Smjena efendije Lugavića je neodmjeren pokušaj provociranja sve snažnijeg antinacionalističkog bloka među Bošnjacima
Odluka Rijaseta Islamske zajednice, poduprta saglasnošću Muftijstva tuzlanskog, da se smijeni glavni tuzlanski imam Muhamed efendija Lugavić – u tuzlanskoj javnosti je dočekana s nevjericom, kao uvreda dostojanstva i identiteta ovog grada.
Efendija Lugavić već godinama slovi kao pojava koja simbolizira duh bošnjačke i međuetničke tolerancije u Tuzli. On je jedan od rijetkih vjerskih službenika koji je podjednako omiljen od svih građana, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Među muslimanskim vijernicima efendija Lugavić se smatra oličenjem ispravnog i nepolitiziranog propovijedanja islama. U vrijeme političke instrumentalizacije vjere, efendija Lugavić je odlučno branio svoj stav – da politici nije mjesto u džamijama, niti islamu u strankama. Zbog svoje odvažnosti i propovijedanja ljubavi među našim različitostima, efendija Lugavić je postao jednim od simbola tuzlanskog identiteta.
Nekoliko ratnih događaja ustoličili su efendiju Lugavića kao izuzetan vjerski i moralni autoritet Tuzle. On je prvi i jedini vjerski službenik koji je digao svoj glas protiv klerofašističkih napisa u nacionalističkom listu “Zmaj od Bosne”, odakle je pozivano na segregaciju djece iz mješovitih brakova i stvaranje šerijatske islamske države po uzoru na Iran. Kada je nakon tragičnog 25. maja 1995. Reis Cerić zabranio muslimanskim vjerskim službenicima da klanjaju dženazu na Slanoj banji, jer su se zajedno sahranjivala djeca različitih konfesija – efendija Lugavić je po cijenu da bude smijenjen odlučio da prekrši uvredljivu Reisovu naredbu.
Za kaznu što je klanjao dženazu tuzlanskoj mladosti iz Rijaseta su stigli nagovještaji da bi efendija Lugavić trebao biti smijenjen. Medijski pritisak tuzlanske javnosti je osujetio ovu namjeru. U međuvremenu, efendija Lugavić je dobio priznanje “Libertas” Foruma građana Tuzle, a brojne delegacije iz inostranstva su prilikom posjeta Tuzli tražile da upoznaju čovjeka koji je uprkos mržnji zagovarao ljubav, uprkos nacionalizmu antinacionalizam. Učenje efendije Lugavića je u mnogo širim okvirima od tuzlanskih prepoznato kao ideja za reafirmaciju vrijednosti bh. društva.
To su nedvojbeno znali i u Rijasetu i u Muftijstvu tuzlanskom kada su se odlučili da sa dužnosti glavnog tuzlanskog imama smijene Muhameda efendiju Lugavića. Pitanje je: šta su htjeli postići time? Kao prvo, povrijedili su čovjeka koji ničim nije zaslužio da bude povrijeđen. Drugo, povrijedili su Tuzlake koji u efendiji Lugaviću vide jedan od svojih zaštitnih znakova. Treće, i najozbiljnije, povrijedili su ideju na kojoj je jedino moguće graditi bolju budućnost Bosne i Hercegovine, u kojoj će bošnjački narod participirati svojim civilizacijskim, evropskim i slavenskim bićem. Na kraju, smjenu efendije Lugavića moguće je tumačiti i kao neodmjeren pokušaj provociranja sve snažnijeg antinacionalističkog bloka među Bošnjacima.
Nasuprot eventualnim očekivanjima Rijaseta i Muftijstva tuzlanskog, reakcija tuzlanske i bh. javnosti će biti snažna i dugotrajna. Dovoljno je reći da preko 20 političkih stranaka i udruženja priprema veliki gradski miting podrške efendiji Lugaviću. Među tim subjektima su i oni koji nose bošnjački, hrvatski i srpski predznak.
13. Marionet@BiH
Čemu tajne pripreme za izmjenu Pravila i propisa PIK-a?
Za nekoliko dana bi se trebala sastati Privremena izborna komisija OSCE-a i usvojiti od očiju javnosti skrivane izmjene Pravila i propisa. Političke partije će biti dovedene pred svršen čin; bez njihovog mišljenja će se usvojiti izmjene izbornih Pravila koje će u budućnosti bitno uticati na političku fizionomiju BiH. Vjerovatno je to razlog stroge tajnosti nad dokumentima koji teže daljoj političkoj disoluciji BiH, ali i favorizaciji nekih opcija.
Riječ je o dvije verzije karata BiH, datiranih sa 2. i 3. majem, na kojima je isparcelisano 18 izbornih jedinica za izbor entitetskih zakonodavnih vlasti, odnosno osam za Parlament BiH. Po važećim Pravilima Federacija i RS su zasebne i cjelovite izborne jedinice. Po ovoj zamisli Federacija će imati 12 izbornih jedinica, koje ne odgovaraju teritorijalnom obliku (deset) kantona. Lista stranke za ulazak u Parlament Federacije će se praviti za određenu izbornu jedinicu tako da, primjerice, za Stjepana Kljuića neće moći glasati Tuzlaci ili Bišćani, niti za Mirnesa Ajanovića Sarajlije ili Mostarci. O njihovom eventualnom učešću u Parlamentu Federacije će odlučivati njihove izborne jedinice, a ne svi građani Federacije. To je suprotno Ustavu FBiH (član 3, stav 1) gdje stoji da se “poslanici u Predstavničkom domu biraju na teritoriji cijele Federacije”. Isto važi i za Parlament BiH.
Ako se uzme u obzir kresanje kantonalnih zakonodavnih tijela na 25 do 35 poslanika, a što vjerovatno čeka i Parlament FBiH koji danas (po Ustavu) broji 140 poslanika, onda je očito da će iz izbornih jedinica tek po nekoliko kandidata uspjeti ući u zakonodavnu vlast. Time sastav Parlamenta FBiH ne može predstavljati demokratsku volju građana Federacije budući da neće svi glasači odlučivati o izboru kandidata. Primjerice, Alojz Knezović koji se zalaže za interese penzionera Federacije biće biran u izbornoj jedinici tri, a njegovo mjesto u Parlamentu će ovisiti od glasova iz Tuzle, Lukavca, Srebrenika i Čelića. Ostali koji bi glasali za lidera DSP-a neće imati to demokratsko pravo.
Dalo bi se lako izračunati kako će ova izmjena uticati na gušenje manjih stranaka koje su u parlamentima imale jednog ili dva zastupnika, a bitno su uticale na profilaciju demokratskog ambijenta. U Parlametu FBiH participira 18 stranaka. Kljuić, Ajanović ili Knezović dobili su preko 50 odsto glasova izvan kantona u kojima žive. Logično, jer su se za Parlament FBiH kandidirali kao zastupnici interesa građana Federacije, a ne kao advokati svoga kraja. Ubuduće neće imati podršku “sa strane”, a teško da će se i u njihovim izbornim jedinicama glasači odlučiti da bace glas za stranku koja je u startu autsajder. Izborni prag koji je iznosio šest do sedam hiljada glasova, sada će biti mnogo veći, a ovisiće od jedne dvanestine nekadašnjeg biračkog tijela.
Nakana PIK-a nedvojbeno ugrožava razmah političke pluralnosti u BiH. Veliki broj stranaka je ipak provjetravao totalitarnu učmalost. Manje stranke, za koje će izborni prag biti neostvariv, neće imati svrhu postojanja. Kome onda to odgovara? U krajevima gdje su i nakon lokalnih izbora o(p)stali srpski i hrvatski nacionalisti, gušenje političkog pluralizma će neminovno voditi betoniranju postojećeg stanja. Favorizacija vladajućih stranaka razoružaće ionako krhku alternativu. Da li SDP može očekivati podršku u Grudama ili u Trebinju? U krajevima gdje je SDA zamijenjen SDP-om multietnicitet će biti rehabilitiran, ali šta vrijedi ako ostane u bošnjačkom getu. Nedavno je neko govorio da međunarodnom zajednicom vlada ista ideologija kao u vrijeme projiciranog uklanjanja Bošnjaka-muslimana. Šta ako se to uklanjanje više ne vodi oružanim, već političkim sredstvima? Šta ako se “proces demokratizacije BiH” smatra okončanim i ako se izmjenama izbornih Pravila cilj betonira? Od opiranja OSCE-a da se članovi Predsjedništva BiH biraju od svih građana, a ne od separiranih naroda, pa do ovog rasparčavanja, nameće se slutnja da postoje različiti aršini “demokratizacije” za različite geopolitičke torove u BiH. U protivnom, čemu taj proces sužavanja i podvrgavanja kontroli političkog pluralizma? Čemu te tajne pripreme za izmjene Pravila i propisa, na osnovama odbačenog OSCE-ovog Nacrta izbornog zakona BiH? Konsultativno vijeće političkih partija, koje se nekad sastajalo svakih 15 dana, gotovo da ne postoji. Previše su demokratski procesi u BiH postali otuđeni od svojih nosilaca da bi se to moglo smatrati zdravim i produktivnim. Ili je ovo, pak, neka sofisticirana vrsta protektorata u kojoj je marionetizam apsolutni stil vladavine?
Piratska reformacija Ustava i Dejtonskog sporazuma bi imala smisla ako bi išla ka reintegraciji i pluralizaciji političkog prostora u BiH.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 16.V 2000.