Sabah

Dječak sa tri prsta

U Srebrenici je otvorena kulturno-sportska manifestacija «Dani Srebrenice» i promovirana prva knjiga jednog Bošnjaka u Republici Srpskoj. Naš kolumnista je prisustvovao ovom događaju i u ovoj kolumni nam prenosi svoje utiske sa puta u Srebrenicu.

U četvrtak sam bio u Srebrenici. Prvi put. Prije rata sam u nekoliko navrata trebao ići u Srebrenicu, ali se uvijek to izjalovilo nekim prečim obavezama. Poslije rata, isto tako. To ne znači da dosad nisam mogao izmisliti neki povod da obiđen mjesto najvećeg kolektivnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Zašto nisam? Valjda je u čovjeku prirodan strah od boli. Valjda sam se plašio tog suočenja s mjestom u kome se bošnjačka bol najdirektnije osjeti. Valjda sam predosjećao da će dodir Srebrenice u meni zaoštriti razumijevanje bošnjačke sudbine. Tako će i biti.

Kulturno čudo

Prije dvadesetak dana nazvao me novinar i publicista Sadik Salimović, koji je vrijeme rata proveo u Tuzli. On se prije devet mjeseci vratio u Srebrenicu. U februaru prošle godine smo u Tuzli promovirali njegovu «Knjigu o Srebrenici», svojvrstan spomenar ovog grada, koji seže od najstarijih vremena pa do 11. jula 1995. godine. Bio sam recenzent na ovoj knjizi, i o Salimovićevom djelu sam napisao jedan širi esej, koji sam naslovio kao «Potokaz za Srebrenicu». Uistinu, ako ima putokaza za Srebrenicu, onda je on u onim vremenima kada je ovaj grad bio jedan od najpitomijih, najprosperitetnijih i najdinamičnijih gradova u BiH. U Srebrenicu se nekad dolazilo kao što se dolazi u oaze ljepote i dobrote. Kažu, recimo, da je rijetko koji grad bio toliko opsjednut cvijetnjacima kao Srebrenica.

Elem, Sadik Salimović mi je rekao da namjerava «Knjigu o Srebrenici» promovirati 5. juna, čime će otpočeti kulturno-sportska manifestacija «Dani Srebrenice». Tuzlanski novinar Zlatko Dukić i ja ćemo biti promotori. Prvo što me u ovom pozivu zaintrigiralo bio je podatak da se u jednom povratničkom mjestu, u «slijepom crijevu» Republike Srpske, baš u Srebrenici, zajedničkim snagama organizira jedna kulturna manifestacija. Predviđene su projekcije filmova, koncerti, pozorišne predstave, izložbe, a autori i izvođači su i Srbi i Bošnjaci. Ukupno 27 programa. Time se ne mogu pohvaliti ni daleko mirnije i razvijenije sredine. Entuzijasti koji su pokrenuli ovu manifestaciju očito su željeli zamisliti i obuhvatiti najambiciozniji mogući program. U Srebrenici jedva što su se Bošnjaci i Srbi počeli pozdravljati, jedva što se dogodi da zajedno popiju kafu, a nekom je, eto, naumpalo da pravi ovako čudnovato bogatu manifestaciju i da kulturom spaja raspolućene svjetove. Za mene nije bilo dileme da li treba prisustvovati ovom čudu.

Vratolomna jurnjava

Sa Dukićem i sa mnom na put je krenula i Almasa Hadžić, novinarka «Avaza», Bošnjakinja koja je ostavila najviše pisanih tragova o bošnjačkom stradanju u Podrinju. Njene reportaže o majkama Srebrenice, o masovnim grobnicama, o ljudskim tragedijama, morale bi biti lektira za svakog Bošnjaka. Alamasa je dobro upućena u svaki dio puta ka Srebrenici. Nakon što smo mašili Kalesiju, i zašli u Republiku Srpsku, Almasa nam pokazuje sela u koja se vraćaju Bošnjaci. Skrpljene kuće, zasađene njive, žene u dimijama, ognjišta…

Do Zvornika se i nije toliko osjetilo prisustvo četničkog zloduha. Od Zvornika prema Bratuncu nastaje jedan opak, vučji, koljački ambijent, koji se može osjetiti i fizičkim i metafizičkim percepcijama. Na nekoliko mjesta smo vodjeli grafite: «Nož, žica, Srebrenica». Stoje, svjedoče, niko ih ne prefarbava, Srbi se ponose zločinom nad 10.000 ljudi. Vidjeli smo četnike, u majicama sa likom Draže Mihailovića, sa dugim bradama do pojasa, nešto rade, nekud hode, žive svoj četnički život. Reklo bi se da svaki deseti muškarac kojeg smo usput vidjeli ima tu dugu bradu, do pojasa.
A onda na raskrsnici gdje se put račva prema Milićima i prema Bratuncu, vidjeli smo jedan objekat išaran brojnim četničkim parolama. Čovjek mahinalno okrene glavu, kao da ga te parole gledaju, kao da će skočiti na njega i preklati ga. Onda opet vidimo kuće bošnjačkih povratnika. Žena u dimijama istovara sijeno iz zaprege. Potom će nam se dogoditi slika koja potvrđuje sve što osjećamo, i što gutamo kao tešku spoznaju.

Ispred nas ide bijeli audi. Dječak, svojih desetak godina, izlazi kroz prozor na vratima, sjeda kao što navijači sjedaju kad proslavljaju fudbalske pobjede, i počinje prema nama mahati sa tri prsta. Vidimo, vozač, možda dječakov otac, gleda u retrovizor, očekuje da mu otpozdravimo. Valjda je ovaj test način raspoznavanja četnika na ovim drumovima. Nagarimo na gas i preteknemo audi. Tada nastaje vratolomna jurnjava za nama. Vozimo 100 na sat. Vozač audija se slomi da nas pretekne. Na jednom pravcu ovog lošeg puta on razvija brzinu od barem 130 na sat i pretiče nas. Šta će biti?! Kao u filmovima koji ne znaju za loš kraj, pred njega izlijeće policajac i zaustavlja ga. Mi prolazimo, s osjećajem neprijatnosti. Razmišljam, ove scene su bošnjačka svakodnevnica ovdje. Dječak, zadojen zločinom, naučen da je klanje muslimana vrlina, njegov otac, koji svojim primjerom sinu dokazuje kako se tlače muslimani, kako se biva Srbin. Šta bi bilo da se baš tu, u toj zabiti, nije stvorio policajac? Neću da razmišljam. Idemo dalje. Prolazimo kroz Bratunac, mjesto jednog od najvećih masovnih pokolja nad Bošnjacima. Tu je, kažu, leglo podrinjskog četništva. Vidi se to po vučjim facama na ulici. Prolazimo.

Bošnjačka je kuća srebrenička

Zaustavili smo se u Potočarima. Proučili Fatihu. Vidimo policiju koja danonoćno čuva memorijalni kompleks od četnika. Upoznali smo šefa radilišta, jednog Bošnjaka iz srednje Bosne, kome su ustaše pobile cijelu familiju, suprugu i dvoje djece. Došao je u Srebrenicu da nađe utjehu u izgradnji bošnjačkog pamćenja. Taj memorijalni kompleks u Potočarima će biti veličanstveniji nego što to i možemo zamisliti. A to što će ga čuvati srpska policija, pa nek čuva, Srbi ni za hiljadu godina sa sebe ne mogu sprati počinjeno zlo. Čuvanje Potočara je najmanje što mogu učiniti.
Dolazimo u Srebrenicu. Grupa mladića prefarbava u bijelu boju zidove stadiona, na kojima su četničke parole. Cisterna pere ulice. Ljudi sjede pred kućama, zure u prazno. Obnovljene zgrade otkrivaju ruglo zapuštenosti. Ima znakova normalnog života. Vidi se poneka žardinjera sa cvijećem, poneki uređen balkon. Stiče se utisak da Srebrenica bježi od sudbine umrlog grada.

Pred Domom kulture je nekoliko policajaca. Ljudi sjede ispred, u kafani. Iza Doma je prva bošnjačka kafana. Sada ih u Srebrenici ima još tri. Tu ćemo popiti sok, čuti kako je tu bio svojevrsni cetar bošnjačkog povratka, ali, tu ćemo upoznati i dvije Srpkinje, koje su došle na kafu. Pozitivan šok. Domaćini nam objašnjavaju da Srbi i Bošnjaci popiju kafu, druže se, da se sve manje četničkih pritisaka na Srbe koji bi se htjeli družiti s Bošnjacima. Idemo na otvaranja manifestacije.

Ljudima na licu ne piše ko su. U holu lijepog Doma kulture je 50-tak likova. Otvara se manifestacija. Čujem od Sadika da je tu i nekoliko Bošnjaka. Znači, Srba je više. Srbi dolaze i na promociju knjige. Sve, ustinu, djeluje posve normalno. Publika srdačno aplauzom pozdravlja poruke o srebreničkoj budućnosti, koje nema ako je jednonacionalna.

Promocija se završila. Blizu je osam sati. Da nam je da zadana prođemo do Zvornika. Sadik zove na sijelo, žena naspremala svega, da počasti, da proslavi prvu promociju knjige jednog Bošnjaka u Republici Srpskoj. Prije sedam dana je uselio u svoju obnovljenu kuću. Zove da vidimo kuću. Makar na kahvu. Hajde, makar na kahvu. Dirljivo je vidjeti taj dom koji se diže iz pepela. Pokoji milje. Posuda puna trešanja. Pokoji servis. Žuta, sočna, nutma. Pokoja slika. I bezgranična toplota vjere u život.

Oko deset sam stigao u Tuzli i ušao u svoju kuću. Nadvio sam se nad dijete. Spavalo je. U svijetu doborote i plavetnila. Pogledao sam u ženu. Razumio sam da je svaka naša kuća u Srebrenici. Dokle god oko moje porodice, oko mog djeteta, odrastaju srpski dječaci koji se spremaju da ponove Srebrenicu.

Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 21.05.2003.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Maj 2003
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  

Arhiva

Kategorije