Recenzije

Politika profesije u politici

Mirsad Selmanović: Profesija i politika

U zemljama stabilne demokratske tradicije ne postoji potreba za strateškom političkom edukacijom najširih slojeva, kako bi se obrazovala kritična masa ljudi koji razumiju pravila demokratije. U Njemačkoj, Britaniji ili Švedskoj stabilnost društveno-političkog sistema određuje prava i pravila političkih obaveza i sloboda. Desetljeća demokratske stabilnosti iskristalizirala su ulogu političara i birača, u mjeri da ni jedan, ni drugi, ne zadiru u prostor koji bi narušio demokratiju kao diktaturu zakona. Harmonija te političke ponude i potražnje usmjerena je tek ka iznalaženju modela da se unaprijedi suština politike –
da se život učini boljim.
Zemlje koje su raspadom komunizma bačene u kovitlac tranzicije nisu imale vrijeme da izgrade tako stabilne sisteme, niti da steknu kritičnu masu duhovnog potencijala koji bi razumijevao imperative demokratije. Demokratski potencijal na prostorima bivše Jugoslavije, a pogotovo u BiH, nosio je obilježje traume, iz dva razloga čiji spoj proizvodi mogućnost manipulacije: prvo, južnoslavenski narodi su stoljećima odgajani u totalitarnom ambijentu, što znači da je iz njih odstranjen uvid o demokratskim pravima i slobodama; drugo, južnoslavenske, a naročito bh. različitosti, u spoju sa demokratskom retardiranošću, postale su jeftin mamac za svaku vrstu naciofobijske manipulacije. U BiH, koja je desetljećima ustoličavana kao srbijansko i hrvatijansko suvlasništvo, ovaj je faktor bio znatno izraženiji. Svijest koja je odgajana na militantnoj mantri Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat, probudila se upregnuta u naciofobijske kočije. Zrncad akademske i demokratske pameti našla su se zagubljena u sahari iracionalnosti, nekritičnosti, primitivizma. Ta kritična masa u komunizmu odgojene svijesti očas se uklopila u isti funkcionalni obrazac, koji je srp i čekić zamijenio nacionalnim simbolima.
Danas, poslije svega, južnoslavenski se narodi nisu bitno pomakli s mrtve tačke. U BiH, koja je osuđena da živi ustavom zagarantiranu nezvijesnost, demokratija nalikuje na paranoju, anarhiju, zlo, jer je većini ljudi teško povjerovati da se poslije mnogo lažnih demokratskih promjena uopće može dogoditi išta istinito. Bilo bi neprirodno pristati na retardirajuće procese. Intelektualni um se tome imanentno mora suprotstaviti. Kako? Pa i ovako kako to čini Mirsad Selmanović sa svojom knjigom Politika i profesija.
Sve gore rečeno odnosi se na kontekst u kojemu treba akceptirati djelo Mirsada Selmanovića. Nama su, dakle, prvo potrebni duhovni napori, bilo da je riječ o knjigama ili drugim vidovima prenošenja poruke, koji će stvarati naslage svijesti o demokratiji, u najširem smislu te riječi. Ko zna koja je to količina kvaliteta koja treba da se složi u političkoj edukaciji, pa da bi se postigao traženi cilj: da građani ove zemlje razumiju svoju snagu u stvaranju demokratskog i plodonosnog ambijenta. Taj cilj negdje postoji, a do njega nas nema šta drugo dovesti osim duhovnih napora kojima se tumači politika, kao sudbina. Stoga, djelo Mirsada Selmanovića treba prvo uočiti kao jedan od napora da se opismeni i promišljanjem obogati naš još uvijek tragično zagubljeni, jalovi, pogubni, parademokratski prostor. To važi i za svakog drugog autora, koji na sebe uzima nezahvalnu misiju da rasprtljava Gordijeve čvorove naših labirintskih političkih nepismenosti i nečitmenosti.
Mirsad Selmanović nije poletio da političku šikaru krči s univerzalnih, sveznajućih, općih tematskih pozicija promišljanja naše stvarnosti, mada bi i takva razmišljanja, u našem politološkom siromaštvu, bila poželjna. Selmanović je zahvatio tek jedan segment funkcioniranja političkog života, i to onaj o kome se, ipak, najmanje vodi računa. On je karakter politike doveo u korelaciju sa karakterom profesije. To je posve nova i stoga značajna hipoteza, budući da se ni jedan naš autor dosad, koliko znamo, nije bavio ovim zanimljivim pitanjem. Selmanović je učinio značajne istraživačke napore, kako bi od Makedonije do Slovenije istražio prisustvo određenih profesija u političkom životu ex jugoslovenskih republika.
U startu možemo znati da se za Selmanovićevu hipotezu ne mogu vezati generalne i konačne ocjene, kao što se ovo pitanje ne može posve isključiti iz promišljanja profesionalne karakterologije lika i djela ljudi koji se bave politikom. Dakle, s kojim pravom mi možemo tvrditi da ljekar, književnik ili arhitekt ne mogu biti jednako dobri političari, kao što samo pretpostavljamo da to može biti osoba sa politološkom ili pravnom naobrazbom? Ali, s kojim pravom možemo tvrditi i to da je politika zanat za svakoga, baziran tek na talentu za kvalitetno promišljanje, retoriku i slikanje, a da se pod slikom poželjnog političara ne podrazumijeva i njegova politološka i pravna naobrazba? Valjda je za državne poslove nužno znati i nešto o funkcioniranju države, koja je nadasve pravni i ekonomski prostor, a tek potom patriotski, retorički, emotivni, marketinški, itd.?
Doduše, valja i to reći, u dramatičnim vremenima odbrane države ova se logička klackalica premiješta na stranu politike kao emocije, jer je za mobilizaciju patriotske energije tada potrebniji političar kao glumac, nego političar kao ekspert za pravna i ekonomska pitanja. Zalud nam tada političar koji razumije državu, ako ne umije retoričkim i teatarskim sredstvima mobilizirati mase za odbranu države. E sad dolazimo do mogućeg odgovora na pitanje zašto je u nas u političkom životu neuporedivo više profesija koje nisu bliske upravljanju državom, nego onih koje proizilaze iz potrebe da država ima svoju funkcionalnu pismenost. Zašto? Pa vjerovatno zato što smo iz komunističkog jednoumlja tresnuli u kovitlac nacionalnih napetosti, zebnje, strepnje, pometnje, i što su nam tada bili potrebniji ljudi koji razumiju dušu, nego ljudi koji razumiju državu.
Drugo, na površinu je izbio jedan zanimljiv kompleks iz komunističkog vremena, možda stvaran, a možda stvoren, a to je da se najednom u političkom životu pojavilo mnogo ljudi sa doktorskim i magistarskim titulama, kao da je to garancija nečije političke pameti. U pravilu, ljekar kojega oslovljavamo doktorom, bivao je poželjniji od sociologa, politologa ili pravnika, što svjedoči o malograđanskom kompleksu koji se taložio u komunistička vremena, kad su političarima bivali što narodni heroji i partizani, a što radnici i sindikalisti. Doktor je vazda bio doktor.
U komunizmu se decenijama sedimentiralo uvjerenje da svako može biti političar ako ga pogura Partija, a da mu za to nije potrebno ni rimsko, ni nerimsko pravo, jer je promovirana neodrživa teza da se jednakost inteligencije, radnika i seljaka afirmira tako što će radnik i seljak voditi politiku univerziteta, instituta, pozorišta. Ovim ne sporimo pravo radnika i seljaka da u političkom životu zastupaju svoje i opće interese, ali samo kazujemo o enormnoj izraženosti ove pojave u vrijeme komunizma. Dakle, već smo evidentirali dva faktora koja su uticala na šarenilo profesija u našoj politici. Jedan je malograđanska potreba da dobijemo što više političara sa raznim titulama, a drugi je da, usljed naciofobijskih groznica, dobijemo političare koji umiju s narodom, pa makar ne umjeli s državom. Ljudi koji razumiju državu uglavnom su ostali po strani. Jer, nisu bivala vremena razumijavanja države, već što stvarne što izmišljene opasnosti za državu i svoj narod.
Mirsad Selmanović je svoj istraživački projekat postavio u dva izražajna nivoa, katkad isprepletena, a katkad odvojena. Autor ne propušta priliku da iznese svoj analitički sud o određenim pitanjima, a na osnovu činjenica koje je prikupio iz primarnih, ili sekundarnih izvora. Selmanovićev pristup temi nije samo iznošenje statističkih i drugih pokazatelja, kojima se ilustrira odnos politike i određene profesije, već je, mnogo izraženije, potreba da se na osnovu iznesenih činjenica iskomentira, analizira, pretpostavi… Zbog toga je ova knjiga i više i manje od naučno-istraživačkog djela, jer si dozvoljava, publicistici svojestvene manire, da razvije logičku raspru o određenim pitanjima.
U uvodnim (Politika, Profesija, Odgoj i obrazovanje) i završnim (Vođe u politici, Informisanje i politika, Prosperitetna Bosna) poglavljivama, Mirsad Selmanović pokazuje pristojnu obaviještenost o pitanjima kojima se bavi, ali to ne stavlja u prvi plan, već to koristi kao potku, kao ilustrativ, za pretpostavke ili zaključke koje iznosi. Središnji dio knjige, u kojemu se i sažima autorova prvotna tematsko-istraživačka nakana, pisan je sa više naučnog stava, ali mu ne manjka autorskog, komentatorskog pečata.
Mirsad Selmanović prepoznaje naučno-istraživačka pravila, ali svoju knjigu nije opteretio imperativom da sačini naučno djelo. To je osnovni kvalitet ovog rukopisa, koji je pisan prema čitalačkim mogućnostima prosječnog čitaoca, baš onog kojemu se obraćamo kad želimo graditi kritičnu masu građana koji će razumijevati suštinu demokratije. Selmanovićev jezik nije opterećen terminološkim akrobacijama. On nastoji da poruku prenese pravom linijom, zdravom logikom, direktno, bez okolišanja, gotovo narodski, jednostavno, što i jeste osnovni kvalitet njegovog jezika. Selmanovićevu poruku će podjednako razumijevati i intelektualac i radnik, jer je njena nakana višeslojna. Posebnu vrijednost, i čitalačku poslasticu, čine biografije poznatih političara, razvrstane prema njihovoj izvornoj profesiji. Ta politička imena, s obzirom na rejting koji uživaju ili ne uživaju u javnosti, bivaju zanimljiv ilustrativ autorovih istraživanja i pretpostavki. Selmanović je nastojao napisati više istraživačko, nego naučno djelo, ali ne po cijenu da reducira čitalačku publiku koju bi mogla zanimati ova tema.
No, to ne znači da Selmanovićevo djelo nije i da neće biti inspirativno za dalja naučno-istraživačka bavljenja ovom temom. Naprotiv. Ovo bi mogao biti tek početak praćenja odnosa između profesije i politike, budući da se na tim pokazateljima daju tumačiti i razni drugi odnosi u društvu. Koliko znamo, Selmanović je prvi istraživački proniknuo u ovu oblast, iz koje se račvaju inspirativni istraživački sokaci, budući da je izvan i unutar različitih disciplina moguće, i korisno, promatrati odnos određene profesije prema politici.
Jednostavno, ovakva knjiga je falila u našoj političkoj publicistici. Njen značaj, i u čitalačkom, i u za istraživačke projekte podsticajnom smislu, tek će dokazivati vrijeme. Mirsad Selmanović je učinio prvi korak u osvajanju ove tematske i analitičke oblasti. Kontinuirano istraživanje ove teme u doglednoj bi budućnosti moglo iskristalizirati i sljedeće bitno pitanje za profiliranje demokratskih kriterija: Kakav nama političar treba?

Fatmir Alispahić

Na današnji dan

Kalendar

Mart 2002
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Arhiva

Kategorije