Upravo Bošnjaci trebaju prvi izabrati multietničku probosansku vlast
Nakon lokalnih izbora u krajevima BiH sa bošnjačkom većinom više ništa neće biti isto. Bošnjačka nacionalistička oligarhija je nepopravljivo poljuljana, s tendencom daljeg pada i osipanja. Za očekivati je da će jesenji opći izbori asfaltirati danas prokrčeni put do bošnjačkog opredjeljenja da se bira vlast normalnih, nekorumpiranih i evropski opredjeljenih ljudi. Zasluge za svitanje pripadaju podjednako i bošnjačkim nacionalistima, kao i njihovim antipodima. Deset najtežih godina su među Bošnjacima nataložile iznurenost i uvjerenje da gore ne može biti. Pokušaj SDA da kod Bošnjaka probudi patriotski mazohizam, obavezujući ih na kontinuitet patnje, ovaj put je za razliku od prije dočekan sa šprdnjom.
To u analizi tvrdi i jedna strana organizacija. Patriografija SDA ispisana je nepregledom pronevjera autentičnih bošnjačkih interesa, od destrukcije bh. ideje, pa do svih naših Srebrenica. U najzabitijim selima ljudi otvoreno, s neskrivenom ljutnjom, govore o zloupotrebi islama, o Izetbegovićevoj namjeri da stvori fildžanstan, na uštrb svih drugih krajeva koji nisu u programu “krijeposne muslimanske države”. To govore muslimani, vijernici, oni što se osjećaju većim od mjere koju im je SDA namijenila.
Oni shvataju da politika koja se deklarirala kao “bošnjačka” odudara od bića i potencijala bošnjačkog naroda. Pet poratnih godina socijalnog tonjenja, naspram transparentnog bogaćenja onih na i oko vlasti, učvršćuju običnog Bošnjaka u vjeri da glasanjem za promjene ne može ništa izgubiti. Sve je već izgubljeno, izuzev nade da bi neko drugi mogao opraviti taj zakovani bošnjački časovnik. Ponudili su se mnogi, ali je SDP imao tako masovnu i organiziranu kampanju da se tom pokretu za promjene jednostavno nije moglo parirati. Na nivou BiH je organizirano preko 2000 različitih skupova; događalo se da istovremeno traje i po deset skupova SDP-a u različitim krajevima BiH; oko 700 kandidata i dužnosnika SDP-a se obratilo građanima, a svaki od njih je u prosjeku sudjelovao na 50 skupova; po riječima prof. dr Mirze Kušljugića, šefa Izbornog štaba SDP-a za Tuzlanski kanton – “riječ je o makadam-strategiji, jer je SDP stigao i u najzabitija sela”. Jedan od SDP-ovih tribuna, Zlatko Dukić, kaže da je za mjesec dana po selima TK prešao preko 2000 kilometara. Ovi ilustrativi ukazuju da je riječ o organiziranom revolucionarnom pokretu, čiji rezultati nisu slučajni.
U Živinicama su se 4. IV istovremeno potrefili skupovi SDP-a i SDA. Na prvom je bilo preko 10.000 ljudi, a na drugom, iako je maksuz došao lider Izetbegović, jedva da se sabralo četiri-pet hiljada navijača. Iz okolnih sela su kolone razdrndanih autobusa dovozile pristalice SDP-a. Na teškoj omorini krcati autobusi su čekali dok prođe maratonska kolona džipova s rotacionim svjetlima. S jedne strane sirotinja, s druge silna vlast. S jedne strane oni što biraju, s druge oni što sebe smatraju – “odabranim”. Jer, kako tumačiti Reisovu izbornu poruku, objavljenu u subotnjem “Avazu”: “Svako skretanje vodi u veliku provaliju iz koje nema izbavljenja ako želimo živjeti i umrijeti kao muslimani u ovom vremenu i na ovom mjestu”. Politizirana vjera Bošnjacima ponovo odriče pravo na demokratiju, na pamet, na izbor! A to, o provaliji…
Pa zar može biti dublje provalije od ove u koju su Bošnjaci survani poslije 100.000 mrtvih, milion raseljenih, desetine hiljada obogaljenih i unesrećenih, u kojoj su svi gladni i obespravljeni osim onih što su na vlasti, a za koje bi, zar ne, trebalo ponovo glasati “ako želimo živjeti i umrijeti kao muslimani”?!
Od koalicije nacionalista SDP je optužena da živi od bošnjačkih glasova. HDZ i SDA su time odvraćali svoja stada od političke evolucije. Oni su djelomično u pravu, iako se SDP ni po sastavu rukovodstva, ni po istupima, ne deklarira kao bošnjačka stranka. Ipak, SDP je pobjedila u 20-tak općina s bošnjačkom većinom. To nije hendikep, već prirodan redoslijed stvari: prvo Bošnjaci trebaju izabrati multietničku probosansku vlast, jer njihov nacionalni interes, iskazan na Referendumu ‘92. – nema nikakvu alternativu. Pokazalo se da Izetbegovićeva trnovizija vodi Bošnjake u nestanak. Tek potom mogu se očekivati istoznačne promjene u srpskom i hrvatskom bh. korpusu, koji će ostati udaljeni od ideje BiH sve dok to Bošnjaci budu legitimizirali političkim izolacionizmom. Dakle, ako Bošnjaci vjeruju Bogićeviću, zašto ne bi Srbi vjerovali Bešlagiću? Ako Bošnjaci vjeruju Gojeru, zašto ne bi Hrvati vjerovali Lagumdžiji? Destrukcija komšijskog povjerenja je bila uslov za opstanak nacionalističkih oligarhija, kao što će povratak povjerenja, uz ogroman napor koji valja uložiti – biti uslov za rehabilitaciju prirodnog ambijenta u Bosni i Hercegovini.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 11.IV 2000.