Depolitizacija policije primarni je uvjet demokratizacije
Na zatvorenom sastanku najjače oporbene partije razgovarano je o bezbjednosnim aspektima predizborne kampanje za jesenje opće izbore, kada se od instrumentaliziranih policijskih organa očekuju strateška ometanja stranaka koje bi mogle ugroziti vladavinu nacionalističkih oligarhija. Smatra se da je danas mnogo opasniji ambijent za političko djelovanje nego u toku rata, kada se vladajuća naciokratija ponašala po izreci: psi laju karavane prolaze. No, danas, sve tromije prolaze te tajkunske karavane natovarene opljačkanom narodnom imovinom, jer su čak i kamile spoznale da dolazi vrijeme polaganja računa. Kad su ranjeni, i kad osjete kraj, između zvijeri i totalitarne vlasti nema bitne razlike.
Kod nacionalističke čerge se ne radi o pukoj zebnji zbog gubitka državnih pozicija; oni su se dovoljno nahapali da bi i bez vlasti mogli u svojim vilama organizirati privatnu predstavu na temu: ja država. Došli bi dajdžići i amidžići, razne vrste žetona i poltrona, tako da se ovaj teatar zlatnih zuba i inog kičeraja ne bi bitno razlikovao od stvarnosti u kojoj nepotizam i kriminal, uz asortiman bahatosti, čine osnovne karakteristike vladavine. Oni se plaše da ne izgube teatar.
Sve tri nacionalističke vlasti u BiH ideološko uporište imaju u kvislinškim silama poraženim u Drugom svjetskom ratu, što dokazuju višegodišnji pokušaji reafirmacije četništva, ustaštva i zelenog kadra. Ova zemlja je, zahvaljujući zajedništvu svojih naroda, 1943. godine bila jedno od najjačih uporišta svjetske antifašističke koalicije: ovdje je slomljeno više Hitlerovih ofanziva nego bilo gdje drugo… Za 45 godina vladavine zajedništva ova zemlja je od egzotične kaljuže dosegla kvalitete kakvi se mjere stoljećima razvoja. Stvoreno je to idejom suprotnom od one koja će 1990. pomamno krenuti u čerečenje BiH. Zar je uopšte neko mogao očekivati da revolucija šizofrenije može nadrasti našu Olimpijadu, Energoinvest, Maka Dizdara, Bijelo dugme, Kindžeta i sve drugo što bi i da nas nema svjedočilo da nas i te kako ima?! Rat protiv bjelodanog bh. identiteta je ćorava i tragična strategija, koja one koji su ga vodili neminovno prosljeđuje tamo gdje su prije 55 godina i bili: u birtiju gubitničke zluradosti. Tu se, kao u crtanim filmovima, vještice skupljaju oko karakazana da skuhaju zlo, jer je ono jedino čime se mogu nahraniti. Takve probleme imaju i evropske zemlje; svugdje se pojavi nekakav Hajder da bulazni o neonaciji, samoizolaciji, segregaciji. U slobodnim državama zakon se s takvima obračunava kao sa dilerima heroina.
Treći i najsnažniji faktor u zaoštravanju bezbjednosnih uvjeta pred neminovnu promjenu koncepta vladavine u BiH odnosi se na silno tajkunsko bogatstvo koje je posljednjih godina, na različite načine, oteto od bh. naroda. Za one koji su se osmjelili da osmisle otimačinu, vjerujući u vječnost, dileme više nema: promjena vlasti znači pokretanje istrage za utvrđivanje porijekla imovine, kroz reviziju nepregleda poslova koji mirišu na mutljavinu, što će kao ishod imati dvije pojave – krivičnu odgovornost i oduzimanje protuzakonito stečene imovine. Budući da su tajkuni psiho-socijalni profil kriminalaca, logično je očekivati da su spremni na sve načine braniti svoje pozicije, tj. vlast koja ih štiti od dodira zakona. Odbrana znači ugrožavanje onih koji bi da demokratskim putem ugroze ovakvu vlast. To se može činiti i legalnim putem, kao u Paragvaju, za vrijeme diktatora Strensera.
Od stotine primjera prisjetimo se nedavnog dolaska Edhema Bičakčića na jedan skup SDA i SBiH u pratnji federalnog i kantonalnog ministra Policije. Bičakčić je dovoljno pismen da zna da nije demokratski ako Policija pripada jednoj stranci, jer bi to značilo inauguraciju policijske države i pretvaranje Policije u kaznene partijske odrede. Baš zato što to zna, on koristi ministre policije da stavi do znanja da promjena neće biti. Ko je za promjene, on je protiv zakona, a policija je tu da zakon štiti. …Pa i onako hajdučki kako ga je “štitila” prilikom nedavnog upada u školu u Srebreniku, kada su specijalci uhapsili stranački materijal LBO. U narednom periodu bi se mogle očekivati skandaloznije političke akcije Policije, koja zahvaljujući karijerizmu svojih šefova biva instument totalitarne moći. Naravno, policajci s tim nemaju ništa.
Hitna depolitizacija Policije je primarni uvjet demokratizacije. U našem kontekstu, Policija je opasnija od stranačkog pravosuđa i Vojske, koji su, valjda, odnedavno depolitizirani. Policija je ta koja, kad nije politički neovisna, može da hapsi, prijeti, maltretira i sprovodi spektar tortura nad političkim protivnicima. Takva Policija ne treba nikome osim onima koji se plaše promjena. A zašto se plaše?
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 4. IV 2000.