar i pluralnog i demokratskog; druga, strasna potreba da se, usljed kliničke smrti SDA, izmisli bošnjački ekstremizam, kao gnojivo za kljukanje i razvoj vrle alternative.
Svakom bh. narodu treba jedinstvo u razlikama
U poplavi hajkačkih gluposti i bedastoća pojavio se samo jedan normalan, pristojan, kulturan, pismen kritički tekst o Bošnjačkom dijalogu. Njegov autor ne gaji naklonost prema ovom obliku bošnjačkog organiziranja, ali to što misli kazuje uljudno, kako i priliči književniku koji se zove Ivan Lovrenović.
Dalo bi se polemički raspravljati o nekoliko Lovrenovićevih stavova, ali je najmesnatiji onaj glavni, iz podnaslova, u kome se pita: “Je li uopće moguće ijedno nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini postavljati, i ijedan nacionalni interes tražiti zasebno, a da to bude politički produktivno?” Lovrenović je decidan – nije. Naravno – nije. Tačno, separiranje ma kojeg nacionalnog interesa iz bh. konteksta vodi destrukciji tog interesa. Pogotovo kada su u pitanju Bošnjaci koji nemaju ni hipotetične alternative spram ideje BiH. Šta je onda sporno?
Valjda to što je Lovrenović slučajno Bošnjački dijalog pročitao kao “traženje zasebnog nacionalnog interesa”.
Dijaloški oblik bošnjačkog nacionaliteta onemogućava ma kakvu isključivost, a time i zasebnost. U okviru dijaloške forme nemoguće je među Bošnjacima instalirati jednodimenzionalnost te zasebnosti, separatnosti, odvojenosti od bh. povijesnog i futurističkog prostora. A to što će Bošnjaci truditi da grade za sve njih “obavezujući nacionalni interes” ni u kom slučaju ne znači, kako Lovrenović kaže, “direktivnu i represivnu suštinu” Bošnjačkog dijaloga. Konsenzuz o temeljnicama nacionalnog interesa, koji će proizići iz pluralnosti Bošnjačkog dijaloga, nužno ide ka rehabilitaciji ideje BiH, koja je moguća samo na istim premisama na kojima počiva ideja o bošnjačkom jedinstvu u razlikama. U protivnom, kako bi bošnjački narod, u ovom stanju pometnje i zagubljenosti, mogao konstruktivno uticati na izgradnju bh. jedinstva u razlikama?
Proces rehabilitacije bh. društva bi trebao po tom obrascu pluralnog jedinstva zahvatiti same narode, konstituente, kako bi se kuća pravila od temelja, a ne od krova. Odnosno, ne možemo govoriti o bh. jedinstvu u razlikama, sve dok to jedinstvo u razlikama ne ostvarimo unutar bh. naroda, bez čijeg pluralnog ozdravljenja nema rehabilitacije bh. ideje. Ideja pluralnosti i otvorenosti bratimljena je sa idejom BiH. Ako ideja tolerancije i uvažavanja razlika zaživi među bh. narodima, nužno će se prenijeti u prostor u kome bi oslobođeni bh. narodi gradili bh. jedinstvo. Drukčije je nemoguće. Pokazalo se.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 12.06.2002.