Da li je propao anex 7?
Na okruglom stolu Međunarodnog foruma “Bosna” koji je u subotu održan u Doboju govorilo se i o pitanjima povratka prognanih, a jedan od diskutanata je upitao: Ko kaže da predstavnici međunarodne zajednice misle isto kao i mi koji želimo povratak svih na svoje i obnovu BiH u njenim civilizacijskim kvalitativima? Ovo neobično pitanje je pokušalo proširiti objektiv gledanja na tromost i blokadu procesa povratka, što se dosad isključivo pripisivalo etnonacionalnim oligarhijama.
Statistički pokazatelji nemilosrdno upozoravaju da je projekat povratka prognanika vjerovatno – propao. Anex 7 Dejtonskog sporazuma ne može se smatrati realiziranim čak i ako bi se svi koji to žele danas vratili svojim kućama. Zašto? Pa zato što su u međuvremenu na desetine hiljada prognanika izgubili očajničko strpljenje i otišli u nepovrat. Njima, ali i mnogim mladim ljudima koji nisu prognanici, međunarodna zajednica je blagonaklono izišla u susret nudeći im utočište u prekookeanskim zemljama. Neka se svako od nas prisjeti svojih prijatelja i poznanika koji danas žive u SAD, Kanadi ili Australiji, pa će osjetiti stvarnosnu dimenziju gubitka. Riječ je o zemljama koje već nerado otvaraju useljeničke kapije, ali svesrdno podržavaju globalne projekte.
Društvena, politička i medijska hipokrizija u BiH blokira mogućnost kritičkog progovora o ovoj temi. Etnonacionalne oligarhije to ne čine jer im politički opstanak ovisi od zadržavanja postojećeg stanja. Demokratska alternativa se marionetski splela u snishodljivo glorificiranje međunarodnih poslova u BiH, tako da se njen kritički sud može smatrati paraliziranim. Brojni mediji i tzv. neovisni intelektualci bukvalno žive na međunarodnoj pomoći, pa im se ekonomski ne rentira čačkati po vlastitom šlajbuku. Time se krug šutnje o sve izvjesnijoj propasti anexa 7 zatvara. Dakako, ovim racionalnim razlozima valja dodati i jedan emotivni momenat: priznavanje poraza procesa povratka podrazumijeva kraj Bosne i Hercegovine kakvu smo poznavali; to znači uvažavanje realiteta ostvarenog genocidom i monstruoznim povredama ljudskih prava. Da li međunarodna zajednica uistinu vjeruje da je moguće parama kupiti historijski sud o njenom sudjelovanju ili nečinjenju u ratu protiv BiH? Ko zna… Ako su ratni zločini u Hirošimi ili Vijetnamu dobili epitet “odbrane svjetskog poretka”, moguće je da će uništenje BiH sutra neko proglasiti evropskim interesom.
Bez obzira na to što danas, nakon razarajućih posljedica vanjske i unutarnje agresije na BiH, vrlo malo možemo učiniti da izmijenimo tok sudbine, bilo bi časno makar staviti do znanja da razumijemo ali da ne prihvatamo tu bolest od koje se umire.
Uoči petogodišnjice Dejtonskog sporazuma valja se zapitati dokle smo stigli. Od 753.230 prognanih koji su živjeli na području današnje Republike Srpske vratilo se 2,4 %, i to uglavnom u pogranične dijelove. Pa čak i da nisu prognani ljudi, već dugovječne kornjače, pitanje je da li bi doživjele povratak kućama. Od običnog insana ne može se očekivati da do besvijesti žrtvuje godine svog kratkog života za neizvijesnost povratka. Trbuh je jači od patriotizma i stoga je razumljivo što ogroman broj prognanih za svagda svija porodična gnijezda daleko od BiH. Podatak da se broj Bošnjaka u biračkom tijelu RS upolovio od 1997. najbolje ilustrira opadanje interesovanja za BiH. Prepolovio se i broj glasača van zemlje. Ti ljudi, njih oko 150.000, očito je, svoj život više ne vide u otetoj im domovini. A šta reći za preko 60 posto mladih ljudi koji su se u jednoj anketi izjasnili da bi napustili BiH ako bi im se za to pružila prilika? U svoje domove se nije vratila ni desetina od 48 % stanovništva BiH koje je protjerano ili izbjeglo. A pitanje je dokle će, u nedemokratskom i segregacijskom ambijentu, izdržati i oni koji su se vratili. …Da ne pominjemo pojavu komercijalizacije prava na povratak, trgovine kućama i stanovima, posebno na teritoriji gdje Bošnjaci čine većinu.
Predstavnici međunarodne zajednice u BiH vrlo efikasno umiju koristiti svoje ovlasti u sferama koje ih zanimaju. Prisjetimo se kako je maestralno maknut Poplašen, ili ukinut Erotel. No, kada je riječ o procesu povratka, ili pak zadržavanju nekonstitutivnosti građana BiH u vlastitoj državi – ključari naših sudbina kvalitetno glume nesposobnost. U globalnim razmjerama, pet ili deset godina ne znači ništa za realizaciju nekog projekta. Ovo društvo je, izuzimajući časne izuzetke, već dovedeno pred svršen čin. Danas se o temeljnom pitanju opstanka BiH uglavnom mutavo šuti. Sutra ako konzilij vampira konstatira smrt BiH, neće imati ko da progovori. Tada ćemo, sine, živjeti na Atlantidi.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 30.V 2000.