Destrukcija ovovremenosti proizilazi iz sistematskog dezavuiranja bošnjaštva koje je oduvijek bilo jedino sposobno usmjeriti časovnik ovog tla u pravom smjeru.
Onog trena kad se u ovom nabreklom vilajetu odlučilo da se Bosna ne štiti i ne brani bošnjaštvom, već vezanim zastavama hibridno -nacionalnih konstituenata -dalo se raspoznati kakva će mrka noć da osvane. Bez bošnjaštva Bosna je smrtna hasta, i onda i nije nikakvo čudo kada su nadolazeći politički kanceri tipičnu agresiju pretvarali u građanski rat, holokaust tjerali u zaborav, libanski sindrom prihvatili kao credo jedine nam, ovaj put djeljive -budućnosti.
Dogodio se paradoks! Možda namjerno? Ako je tako, onda je to veleizdaja! Čime tumačiti to što aktuelna muslimanska politika nije dopustila da bh muslimani svoju domovinu brane kao Bošnjaci, sa ostalim bošnjačkim narodima?!! Ispada da su pušku uzeli samo kao „konstituvni Muslimani“ (takva nacija ne postoji? ona je jugoslovenska prevara!
Bošnjaci su nacija, a muslimani, hrvati, srbi, jevreji, romi i drugi -samo narodi pod istom krunom); to je za krišćansku diplomatiju bilo dovoljno da otvori kapije Bosne susjednim hegemonistima. Upornim, a nerijetko i fašistoidnim negiranjem bošnjaštva, kao prevashodnog nacionalnog interesa bh muslimana, dotična politika, obogaćena neprimjerenom vjerskom ikonografijom, učinila je sve što bi od nje poželjele krščanske etičke i moralne kurve. I k tomu još. Da bude kao biber po pilavu, kočoperni glasnogovornici su nedavno jedva dočekali da muslimanskom narodu priopće osviježavajuću vijest od Bosne, te tamnice muslimanskog naroda -više nema! A o tome šta je bio uzrok rata niko ne bi u ovom vazdu istorijskom vaktu da zbori. Sada bi se rado, zarad nečijeg mehkanog minderluka, zaboravili svi politički promašaji koji su goloruk narod ostavili na nemilost umno ograničenih računica.
Mazohistički salto mortale, taj u istoriji nezabilježeni škorpionski harakiri nad nacionalnim interesima vlastitog naroda, nedavno je trebao da bude ozvaničen na Skupštini BiH, proglašenjem tzv. Islamske Republike Bosne. Hvala milostivom Allahu pa su istinski rodoljubi prozreli ovu nakanu, te prethodno održali istorijski Bošnjački sabor na kome je poslije toliko godina prevare građanima BiH vraćeno pravo na naciju, dostojanstvo i odbranu domovine.
Na žalost, bošnjaštvo stiže isuviše kasno da bi olako moglo sparti nataložena zla, unutar nas samih.
Uporno negiranje bošnjačkog puta, kao jedinog logičnog, otvorilo je vremenom na ovim prostorima otrovni septički kovčežić dvojnog morala, laži i izdaja, napose – ogavne i zarazne zagnojenosti sitnosopstvenističkog duha. Sve što nam se i u ovom trenu događa, kazna je za neuspio pokušaj ubistva
Dobrog Duha Bošnjačkog!
Zlo nam se vratilo gorim. I vraća se. I dan danas u Tuzli, eto, bošnjaštvo biva prognano kao kuga. A otvorimo li na košmaran san naviknute oči – kugu ćemo vidjeti oko nas! Umjesto bošnjačkog jedinstva -podijeljeni smo, kao i istina! Neko će u svome deviznom ili karijerističkom sljepilu vidjeti sjaj današnjice, a većina, nesvjesno, u antibošnjačkom duhovnom beznađu – užas, bijedu i jad. Kako realnost u ovom pješćanom satu runi proklamovani sjaj, duhovna agonija se širi poput zaraze i rezultira unutarnjom manifestacijom zla.
Primjerice, osviješteni i opet siti intelektualci će da i dalje paradirati i diskutovati o silovanim muslimankama, a niko od njih neće ni pomisliti da se pozabavi krugom prostitucije na koju su neke muslimanke osuđene da bi imale čime prehraniti djecu. Dobro se zna u kojim se dijelovima grada za kilogram hljeba može kupiti ovo pogano zadovoljstvo. A kupcu, koji sobom ne nosi <B>bošnjačku nacionalnu svijest, već laž u koje ne vjeruje, neće biti ni na kraj pameti da pomogne svojoj sestri. On će je uzeti, možda sa istom ogavnošću kao četnik ili ustaša. Jer ona za njega, u ovakvom ubistvu bošnjačke nacije ne biva ništa drugo do -roba.
Kvazipolitika pod radnim naslovom – bolje agonija nego bošnjaštvo, pokušava da, po ugledu na orwelovski režim, prikaže unutarnje zlo kao „izmišljotinu naših vijekovnih neprijatelja“. U tom negiranju svojih antibošnjačkih rezultata, i realnosti, ona vješto glumi da ne vidi izgladnjivanje naroda od svojih saveznika iz Doma za vješanje; ni to što dječiji želudac izbacuje leću, ili krompir, utirući stope vitalnoj destrukciji budućih generacija; ni to što umorni borci nakon fronta, invalidi, prodaju cigarete na komad da bi prehranili porodice; i kad se invalidu rata, na ime izgubljene noge, uplati 40 hiljada BHD; i to što Bošnjaci i psi zauzimaju isto mjesto pred kontejnerima; regija prolama od hrane, ali Kalesija, ili Maoča, ne daju Tuzli, jer, pobogu, neko izmisli da nismo rod rođeni bošnjački! -Molim se Bogu da i Tuzlu sprže ko Mostar! -kaže jedan kome je Tuzla dala sve; antibošnjačka laž nas razjeda i ama baš sve može biti pravdom i istinom -lako je danas ubiti Bošnjaka, jer ne postoji, i vrijedi koliko zlatan prsten, ili iole pun novčanik, popuštaju moralne stege i ubistva u Tuzli postaju akcent življenja; u obilju ništavila, tek poneko dignuće ruku na sebe u nemoći da otrpi umiranje Bosne pred svojim bošnjačkim očima…
Za to vrijeme, sjaj prašti zvaničnim govorom, i nezvaničnim rasipnim soframa; demokratske marke od krvi i suza, igraju u bibavim pjevaljkinim sisama, oni načas kikoču, dok bošnjačka mati plače, oni žderu, zadrigli i mesnati, dok bošnjačko dijete skapava od gladi, oni su pendrek za bošnjačka leđa, i nikada narod neće staviti ispred politike! I nikada ispred sebe! Za sve što u nepovrat zgone, kazaću sutra: Sve je bilo u Božjim, a ne u našim rukama!
Suština je da destrukcija ovovremenosti proizilazi iz sistematskog dezavuiranja bošnjaštva koje je jedino sposobno usmjeriti časovnik ovog tla u pravom smjeru. Dok nam se u svim porama ne začuju kristalni damari bošnjaštva, tlo će nas ubijati kao prokletnike; bićemo poput bespomoćnih mladunčadi koje napušta majka, i ostavlja na nemilost okrutne prirode, jer na njima ne osjeti svoj dah. Bošnjaštvo je ime jedinstva tla i nas, ono je jedina pupčana vrpca na koju i Bosna i mi imamo neotuđivo pravo. Sve drugo je patnja i laž.
Fatmir Alispahić
Front Slobode, 5. novembar 1993
(Svečani broj „Front Slobode“ u povodu 50-godišnjice postojanja)