Animozitet između Tuzle i Sarajeva začet je kao ideološki, a nastavljen kao finansijski
Nikad jasno definirani animozitet na realiciji Tuzla – Sarajevo dobio je prinovu sa izricanjem presuda u procesu “Vikalo i ostali”. Teško je naći Tuzlaka koji ne misli da su osuđenici žrtve sarajevske, tj. SDA-ovske totalitarne kuhinje, što samom sudskom procesu oduzima atribute neovisnosti i pravičnosti. Tuzlaci duboko vjeruju da su ugroženi od državnog vrha u Sarajevu koji, kako se smatra, “tuzlanskim procesom” skida pozornost sa sebe.
Priča o animozitetu datira iz komunističkog vremena, kada je zbog nemilosrdnog crpljenja slanice, tonjenja Tuzle, izgradnje otrovnih tvornica (kakve Japanci drže na otocima 200 km od kopna), i sl. – spjevana izreka: “Tuzla se truje, Sarajevo gazduje”.
U toku rata je, kao i sve drugo, znatno radikaliziran ovaj odnos. Politička i vojna odbrana Tuzle omogućila je održanje najveće slobodne teritorije u BiH. Državno Predsjedništvo s tim nije imalo ništa. U ljeto 1992. kao uvreda je dočekana Izetbegovićeva izjava da je “Tuzla odbranjena zahvaljujući konfiguraciji tla”. Potkraj 1992. pokušano je rušenje općinske vlasti. Osnivanje Foruma građana Tuzle 1.3.1993, kada se protiv nacionalizma diglo 7000 Tuzlaka, značilo je opstanak građanske Tuzle. Ali i oštriji odgovor državnog-SDA vrha.
U ratnim godinama Tuzlaci su bili na različitim tretmanima, od štipanja humanitarne pomoći pa do optuživanja za autonomaštvo. Po Tuzli su vršljali vojni obavještajci, ne bi li pronašli bilo što da uhapse Bešlagića. Po nalogu Sarajeva su s funkcija u Armiji, Policiji i državnim firmama smjenjivani nebošnjaci, ali i sumnjivi Bošnjaci. Kao drastičan primjer maltretiranja Tuzle uzima se slučaj “Slavinovići”, iz februara 1995, kada je umalo došlo do građanskog sukoba. Izetbegović je na Bešlagićevo interno pismo o problemu nasilnog useljavanja u nebošnjačke kuće, odgovorio na Dnevniku TVBiH: “To možda jeste zakon, ali ne i pravda.” Pravdom je smatrao etničko čišćenje…
Tragičnog 25.5.1995, kada je na Kapiji ubijen 71 građanin Tuzle, iz Sarajeva je poručeno “da se Tuzla uzalud zalaže za multikulturu”. Reis je, po dolasku, rekao da se djeca različitih konfesija ne smiju zajedno sahraniti; uprkos naredbi, imami su klanjali dženazu; uz njih su bili fratri. Predsjednik SDA Tuzle je za tv izjavio da je “sretan onaj bošnjački ranjenik koji primi Reisovu krv”. Izetbegović nije došao ni na jedno komemoraciju 25. maja, a tek u okviru prošlogodišnje izborne kampanje obišao je mezarje na Slanoj banji. U “Mejdanu” je 6.7.1997. održana masovna gradska komemoracija u spomen na poginule branitelje, a nije se pojavio niko iz državnog vrha.
Animozitet između Tuzle i Sarajeva je začet kao ideološki, a nastavljen kao finansijski. Smatra se da SDA nikada tuzlanskim Bošnjacima nije oprostila politički izbor. No, Hazim Vikalo je bio funkcioner SDA. Otkud on u ovom žrvnju?
Dolaskom Hazima Vikala na funkciju premijera TPK potisnuta je ultradesna struja na čelu sa Izetom Hadžićem i Adnanom Jahićem. Preko noći su normalizirani odnosi Kantona i Općine Tuzla. Bilo je to vrijeme erupcije zajedničkih projekata za obnovu i razvoj TK. Vikalo je prvi i posljednji kantonalni funkcioner koji je ambiciozno promišljao budućnost TK. U toj nakani javno se zalagao za ekonomsku ravnopravnost. Dotad je to samo činila tuzlanska lokalna vlast. Vikalo je tražio da porezi od visokotarifnih roba ne idu tamo gdje je sjedište preduzeća, već da ostaju u kantonu gdje se proizvod kupuje, ili da se ravnopravno raspoređuju. Rečeno mu je da prihod pripada onom kantonu gdje je fabrika. Upitao je za tuzlansku struju, PTT, etc.; rečeno je da je sjedište preduzeća u Sarajevskom kantonu, koji ima gotovo duplo veći budžet od TK, a upola manje poreskih obveznika i stanovnika. Problem je podgrijavan činjenicama poput one da građani koji prime na skrb djecu bez roditelja u Sarajevu dobijaju 500 KM pomoći, a u Tuzli samo 100 KM; slične neravnopravnosti prate boračku populaciju, penzionere, ali i sve građane TK koji su ekskluzivne žrtve isključivanja struje zbog zastarjelih potraživanja.
Problem bi se mogao promatrati i kroz prizmu destruiranja uvjeta za reintegraciju BiH. Silajdžić, eto, iz pozicije bošnjačke oligarhije nameće promjenu Dejtona, a da ni odnosi u kantonima sa bošnjačkom većinom nemaju atribute ekonomske i socijalne ravnopravnosti. (Prisjetimo se da je Silajdžić, u godini Bešlagićeve nominacije za Nobelovu nagradu, za ovo priznanje predlagao Holbruka, kreatora Dejtona) Ko zna, možda je destrukcija međubošnjačkih odnosa uslov za opstanak bošnjačke oligarhije koja u konceptu demokratske i reintegrirane BiH nema šta tražiti.
Borba za pravičnu BiH još uvijek podrazumijeva žrtve. Časne, dakako.
“Oslobođenje” kolumna Diwnhana, 1. IV 2000.