Približavamo se uklanjanju servera zla, odakle je dirigirano robotima zločina
Morbidne duše ratnih zločinaca Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića – već stiže kazna. Oni su zatočeni u iščekivanju dva bespuća: Haga ili nasilne smrti. Sigurniji bi bili u haškoj hapsani nego među svojim dvorjanima koje potjernica s nagradom od do pet miliona dolara stavlja na kušnju izdaje. Njihove kazne, današnje i sutrašnje, nikada neće biti srazmjerne patnji koju su nanijeli stotinama hiljada ljudi, samim tim što ih se ne može pola miliona puta ubiti i ponovo oživjeti; a i da može, ova civilizacija je odveć prerasla barbarski zakonik “oko za oko, zub za zub”. Osim toga, pitanje je da li bi to bila smrtna kazna ili smrtna nagrada. Možda je Arkan preranom smrću, u pupoljku suočenja sa sobom, ipak pomilovan? Dakako, pravda će odahnuti tek kad posljednji dokument u haškom spisu o Miloševiću i Karadžiću bude presuda o doživotnoj robiji. Biće to satisfakcija za sve preživjele kojima je genocidni projekat “velike Srbije” oteo drage ljude i lijepe godine. Ispunjenje pravde pored univerzalnih poruka ima i značenje osjećaja da će duše zločinaca ipak stanovati među zlodjelima. Ko u paklu.
U zagrebačkom “Večernjaku” objavljena su viđenja uvaženog slovenačkog vidovnjaka Rinalda Muzge, koji kaže da će Karadžić biti ubijen krajem ljeta, negdje u Crnoj Gori, a iza čega će stojati starija ženska osoba, možda i Karadžićeva supruga. Čak i kad bi Muzga ovaj put promašio, Karadžiću ostaje dugo toplo ljeto da noću spava otvorenih očiju. Budući da je posvađan s redom i zakonom, njegov arsenal zaštite je sumnjive i nepredvidive kvalitete. On živi u aoristu. Budućnost mu je mrtva, jer ne ovisi od njega. Jataci na koje se oslanja njegova bezbjednost, ovisni su od niza drugih faktora, kao što je, pretpostavimo, Miloševićeva tajna služba. Za ovih nekoliko godina nužno se morao proširiti krug upetljanih u Karadžićevo skrivanje. Bez obzira na kamuflirane promjene mjesta boravka. U tom podzemnom lancu, koji se zasniva na interesnim motivima, i najmanji potres može biti fatalan. Najavljeno raslojavanje u vrhu Miloševićeve vlasti, koje je znatnije nego što se primjeti, moglo bi potaknuti pucanje ove karike. Istina o ratnim zločinima, kreiranim na Dedinju, mogla bi dodatno moblizirati antimiloševićevsko raspoloženje u Srbiji i Crnoj Gori. Zaštita Karadžića je nedvojbeni Miloševićev interes, čime je Karadžićeva nasilna smrt vjerovatnija od mogućnosti da bude otkrivena ta jazbina opasnih tajni. U širu interesnu ravan spadaju i svi oni, domaći i strani faktori, koju su sudjelovali u svekolikim trgovinama sa paljanskim voždom. On ih je 1995, svjestan svog bezizlaza, u maniru najboljih šibicara, sačekao na srebreničkoj pijaci i uvukao u suodgovornost. Ako je već ranije, kao što se tvrdi, bila dogovorena trampa Srebrenice za obruč oko Sarajeva, samo na jedan način Karadžić je mogao ovdašnje šegrte uvući u svoje krivično kolo: nedogovorenim ubistvom deset hiljada Srebreničana. Taj anex dogovora Karadžića ne pravi ni manjim ni većim zločincem, ali matira one što su zaboravili da s đavolom nije tikve sadit. Za pretpostaviti je da Karadžićevo hapšenje nosi mnogo šire, reklo bi se, multietničke potrese. Čak i u varijanti da je više strana zainteresirano za Karadžićev rahatluk, njegova bezbjednost je upitna. Opredjeljenje da se istina o ratnim zločinima istjera na čistac toliko je transparentno da ne postoji mogućnost kalkulantskog previda. Možda postoji redoslijed pri hapšenju osumnjičenih, ali i to u interesu postupnosti u moralnoj rehabilitaciji BiH. Nakon Krajišnikovog odlaska jasno je da ni postdejtonske državne funkcije, ni faktor vremena, ne znače ništa ako se pronađe dovoljno dokaza za podizanje optužnice. Osumnjičeni će, kao u video-igri, otvarati nova polja dokaza o ratnim zločinima, ukazivati na skrivene vješce, što će na kraju dovesti do sklapanja cjelovitog mozaika zla. Ta monografija zločina koja se ovih godina ispusuje u Hagu dobiće korice sa privođenjem i svjedočenjem onih što su činili temelj zločinačkih projekata u BiH i u ex Yu. Već danas, nakon što je i Krajišnik otputovao bez povratne karte, približavamo se uklanjanju servera zla, odakle je dirigirano onim Erdemovićima i inim robotima zločina. Kada buldožer pravde pokupi idejne tvorce genocida i etničkog čišćenja, tada će ovaj geopolitički prostor ostati obezglavljen za hipnotičke mozgove mržnje i destrukcije. Jednom kad ponovo zakonom bude zabranjeno nacionalističko orgijanje, biće nebitno da li će među nama živjeti klonirani primjerci haških stanovnika. Tada će se demokratski poredak boriti protiv svojih neprijatelja, kao što se bori protiv kriminala.
Dotad nam kao prvo poluvrijeme satisfakcije može poslužiti Karadžićeva živa smrt koja tumara od paničnog straha do haške konačnosti. On je samo paradigma svih koji znaju da će ih nekad stići pravda.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 18.IV 2000.